Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - siječanj 2009
srijeda, siječanj 28, 2009









bagrem-prut @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2009



          Stubište obloženo mramornim pločama nije moglo zaškripjeti. Da je moglo, škripjelo bi pritisnuto njegovim istrošenim, teškim koracima. Ovako je samo bez imalo primisli vertigo uzeo svoj danak.
          Tijelo je, sličivši lešini, omlohavjelo pružalo ruke prema izlizanim rukohvatima. Bilo je isprva toplo, pa vruće, kao kad se previše približiš plameniku plinskog štednjaka. Onda je opet bilo samo toplo, pa mlako a krugovi su se širili unedogled. Brojao je. Točno onako kao kad mu je , pred četrdeset godina, prilikom operacije trećeg krajnika, medicinski tehničar, što ga je čvrsto stegnutog držao u krilu, govorio da broji. Čudno, i tada je znao brojati mada nije bilo potrebno brojati do deset: kroz rotirajuću sivocrnu zrnatost jeka izobličenih glasova kretala se od ugode do bola u zatiljku.
          Činilo se da spava i da je vodka učinila još jedno nedjelo. Odjednom je bilo slano i ljepljivo. Kažu da se obliznuo, počešao po nosu i nastavio mlohavo bezglasno ležati. Neki su glasno spominjali policiju, neki su bili skloniji hitnoj, neki nisu bili skloni ničemu. Čak ni priči, ni znatiželji, pogledu, komentaru. Znao je da ima takvih sretnika na svijetu jer im je i on pripadao i bio je duboko zahvalan za to nepokazivanje lažne sućutnosti. Brojao je i dalje. Ne može biti više od sedam i četrdeset i pet. Zaboga krenuo je na vrijeme pjevajući pjesmu o zeki i potočiću koju je nehoteći čuo jutros koristeći nivea najbolje za muškarca ispred izdajnički raspoloženog ogledala. Začudo, bilo je i plina i manje sjedina no što je očekivao.
          Tutnjalo je. Sljepoočice su bubnjale nekim nepoznatim ritmom i prijetile rasprskavanjem. Mrmor nerazgovjetnih ljudskih glasova bio je neprekidno neugodan kao gužva u tramvaju ili subotnje jutro usmrđeno vinskim ispovratkom u haustoru. Promrmljao je, kažu, pola strofe o zeki i potočiću. Čuo je kako je jadan i kako je pijan i kako ima epilepsiju i kako nečije potpetice nervozno kuckaju o tlo i kako je netko glasno prdnuo.
          Obliznuo se. Opet je bilo slano i sluzavo, manje toplo nego prvi puta. Otvorio je oči, upotrijebio rukav za otiranje viška nepoznatog nečeg s usana i nosa. Ustao je. Troje ljudi je još stajalo pored njega. Pokušao je kroz poluotvorene, goruće oči naslutiti tko kucka petom a tko ispušta iz sebe posljedice grah-variva. To su bili oni koji nisu bili sigurni treba li hitna pomoć ili ne. Gospođa je nervozno kuckala petama. Žuri joj se na posao rekla je, pa neka kaže želi li hitnu ili ne, rado će nazvati, baš je jučer obnovila račun prije posjeta frizeru, a nakon ginekološkog pregleda.
          Stajao je. Vertigo je prestao. Na čelu je napipao vlagu i sluz. Pogledao je dlanove kao u čudu. To je dakle moja krv, pomislio je. Nije je vidio još od sistematskog pregleda jesenas, a na koji ne bi niti išao da nije morao. Uostalom, država je platila. Eh, dobro je podsjetiti se ponekad što to kroz nas teče. Ljudi su se razišli ne okrenuvši se. Arkada, pomisli, sigurno je arkada. Iz nosa curi drugačije, ljuće, toplije. Valjda od zraka koji prolazi kroz nosnice. Zeko i potočić opet u glavi. Druga strofa. Refren. Gle, cijelog se sjeća. Cijelog. Nasmiješio se kao da je to ovoga trena bilo bitnije od krvi.
          Pokrenuo se. Isprva polako. Činilo se da će zaplesati valcer. Bar je mislio da je melodija zeke i potočića valcer. Podigao je lijevu pa desnu ruku. Prignuo se i otresao prašinu s woolmarkkvalitetnih hlača. Antracit sive. Posao je to tražio od njega. Uh, sat je razbijen. Nema veze. U noćnom ormariću imao je drugi. Ispod razbijenog stakla ukazivalo se sedam i četrdeset pet.

bagrem-prut @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009



u obezračenom kvadru
boje naranče
lipti tišina
knjige
sat sa zlatnim lancem
riječi nemušto izvađene iz posljednje žive pretklijetke
čekaju
oči
uši
ruke
obje treperave klijetke čvrsto spojene s  pretklijetkama

ko od najfinije svile ispreden
gmiže
raskošno jednostavan
bol

bagrem-prut @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009
                                                                  


                                   U ČETIRI OKA


ne znam gdje sam na kojem dijelu svog komadićka galaksije pogubio riječi koje sam možda i samo intuitivno znao
možda sam ih nesvjesno pospremio u neki zakutak za poslije za crne dane bez bijelog hljeba ili za užinanje mira u trenutku između dvaju paklovitih dana neograničenih svakodvadesetčetverosatnim udarcima satnog klatna
u nekakvoj nasilu učinjenoj raznoški nehotice sam se prenuo i u letu učinio zgrčku
i tako još u nekom skroz prizemnom letu posadio sam kamen
procvast će jednom kad se zrak pijano zanjiše od behara i kad se ptice odluče ljudskim glasom promrmoriti u gromkoj tišini zauzdanoj u oku obojenom titravomodrim nebosklonom

nemam više mnogo osim možda sebe i zapravo i ne znam koliko je od mene uopće ostalo osim ponešto nelijepe golotinje tragova godina i sjedina kao naznaka trećeg doba
ili sam se potiho izgubio u samome sebi i u snu previše živom a da bih ga samo tako ostavio da se raspline između kapi vode zadržane na dlanu i sunčanog osmijeha uhvaćenog u vizuri svakodnevnice

kad sam se pokorno zapitao što je sve to što se dešava bez trenutnog rješenja shvatio sam da te volim onoliko koliko sam spreman priznati i na posljednjem sudu ako takav postoji
a to mi djeluje kao neka neizrecivo nemjerljiva veličina

i tu sam još uvijek
više tvoj nego svoj ma koliko to djelovalo kao oksimoron i ma koliko ove riječi možda zaslužuju samo dva para očiju


bagrem-prut @ 15:51 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, siječanj 7, 2009






          Svi smo mi lutaoci. Neki odvažniji, neki s manje kuraže. No svi lutamo. Tragaoci smo za realnim i mističnim, za onim za čim čeznemo i možda za onim što je proreknuto. Vjera, čežnja i ufanje prate nas na tim putevima i grabeći kilometre i kilometre kaldrme i snova, oslobađamo nit po nit iz klupka vune što ga uzesmo od neke tamo Arijadne, da se, možda, uzmognemo vratiti na početak putovanja. Povratka nema, a ako se i dospijemo vratiti, tada ništa više nije isto, mi sami – ponajmanje.
          „Ko nauči na oblak mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na šume mjesto na sobe, ko ču glas Gospodnji nad vodama, tad ne možeš živjeti u kućama. More i vjetar je moje gudalo i moj glasovir, cvijeće i zvijezde su slova u mojoj knjizi, tišina je moja čitateljica. Kao lišće što pada i povene na putovima, tako ću i ja klonuti i požutjeti, i tuđi točak preko mene prijeći na nepoznatoj cesti. Kiša će me oplakati umjesto suza, vjetar će me okukati mjesto glasne naricaljke.“  Tako je zborio Solus, vagabundo jednog vremena, ovjekovečen u susretu sa slijepom zatočenicom Izabelom, negdje na nekom raskršću u Provansi, obrazlažući, možda patetično, ali iskreno, punim srcem,  svoju životnu filozofiju. Iz njega kuljaju mirnoća, iskustvo, životna radost, a istodobno nemir, čežnja, gotovo očaj osame.
          U žaru ljetnog podneva, u gotovo nestvarno pitomoj divljini, dva svjetonazora , čežnja za vidom Izabele i shvaćanje vida kao prokletstva u Solusa, uzbujaju , uzrastaju u neočekivanoj zanesenosti koja bi se možda i ljubavlju mogla zvati.  Fizička, emotivna, čista duhovna nepatvorenost Izabele bar na tren natjera na pitomost, starog, suhog vuka Solusa. Samo na tren. Zov divljine je jači. Svijest o nespojivosti dvaju svemira imperativno zasjeni neke druge mogućnosti koje to zapravo niti nisu. Samo plahovito, iscrpljeno Izabelino htijenje. 
          Tako Matoš, koji je i sam kazao kako je ovo, „Cvijet s raskršća“,  jedno od njegovih najboljih, najnježnijih ostvarenja. Zapravo nam svima ponestaje nježnosti u ovom svijetu koji nas sve više i više tjera da budemo vukovi poput Solusa, sretni i nesretni istodobno, jer  su nam noge čvrsto zarobljene zemljom, a duše – zvijezdama.









bagrem-prut @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 5, 2009


AKVAREL



uočit ćeš me 
na nekom akvarelu
blijedoplavom
konture nazrijet ćeš
ugljem solju nažvrljane
ruke podignute
blago raširene
kao na zagrljaj

onako umaglenog
vidjet ćeš me kako pozdravljam
jata divljih gusaka
na putu prema nilu
kako u neobičan susret
 smiješak pretvaram
mada više teško
da i vlastito ime znam
jer sam po putešestvijama
riječ od imena svoga negdje zagubio

kako plaho glavu podižem
u nekom dimovitom sazviježđu
nag do kostiju presvučenih broncom
u tišinu vijekova uronjen glavom prema dolje
kako srcem dozivljem 
ostatke budućnosti bez roka trajanja
ugljem solju nažvrljane
konture nazrijet ćeš
blijedoplavom
na nekom akvarelu
uočit ćeš me


 

 







bagrem-prut @ 17:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 2, 2009



polako otpuštam od sebe

mrak po mrak
rak po rak
da ne ostanem
zasanjana sjena
oko zatvoreno
uho odsječeno
odbačeno
da zavara kanibale
na tragu skorene krvi

pogledam zimzelenost
bora srebrnjaka
trideset godina visokog

pa mahnem
pa se okrenem oko sebe
pa se zavrtim
kao da ćeš iznići
odnekud

da pometeš
moje mrakove
moje rakove
otvoriš moje oči
uho vratiš
u život





bagrem-prut @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.