Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - siječanj 2008
srijeda, siječanj 30, 2008



nešto kao neisprobana definicija elementarne krvožedne praznine
osjetilo nemara razbacano po misaonim zakucima
trzajući bezglasni besmisao uronjen u čašu soka

i tako je, tako je moćna vrtoglavo visoko zacrtana čežnja
obezglavljenu prizemnost grlim kao komadić sukna od nečešljane vune

samo časak da mi je
časak protjecanja voljene vode



bagrem-prut @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 21, 2008



Ni mislio nisam da ću danas išta ovamo staviti. A onda sam, ničim izazvan, naletio na blog Pere Panonskog, i dio poruke koju sam tamo iščitao, samo me je lagano štrecnuo i natjerao da malo odsurfam po youtubeu i pronađem ono što sam  i inače tražio. Ostavite sad glazbeni pravac koji vam ne odgovara. Ostavite netoleranciju prema vremenu u kojem je pjesma nastala. Ako vam se slika ne čini dovoljno poželjnom, okrenite glavu od monitora. Napnite uši i otvorite srce. Riječ i zvuk odvest će vas u neko drugo vrijeme, kada je tekst pretočen u glazbu češće imao smisla no što ga ima danas.

Hvala, Pero!


bagrem-prut @ 16:49 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 14, 2008



čudno je kako mi se ovoga trena pišu banalnosti
uobičajenosti možda pomalo resko sladunjave zamamno grlostezne
a zapravo sam im posve nesklon iako je i danas napolju nekakvo čudno jugo i prognoza je obećavala neko zubato sunce a ne niske oblake i maglicu
možda sam se danas odlučio predati a nisam sposoban podići bijelu zastavu
kao da se izgubila veza srca ruku i uma

pišu mi se banalnosti
drhture svjetalca na sljedećem brijegu  i snijega nema a da bih ovako gotovo pred ponoć djetinjasto radio u njemu jezuške i ja kao da je to neka svrsisodna zamjena pogledom kroz dim cigarete piljim u kuteve koji omeđuju strop i zidove i uočavam lošu liniju razdjelnicu boja
nakon dvije godine

pišu mi se banalnosti i nema mi tko kazati da je možda ponekad dobro biti i banalan
jer na koncu konca i život je banalan ma koliko mu  ja pridavao auru nenadmašne autentičnosti

jest  pišu mi se banalnosti
pa kako god bude neka tako banalno i zazvuči činjenica da te volim


bagrem-prut @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
subota, siječanj 12, 2008



i samo rez preko dlana
          pa i ne boli
                               dok se miješaju kapi
   u dlanostisku
     rumene
                   čak je toplo
meko čak
ko sa svijećnjaka
              otkapnulo
bez daha

preko dlana rez samo
                                zaraslo
                 grije



bagrem-prut @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008






     Naša nas životna hodočašća mogu odvesti na najrazličitija snovana i neželjena mjesta. Zbunjeni onim što ugledamo ispod osunčanih, tek naslućenih svjetova, zakoraknemo nekad unatrag, okrenemo leđa onomu ispred sebe jer to što smo ugledali niti razumijemo niti osjećamo kao nagradu našoj nakani da se otisnemo sa svoje razmjerno osigurane obale. Tako nikada ne saznamo jesmo li donijeli ispravnu odluku  i utješimo se, bar na tren, kako smo odluku ipak donijeli - sami.
     Takvi su putevi dugački gotovo kao cijeli život a u nekim konačnicama možemo se samo čudimice osvrnuti i za sebe i, možda čak i u obrisima onog prohujalog vremena ponešto i vidjeti. Rijetki vide sve. Takvi se zapravo ni ne moraju osvrtati jer ničemu i nisu okretali leđa, bilo strahom, bilo nuždom, bilo nevoljom nošeni. Njih je nosila ljubav ma prema čemu god ona plamtjela.
     Dugo je, pred gotovo sto i pedeset godina, trajalo putovanje od Ukrajine do Engleske. I ono fizičko i ono duhovno. Jozef Teodor Konrad Nalecz Korzeniowski, ostavši kao šesnaestgodišnji dječak bez oca, izdanak poljske vlastelinske obitelji, iz Ukrajine je krenuo rukama uhvatiti život. Onako za vrat. Pa što bude. I bilo je. Dok je mornarčio oceanima, doticao se srca života, , srca svjetlosti, srca smrti i srca tame. I tako je zapravo  počela unjemu narastati jedna od najljepših i najzadivljujućijih literarnih sudbina književnosti zapadnoga kruga.
     Naime, oni koji su literarno vješti, znadu koliko je mukotrpan put metamorfoze od poljsko i ukrajinskogovorećeg golobradnika do maga engleske i svjetske literature, u kojeg će se kasnije svim srcem zaklinjati veličine svjetske literature 20. vijeka poput Hemingwaya, F. S. Fitzgeralda, Sartrea, Prousta, Greena (a vjerujte, literarni vješci su vrlo, vrlo tašti i teško će se zakleti u nečije djelo) i koji je posve uspio s onim što je i namjeravao: natjerati nas da čujemo, vidimo i osjećamo uz pomoć pisane riječi.
     Oni, koji su ostrašćeni magijom pokretnih slika, zadivljeno i bez daha, gledali Coppolinu Apokalipsu Now, možda i nisu znali da je za jedan dio te strasti kriv i Conradov roman Srce tame, jer je Coppola baš njega koristio kao predložak za svoje umjetničko putovanje. Iz perspektive nas čitača, iz srca tame jedne rijeke (Temze), pripovjedač Marlowe vodi nas svojim bujnim, tečnim, silno živim rečenicama u srce tame druge rijeke, Konga, čije vječnim kišnim šumama obrasle obale kriju bijelom čovjeku neshvatljive svjetove u kojima goropadni, bahati, pohlepni bijeli čovjek može strovaliti samo i jedino u propast. Ali ako se toga svijeta bijeli čovjek  prihvati strpljivošću tamo dostupnog vremena i zakona, prirodnih i ljudskih,  (a oni nipošto nisu ni izbliza isti kao u uređenom svijetu bijelog pohlepnika), slonovača postane i ostane samo metaforom, tama postane i svjetlost istodobno, a srce može i  prestati kucati kad ga, iz samoga grotla divljine, izvuku golim rukama, gotovo nasilu. Ostaju bol iščupanoga stabla i užas smrti čudno garnirani nekim nepostojećim epitetom koji bi se mogao vezati uz ljepotu i dvljenje.
     Možda ono čemu smo okrenuli leđa u našem životnom hodočašću i nije bilo srce tame ali je bilo dovoljno straha, nevolje ili nužde da odustanemo. Ukrajinski dječak Joseph Teodor Konrad Nalecz Korzeniowski nije odustao. Životna nevolja  više ili manje nije mu nakon svega značila ništa osim iskustva  koje će kasnije reći kako se postaje Joseph Conrad.
     Nije odustao ni Marlowe, pa čak niti tugom i bolešću shrvani, mrtvi Kurtz. A nisam odustao niti ja. Jer i moja tama ima svoje srce. I može izvući ono najbolje iz čovjeka. 





bagrem-prut @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.