Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - siječanj 2007
srijeda, siječanj 31, 2007








u međumjesečju kad se šašava luna zaokruži i najedra kao najžući dukat ikad iskovan dešavaju se svakojake stvari
oni koji su imuni na plimu i oseku u svom tijelu i na gravitacijske sile nemaju pojma o čemu zaprravo govorim
ali noćas sam laka srca skroz neprimjetno zaspao u svojoj stolici kraj upaljenog računala i probudio se uznemiren šumom koji je dolazio s zasniježenog htv2
pogledao sam kroz prozor
a moj prijatelj mjesec nabubreno se herio iznad dvorišne ledine omrljane mrazom
pogledao sam zvijezde ne one iz jučerašnjeg posta već one prave sjevernim nebom načičkane
sanjalačkim pogledom mjerio sam duljinom palca puteve između pojedinih zlatnjikavih treptavih točaka
držala me sretna jeza riječi izrečenih prije snivanja
i samo sam se prisjetio zapisa o tome kako sam najbolje godine svoga života proveo uza te ma koliko u tim riječima bilo patetike
ja vjeran svojim putevima mogu samo kazati kako sam vidio grč bola  koji se razliven licem prelijeva u osmijeh sretnog ljudskog bića i kako ona već pomenuta sretna jeza zauzima mjesto u vatri iskovanoga bola zabodenog u um i srce

ne poznajem medicinu i ne poznajem farmaciju
poznajem riječ dah pogled slutnju istinu
sve te zaloge olakšanja pečate ljudskog srca ublaživače udaraca prereza skidače šavova

zbog svih godina viđenih odavde tamo negdje u vremenima za kojima se tek ponekad vrijedi osvrnuti pogledom razumijevanja olakšanja slobode
zbog onih godina koje se ne vide ali me dodiruju budućim rukama čija  spoznaja usiječena u mene obećaje uzajamnost predaju 

pa ako i  znanje zbog svoje krhkosti  pada u vodu svakoga dana kad se nagnem nad samog sebe obećanja zapečaćena srcem ostaju pod svjetlom šašave lune dovoljan razlog da mirna srca naježene duše i  bistra uma krenem stazom čiji je početak zabilježen u nekom našem vremenu








 

bagrem-prut @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 30, 2007









izmiješah neko piće
pola umjetno pola prirodno
ako se vodka troika prirodnom može zvati
samljeven od dana iza sebe mogao bih samo o tom radnom danu
no ja ću večeras ipak samo onako nonšalantno staviti ruke u podglavlje i opet se uvaliti u jučer spomenut jarak prepun potočnica i s društvom ili sam gledati zvijezde kakvih i nema na svakom nebu
navit ću neku dragu muziku koju su nekad puštali na radiju i kad prebrojim sve zvijezde ili bar kad me prođe volja za brojanjem poluzatvorenih očiju uronit ću u jedan zimzeleni san

oprostit ćete mi što večeras nema stiha
potočnice zvijezde i snovi imaju prednost
 








bagrem-prut @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 29, 2007







posve sam se predao
kao da supijan ležim u jarku prepunom potočnica
pa poluzatvorenih očiju dišem ritmom zemlje koja se podamnom posve znalački  lijeno podavala umirujućim ritmičkim udisajima prepunim povjerenja blagosti netremičnosti

omehčao od tuđih i svojih otkucaja sanjivo sam slagao ruke u podglavlje
pa zamuklog grla odbrojavam oblake koji prolaze a ne usude se blizu prići i osjenčati mirnoću paperjastog zraka

preko mene se slijevala svjetlost nedokučive lakoće i prelamala se u bezglasnim kristalima sreće koji su  oslobođeni i  usredsređeni na ritam dizanja prsa skladno ostavljali trag na neobrijanom licu

nije mi trebalo zrcalo ni zmaj lakoletni  a da bih kao s neke visine vidio kako se smiješim osmijehom tiho presretnog čovjeka kome je dano da ga blagost predvečerja odvede prema njemu samome i prema vremenu koje ni jedna klepsidra ne može izmjeriti

vremenu koje mekoćom dječjeg srca klizi mojim bićem i govori mi kako se svemiri u svojim vrtnjama stapaju u živototvorne zvjezdane vrtove ispunjene ostvarenim željama dosanjanim snovima i nadama koje nikako ne umiru pa čak niti kao posljednje u nizu umiranja

jer
predao sam se
posve
dobrovoljno







 

 

bagrem-prut @ 17:02 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 28, 2007







kutak 
najvećeg
od svih sunčanih
tijela
moga svemira

blagotvorni
tih
dodir riječi

za merak
za srce
patetično rečeno
lijek

mogu
ruke uz tijelo opustiti
miran
kao da je uza me
zlatna
straža

bit će da meleci
ipak
postoje

Aurora Borealis

(...Zamrsi dlan linijom srca..zapleti san u veciti dan..)


bagrem-prut @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 27, 2007







      Bila je zima sa puno snijega...Jedna od onih zima, kakve moja generacija, a i stariji od nas,  pamte kao žestoke, snjegovite, hladne.Ne onako sibirski  ili laponski hladne, ali u svakom slučaju jedna od onih koje se mogu upamtiti po tromjesečnom snijegu.Onako, od prosinca pa sve do sredine veljače.
      Nekako mi se čini kako je i snijeg mog djetinjstva bio bjelji nego što je ovaj danas.Ili mi se zapravo ni ne mora činiti, jer mi je dovoljna spoznaja kako tada bjelovarske ulice baš i nisu bile prepune automobila i snijeg je mogao ostajati dugo, dugo čist.Tu i tamo zasnježenim ulicama lijeno bi klizila poneka žaba, buba, diana, četvorka.Sve su to bila luksuzna vozila naspram očevog Njegovog Veličanstva Fiće.
      Volio sam tog Fiću.Namjerno ga pišem velikim slovom jer sam ga uvijek doživljavao kao člana obitelji  i sjećam se da sam djetinje gorko plakao kad smo ga prodali kako bismo kupili peglicu.Pamtim zauvijek njegov niski registarski broj. Nije taj broj odavao očevu društvenu važnost, kao što je moj otac unatoč svemu, uvijek ostajao dosljedan sebi, poštenjačina do kraja.
      E sad, kakve veze ima Fićo sa zimom prepunom snijega...Nisam imao namjeru pisati o uvjetima za vožnju, lošim cestama i primitivnom antifrizu.
      Pa, u našem je susjedstvu bila gomila dječurlije, više - manje mojih vršnjaka.Svi smo posjedovali sjajne drvene saonice. (Evo ih još danas u mojoj šupi, iste te od prije 35 godina, žive i zdrave.)No, nisu svi susjedi imali auto.E, nedjeljom, kad bi se u rano postobjedno poslijepodne ulice mog naselja gotovo posve ispraznile, otac je za kuku na Fići prvo privezao moje sanjke, a zatim za moje sanjke Mirjanine, pa tko zna čije sve ne.Uglavnom, karavana je mogla krenuti.
     Kvadratično izgrađenim naseljem, oko  nekadašnjeg sajmišta, Fićo je gmizao vjerojatno 25 na sat.Sasvim dovoljno da nas, sanjkaški umrežene, malo zanese na pravokutnim skretanjuma.Tišina ranog popodneva bila je vidno poremećena našim podvriskivanjem punim zadovoljstva zbog nesvakidašnjeg sanjkanja. Sanjke su klizile, nama se bar tako činilo, čudesno brzo.Osim toga, nije bilo opasnosti jer gotovo nikada nije bilo niti jednog automobila na cesti. Kad bi četiri - pet obvezatnih krugova bilo dovršeno, obavezno bi uslijedilo i  grudanje, a nakon toga zažarena lica nas klinaca još su se više žarila uz kaljevu peć, vruć čaj i domaće kolače.
..........................................................................
     Prošlo je mnogo ljeta od tada.Zime nisu više tako snjegovite.Nema više sajmišta.Nema više mog oca.Nema više ni mogućnosti provesti se tako mojim negdašnjim naseljem jer je u svako doba dana sve prepuno vozila.
      Nema više ni Fiće. Nasmiješim mu se nekad i mahnem mu,  kad ga u sjećanju, zatvorenih očiju, vidim onako zdepastog i bijelog, kako klizi zasniježenim ulicama moga djetinjstva.











bagrem-prut @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, siječanj 26, 2007







od bezdana
preko bezneblja
preko bezzviježđa
do bespuća
kroz vododerine
kamenite
vihorištima
izbezumljenim strahovitom 
vrtnjom
unatoč
kroz pustinje
pjeskovitim sprženim bestragovljem
izmučene

korak po korak

a sve 
za kap vode
s dlana
voljenoga



(Nemoj , sacuvaj tajnu, vrati svjetlost i sjene
I posljednju kap sebe spusti na dlan nek se moli za mene .)



bagrem-prut @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 25, 2007







uz slijepljenu pjesmu
od krhotina
mislilovnih 
lepetom krila
obuhvaćam
sav svoj jedini
svemir

nadlijećem 
tišinu 
svake svoje osame
treptajem oka
zagrljajem srca






(...Takav sam covjek, nocas i dovijeka... zbog tebe...)





bagrem-prut @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 24, 2007







tutnjava mutnog dana
iza mene
neartikulirane primisli
vrijeme im je
izaći
u skitnju
pod prasak pocrnjelog neba

 ištem zagrljaj
odmarajući

vlati želja rasprhnuše se
ko maljem rastjerane

prilazim
potiho
osjeti me

u noći kao što je ova
duhovi će tražiti svoja skrovišta

rukama opisujem obrise želje
glasom zamukoh




(...ili te ukradu strašni haremski čuvari...)







bagrem-prut @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 23, 2007







iz svoje pune glave
isplovljavam

noštromo je kazao
kako more nikad nije mirno
ma koliko se to činilo

a neobećavajuća kiša
gmizala mi je licem
kažu da utire put snijegu

odrezah neizgovorenu riječ

pogledah ujaćene oblake
vjetar što ih grize
u njedra unesoh
nemirna

slavodobitno se provlačila noć
kroz usamljene nenamjerne šetače

zaustavih svoju ruku
na ramenu nepostojećeg prolaznika

vrlo uspjela iluzija

a sad se
u ogledalu zaigrala
iskra

zvijezde ćemo gledati
jednom



bagrem-prut @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 22, 2007









nemam redoslijeda nikakvog
bar ne danas
doduše, postoji samo jedan jedini redoslijed ali tražim ime za to
ne nalazim ga
možda mi tijekom večeri padne na pamet
ali sumnjam
život me odnio meni znanim putevima

to bar znaš
uostalom
jednostavno je
bar tako 
živim
uz tebe





bagrem-prut @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 21, 2007








praskozorja isprana nevoljenošću
podnevni suncostaji

ubijeni uzavrelom gomilom
lovokradnih razbijača pogleda
omamom razbarušena predvečerja
obljubljena
nevjericom davno ubijenih duhova
zaostalih od ostataka

iza leđa
mišlju
usmrćena vremena
tmine ponoćne
blistave
od zlatnog niza kečeva
nasumce u niz postavljenih
za vjeru potpunu

dok sam slušam pjesmu mora
tamo gdje mora nema
gledam suncem milovane ledine
ondje gdje travke venu
tihostrpno
pletem
prekostvarno živu
bajku

skladom nađenim
zlatoprahovitim
od sna
otetim




(Ne pitam nista jer znam da znas...ja znam da znas
potpuno sami na ovom svetu...sto nije nas...)








bagrem-prut @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, siječanj 20, 2007







onježnjela misao
kao pamuk se omata
oko riječi
          neizrečenih
                  nenapisanih
                             nedopjevanih

meka
ko plutajuće pero
na lahorastim zamasima uzduha

ja
                     veslač
ovostranski
leđima podupirem jarbol

dok
voda
samosvjesno mirno
kaplje
ujednačujem ritam 
                              ruku uma srca

ulazim 
u utrobu
vremena



(...a jesam ja rusvaj pravio, pravio.. evo ga, tu je...
jesam...jer noc mi te duguje... )



bagrem-prut @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, siječanj 19, 2007







sanjivo probijam
tišinu uzavrelu
na jedru dana
razapetom
između dviju minuta
krugom odijeljenih

ko stidljivi napošarlatan
                 ruke sakrivam
iza leđa
a znaš što imam
u objema

i ne mogu
oteti
sam sebi 
     sve ono što uz mene prolazi
           samo okom to mogu pomilovati
               uhom lijeno u srce pohraniti
                          u međumozgovlje uskladištiti
i riječ
        i sunce
               i osmijeh

                       i srce
držati

kao na dlanu



(...Kazes da ti nekad izgledam ko Dunav,
stizem mutan, nepoznat i sam...)


bagrem-prut @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 18, 2007







kroz bezvodno nebo
provukoh  ruku
da te takne
na prijevoju
dvaju vremena

plamenolike oči
podižem
do litice
gdje samuješ
ispod oklopa samosvojnosti

i dok polako udišem blizinu 
narečenog vremena
umirujuće je čuti 
zvuk
ton
glas razgaljen od ponosa

onako miran
makar
na tren



(...jer s tobom dodje i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu...)





bagrem-prut @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 17, 2007








pomalo raširena od životnih nedaća smjestila se ovoga trena u uglu
nikome na putu
ionako je  u glavnoj ulozi samo kad je trebaju

a ja je trebam stalno
volim njezina široka bedra iako nije u sebi ponijela niti jedno dijete
volim mekoću njezinih njedara uvijek spremnih da me prihvate onakvog kakav i jesam
nekad mek i opušten
nekad otvrdnuo i uznapet
ne smetam joj niti pijan
dapače
tada se igramo lovača
ne trčeći
ali se tražimo i kad se nađemo tada se u potpunosti predamo jedno drugom
zadovoljni što smo se našli

šutke me uvijek privije uza se
i ja uz nju
posebno voli nivea kremu mada nema ništa ni protiv balee a i solea je cijenjena
kad je masiram uživa potiho stenjući upijajući u sebe mirišljave tragove kreme
potpuno se predaje mojim dodirima
a i ja uživam u njenoj crnoj puti mekoj i sviljenonježnoj kad se mazno okrećemo zajedno u smijehu i suzama u glazbi i tišini

volimo se
ja i ona

moja rotirajuća kožna fotelja



bagrem-prut @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 16, 2007






prepuštao se
posve slobodno
u inat sekundama koje bi trebale biti ponekad upotrijebljene za štogod drugo
možda zavodljivije možda učinkoviije možda predanije
ali toga trenutka to predavanje bilo je svojevoljno i nikakva hitnja nije ga mogla odvojiti od mekog uranjnjanja tijela prepunog bliskosti dodira
upijanja
zaranjanja
prštavog prijanjanja uz tijelo
sklad pokreta prelamao mu je nemir svakodnevni
skidao je s lica umor
blažio navalu bijesa
opipavao nabubrele mišice zapete u trenu odašiljanja energije prema bespovratu
sljubljivao kosu mekoputnim dodirima prepunim blage nježnosti gotovo na granici sna
mutio pogled umornih zjena da bi ga u drugom trenu činio bistrijim od najbistrije zore
ruke podignute uzrak gonile su ga da jurne gipkom linijom vrata 
plećkama zakočenim od nervoze
skladnom crtom leđa 
prsima koja su se potiho dizala i spuštala dišući uravnomjereno
možda malo ubrzano od topline
bedrima sviklim na stegnutost
niz listove oteščale od dugotrajnog stajanja uz puteve kojima je odavno itko zaboravio prolaziti

njegova toplina je blagotvorno milovala
nije se bunio
ni zbog jednog pokreta
ni zbog jednog ma i zamalo neskladnog zavoja inače gipkog tijela

prsnuo je odozgo
moćan i blag

tuš






bagrem-prut @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 15, 2007







stajala je na rubu
prazna
pa opet puna
pa opet prazna
i tako u nedogled
sasvim indiferentna prema mijenama što su je pratile čitav život
udarci milovanja toplina hladnoća
sve se to preko nje prelamalo a ona je svakodnevno neovisno o dobu dana budno motrila svijet oko sebe

drhturila je uz piši mi, dizala se kao što se diže i grlica, tiho jecala kao i svaka druga provincijalka, čekala da osvane samo jedan dan u vremenima kad mi nismo sami , promatrala kako još može ludak da poludi čekajući da osvane čarobno jutro ,srce kidala sama sebi, a i meni tako mi svega,  uz mito, bekrijo, raspadala se na komade kao i jesen sedamdeset i neke, čekala da ju takne netko drugi a ja kad odem kao kad odlazi cirkus  i  tiho se spuštala kao što se spuštalo večer prepuno svega što niče oko mene
kad hodaš i  kad je tako silno postajalo važno ono sve što znaš o meni ma koliko se učinilo da je sve  - malo

plaho se okretala pod kapima vode
izdržavala topao zrak
hladnoću leda
disala uz mjesečinu nabreklu od punine
meškoljila  u izmjenama nehotične blagosti i nježnosti, gotovo fluidna u svojoj čistoći i bistrini

vitka svjedokinja ljubavi bola smijeha suza
dugonoga
gotovo otmjena
kći moje pradomaje

čaša od praškoga kristala











bagrem-prut @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 14, 2007






u suncem orubljenom praskozorju tihim pogledom motrio sam obzor mutan od očekivanja
mojim nenapuklim kristalplavim nebom kao nekom bogomdanom slobodnom ledinom krstarili su jahači na konjima vatrenonogim crnogrivim plahookim
sumaglica se izdizala iz zemlje koja je žedno očekivala topot
zrak prepun čistoće klizio je preko mojih pluća dok sam polako palio još jednu cigaretu u činilo se nepreglednom nizu
krvav pogled somnambuličnih razbijenih zjena kružio je i dalje vodenastosvijetlim daljinama u kojima se zrcalila borba mraka i svjetla kao po nekom dogovoru
mrak je bez ispaljenoga metka uzmicao svjestan da je sljedeća runda borbe za desetak sati - njegova
dohvatih natričetvrt ispražnjelu bocu
okus šljiva razlio se ubijenim grlom
bljutavo vatreno i blago istodobno
ta tko mari za još jednom noći ispuštenom u arhivi kad će ih ionako biti i takvih i drugačijih
i onih koje će crvotočina prašinom dozivati
i onih koje će ustreptalim srcima rađati pjesmu
i onih u kojim će pogled rastopljen u daljinama pustiti da ga miluje praskozorje prepuno tihog galopa konja na kristalplavoj slobodnoj ledini mog sna
bagrem-prut @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, siječanj 13, 2007






tanka je linija između nade i beznađa
tanja nego što obično mislimo
i ma koliko snažno raskrilili ojačala krila preko bezdana koji dijeli te dvije krajnosti naših snova, povratak u beznadnost gonjen je vjetrima na koje ne možemo utjecati
ponekad nedostaje samo maleni koračić do željenoga cilja
koračić koji iz nekih drugih perspektiva nudi duljinu od sedam milja
ma koja to milja bila
učini se tada, iz te neke perspektive, kako je bolje i sigurnije stati, nego sučiti se s koračanjem
pričekati neke povoljnije vjetrove
sačekati da cilj dozori i da kao zrela kruška padne u naručje

a nekad je čekanje jedino rješenje
i nije ovo opravdanje ni za što
kolikogod da poborništvo čekanja smatram donekle -  kukavištvom
ali nekad se jednostavno ne može iz kože u kojoj se nalazimo
i nismo jedini koji iz te kože ne možemo
i nije to nipošto samo utjeha
već je i činjenica iz koje samo mudri mogu kretati na svoja putovanja i dodirivati svoje putanje s drugim čekajućim, na momenat zaustavljenim putanjama
hrabro gledajući kako se točke spajaju tamo gdje se trebaju spojiti
negdje tamo tko zna gdje i tko zna kada
ali se spajaju i putanje tako stopljene idu neslućenim smjerovima
zajednički
u dobru i u zlu

samo za hrabre 
uporne 
one koji znadu što žele
one koji mogu vjetrove u lice izdržati kad god to bilo
one koji mogu udarce u pleksus odstajati, uzdići se
izdići ponad svega 
možda krvavoga nosa ali blistavih očiju
velikog srca

treba znati
treba moći
treba htjeti željeti jako najjače što se može
treba na koncu konca - voljeti




bagrem-prut @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 12, 2007






kad sam bio mlađi život me nije toliko opterećivao da bih od njega pravio nauku
iako, ne pravim je ni danas
možda koja analiza posvega više - manje kao i kod svih sredovječnika
vizije nečeg u dalekom vremenu naprijed bile su rijetke, mada sam od najranijih perioda znao što ću biti 
to sam i postao
onako možda čak više materijalno nego li duhovno
sazrijevanje sam tada tumačio kao proces sa određenim rokom dovršenja ni ne sluteći kako će godine kazati drugačije i kako zrioba nipošto nikada nije gotova
te ću činjenice postati svjestan tek suočen sa određenim životnim pretumbacijama koje su mi , kao i svima, donijele i ono dobro i ono loše

sve one poludjetinje vizije kojih sam bio tako žarko svjestan, željan i žedan, popadale su u vodu pred naletom jednog mog, najvećeg životnog tsunamyja
polomio sam se kao čačkalica
razpršio sam se ko sapuničasti balon od nemila do nedraga pa do bestraga i dalje
nisam postojao dugi niz godina
u tim sam godinama hodao, kažu
i znam da sam govorio
i znam da sam ponešto čuo, činio
čini mi se da sam čak i mislio
ali nisam niti razmišljao
još manje sam znao

znao sam onoliko koliko traje udisaj
tren u kojem se naše stanice obnavljaju onoliko koliko je trenutno potrebno
onoliko koliko je potrebno da se ne umre od tupog žderućeg bola
onoliko koliko je potrebno da stisak oko srca popusti na tren
bar na tren
sve do sljedećeg trena kad se stisak opet pojavi
pa opet
i opet
i opet

s vremenom je stisak uglavnom nestao
razmaci pojavljivanja bili su sve dulji i dulji
ne, nije prestao posve i neće nikada ni prestati
 i, našao sam se u , kažu, najboljim godinama
neki vele da su te godine one u kojima još stignemo preko ramena prebaciti suvišne terete prošlosti ako znamo kako se to radi

predugo nisam znao bacati preko ramena nepoželjne viškove
trebalo je i to naučiti i nisam to naučio sam već mi je pomoć obilato trebala

u zadnjim godima mog pronalaženja novih životnih smislova na planeti koju su prozvali zemljom čvrsto stoji smisao svih mojih smislova
ne znam zašto ga nisam vidio davno prije
možda su mi oči bile presvučene tko zna čime
sada je to prošlo vrijeme nekako nebitno
jer...

shvatio sam konačno i ne kao posljednje kako sazrijevanje i nije moguće bez čvrstog smisla zabodenog u svijest o trajanju
i bez bezuvjetnosti kao glavnog uvjeta
a sve to ima svoje ime
najčasnije od svih koje sam tijekom života čuo, doživio , zavolio


bagrem-prut @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 11, 2007






ako se okrenemo iza sebe, tada ponekad možemo doživjeti vlastitu moć na djelu
moć promatranja stvari s distance
možemo ih ugledati u svjetlu realiteta
lišeni sreće ili boli trenutka u kojima su se situacije odvijale
posve hladni i odlučni u naumu da naučeno primijenimo kao jedan od životnih prioriteta

osobno se nikada nisam volio previše okretati unatrag
možda zato što i danas mislim kako je puno toga oko mene i u meni možda i moglo  izgledati drugačije
ili možda i nije, tko će znati
ili možda zato što mislim da nisam bio dovoljno kvalitetan učenik kad su životne lekcije u pitanju i kada su u igri neprekidne izmjene borbe srca i uma koje su, ionako, kod mene uvijek i završavale pobjedom srca
pa bila to i pirova pobjeda

rekoh jednom kako svoje boli nikada nisam ostavio iza sebe
ne posve
i ne izvlačim ih napolje prema potrebi već one same u jednom trenutku nedorečene sadašnjosti izađu  na površinu pa ih moram sakupiti da se ne uzburkaju previše
isto tako sam i kazao kako sam boli odaslao u svemir
niti sam ih odaslao sve
niti sam ih se posve riješio
niti mislim da bi život bez bola imao smisla
kao što niti stvaranje ima smisla bez bola
jer najveća djela upravo su i nastala iz najvećih bolova, težina, razočaranja, tuga, lutanja za smislovima, težnji za dodirom, za mekoćom moći umirujuće uspavanke i lahora nekog žuđenog sna

sreća je znati prepoznati bol ma koliko to izgledalo oksimoronski, mazohistički ili apsurdno bilo
bol nas uči da postoji i sreća i da svaka naša ljubav, ma koga voljeli, mora bar malo boljeti
jer, savršenstvo ne postoji
ne postoji niti apsolut u vidu sreće
postoje samo neki odbljesci tog apsoluta
u vidu osmijeha nakrivljenog malo udesno pa malo ulijevo pa širokog ko ocean
pa makar i kroz suzu koju smo zajednički sposobni obrisati
uvijek

zato i postojim
tako mi je lakše živjeti
uostalom, da sam i htio, nisam mogao poželjeti ljepše godine

do onih provedenih uz tebe


bagrem-prut @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 10, 2007







Priznajem evo bit ću sve što hoće...Prodajem dušu vragu svome...I ostat ću samo crna spačka...mačka..tačka...tko zna što...Dakle idemo redom...Pet točaka...Neki čuli na vikalici..Neki nisu...
Kate, ljubi te ja i nemoj bacit kletvu što nikog ne izazivam..Je l more?

1. Jednom sam, utonuvši u misli o predhodnom vikendu, s pola uha, slušao razgovor nedjeljni o protekloj suboti u provinciji.Dečki su pričali kako su oni odvalili dvije.Misleći da je riječ o pivi, ponosno sam kazao , otpuhujući još ponosnije dimove, kako sam ja odvalio gajbu.
    U cijelom je šinobusu nastao totalni muk i nevjerica.Naime upozoren sam da se razgovaralo o odvaljivanju kurvi.
    Sramota brucoška samo taka.
2. Tukao se nisam.Čak ni ritualno.Batina sam dobio samo jednom.Divan šljivomicin krasio je moje charne oči neko vrijeme.
3. Plešem.Volim plesati.Posebno inglišvalcer.
4. Prpa me visine.Stoga izbjegavam metroe.Posebno onaj u Pragu, niz čiji sam se elevator (edit: SKORO...da ne bude zabune) skopitao i na svu sreću nisam dospio u novine "Rude pravo".Iz istog razloga, posve trijezan, bljuvao sam po liftu u Monacu.Nisam dobio izgon.Rekoše mi da nisam prvi.
5. Kao dijete volio sam gubiti stvari: šlape, tenisice, ključeve, kišobrane, rukavice, maramice, novac.Danas ne gubim ništa.Osim godina koje neumoljivo klize...

Nikog neću izazvati.Kate je rekla da može i tako.
Ljubi te deda Bagrem, Kate:-)

bagrem-prut @ 23:26 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare






u međustrašću
zaplivale
davne slike
krvavoblijedih mjesečina
u ognjemetu

ne brinem
jer sada je ovdje
kao i sutra
mada to ponekad
slažem

otirem mrenu
s mozga
sivoubilačku

tvojim rukama




(...ko u snu ...tražim znak...more briše korake...)
bagrem-prut @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 9, 2007






u tek probuđenom
ranozornom
sivom muku
uzmeškoljiše
se ptice
kroz 
                           kapi svjetla

pogledah jedra
sanjana
opuštena
                          ko u bonaci

dvije - tri
kapi
čelom
niz tijelo
                                 ogrezlo u tišini

iza mene
jezuškast trag
                               na jastuku

dan se proli
bjelinom
preko
prekonoćja
prepunog 
           u svemir
                                     otpuštenog bola



(…Sad sam spreman, sad mogu poći…)

bagrem-prut @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 8, 2007







otvorena
                nadlanjena srca
smiraj dana miriše
na osmijeh
i na
                toplinu

bol se propeo 
              na vjetru
jahač osvetoljubivi

riječ je kazala
kroz
raširena vrata glasova
           volimte
                     istine


toplokrvna bliskost
unisono zapjevala
            o traganju
davno nađenoga
                  blaga



(...Zato topim u vinu čitav svet jer u čašu
može svašta da stane...)





bagrem-prut @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 7, 2007






kad sam 
rukama razderao nebo
i po svojim ledinama
porazmjestio sunce
ugledah 
nasmiješenu sjenu
što se u lice pretvara 
pa se smijemo zajedno
čuvajući se
dajući se

ne dam to nebo
ni tu sjenu
ni taj osmijeh
lijek 
zajednički
svevremeni
 
 
bagrem-prut @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, siječanj 6, 2007







ostavio sam
sve svoje svjetove
                       do li jednoga
                                         onoga
na vrhu visoke planine
raskuštranog vjetrima
                                  hirovitim

a opet
                                  planina je dobrostiva
ko tihi oganj topla
sa zvijerima koje
nam se sklanjaju
sa vododerina
kamenolikih proplanaka
        vrtača
                      gluhih staza
             jekovitih klanaca
golih vrletica

oko mene
nemušti žagor
              i samo jedan glas
                                        bez jeke
u ljekovitom bolu istine

kao voda što teče
kao neizgubljen govor
kao srcem ovjenčano vrijeme
                                       van svih klepsidri




/...Svako nosi u sebi nekog svog malog boga
kom se potajno moli.../


bagrem-prut @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, siječanj 5, 2007





prstima sam 
              ni nježno ni grubo
već onako
ispitivački
prešao preko 
            naprslina
svojih njedara

sastrugah kaplje
 crvene
      ohlađene
         sasušene

drhtavim okom
              odmjerih
naručje prepuno voljenja

prijeđoh put
              od tebe do sebe
oštromek

u srebrnozlatnoj udolini
tvojih očiju
            zaiskrio
osmijeh

izvukoh
          stidljivo
malenog keca

i vidi me sad
             iz kristala 
niknu cvijet




(...iza moga ramena skloni se od lovaca
s oba oka sklopljena...)


bagrem-prut @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 4, 2007






           Nekad davno, u tamnom vilajetu nekog tamo pašaluka, u ljudskim srcima odigravale su se beskrajne drame.Ništa drugačije nego danas. Ništa lakše nego danas. Ništa neshvatljivije nego danas.
            Strast. Priznata i nepriznata.
            Duhovna, materijalna i moralna bijeda. Prikrivena i vidljiva.
           Glave usmjerene na tuđe, manje na svoje.Izgubljene u svemirima nedodirljivosti i u sumraku palih bogova, anđela i uzdignutih vragova. Glave nabijene na kolac.Onaj stvarni i onaj životni.
           Svijet prepun beskrajne tuge u kojoj se muka, muška ili ženska; morala podnositi jer je tako pisano i jer se svijet izgleda i nije imao namjeru vrtjeti bez određene količine fizičkih i emocionalnih bolova, smrti, gubitaka, patnje.Kao da je patnja bila spiritus movens čitavog jednog vremena koje kao da je stalo pred nekih tisuću godina.I čini se da ponegdje stoji još i danas.
          Tako i u meni stoji jedan efendi Mita.Ne onaj efendi Mita koji vlastitu dvadesetogodišnju kćer, fatalnu ženu, prodaje da bi preživio, nego onaj efendi Mita kojem srce krvari sa svakom njegovom riječju i djelom.Ma kakvi oni bili.Jer, tako je pisano i tako mora biti.
          U meni stoji i gazda Marko. Očajan zbog intimne nerealiziranosti u godinama kada vlastite sreće postaju nedohvatljivije negoli vlastita propast i kada osobna bol okupana rakijom odvede svog jahača brzim galopom pred metak vremena.
          Prkos vremenu,otpornik tradiciji ali i njezin nasljedovatelj, Tomča, također stoji u meni.Opor u svom ponosu i zajeban u vlastitoj gorčini, ustraje u vremenima koja nose novo.Tomča ide dalje, svjestan vlastite ljubavi, neprelazne kao Vran-planina i stalne kao vrijeme zaustavljeno pred mnogo, mnogo godina.
          U nekoj knjizi u kojoj je pisano. I neizbrisano. Zauvijek.



bagrem-prut @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 3, 2007







Kad sam zaključivao prošlu godinu, u sebi sam taložio bol. Kako sam taložio bol, tako sam se prevrtao po samome sebi, kao i u doba kada sam počeo pisati blog.
A sinoć nije bilo ništa drugačije.Nataloženi bol samo se slagao.
Nije bilo ni jutros ništa drugačije.
Nije drugačije niti sada.
Kažu da vremenu treba ponešto prepustiti.Ja dodajem - samo ako se to želi.
Ne želim baš ništa prepustiti vremenu jer bi to značilo vremenu prepustiti sve.Baš sve.I ne ostavljati ništa.Samo prazninu.I nema veze što boli.
Dva - tri razgovora u ova dva dana nekako su malo pomaknula moju misao.I jedan posve neočekivani komentar.
Ne, nije bila nepokretna.Ne, nisu je čak ni pokrenuli u drugom smjeru.
Smjer je ostao isti.
Jedan, jedini.
Nisam tek sad shvatio što mi je važno.I tko mi je važniji od mene samoga.To znam, čini se, oduvijek.
Pogrešno?Nije.Nikada i nije bilo.

Ovaj blog ide dalje.Iz istog razloga zbog čega je i započet.
Razlog zna tko treba znati. Drugog razloga nema.
Nema veze što boli.
Naučit ću se i nasmiješiti kroz te naslage.
Jer, ti si moj smisao.
Uostalom, i to, kao i sve ostalo - znaš.


(ispisaću po nebu riječi za tebe
vjekova mir vraćaš mi ti ...)
 
bagrem-prut @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 2, 2007







dok me ponad luke
vjetar grlio zaštitnički
zvijezde mi ljubile oči
krao sam
svaku misao
tebi upućenu
i
po vilenjacima dobrim
odaslao
preko valova
u noći punog mjeseca
          riječ o trajanju
                 riječ o voljenju
                           riječ o nezaboravu
             vječitom

i slomi mi se

                       srce



(S tobom počelo je sve i dok živim to nek traje)


bagrem-prut @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.