Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - listopad 2007
utorak, listopad 30, 2007






postoje ljudi koje sretnemo negdje na nekom dijelu svoje krivudave putanje
učine nam nešto čime nas obilježe a da to možda u prvome trenu i ne osjetimo
postanu naši
mi postanemo njihovi
postanemo zajednička uzajamnost
u dobru i zlu
pa i više od toga
 
i onda kad svakogodišnje kao u krugu nekom dođe dan u kojem je pred ponešto vremena zasjala njihova zvijezda na nebu tko zna kom ostanemo bez riječi
ne znamo što bismo im poželjeli da ponesu prema naprijed kao amanet kao dašak bliskosti u svijetu koji gleda samo sebe i sve više kopa rovove a sve manje pruža ruku voditeljicu i riječ voliteljicu
nešto samo naše
što će takvo i ostati
 
Prijatelju
negdje u gradu ko zna kom na cesti ko zna kojoj - putokaz
znaš sve, uostalom
i u mene si unio sveznanje kao nedostajuću kariku u lancu
i zato i nisam više najslabija karika
nisam ni najjača, al ipak…
 
putokaz će reći: svijet je tvoj a koračati znaš
umiješ sa dlana života čitati
umiješ i sa mog lica čitati
i osmijeh i sve ono što nije osmijeh
a sada je ipak - osmijeh
 
hvala što postojiš, Prijatelju
svijet je - tvoj
i, da - sretan ti rođendan
 
bagrem-prut @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007



bagrem-prut @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007




          Dugo sam razmišljao o ovome što sada imam namjeru pisati. Razmišljao sam trebam li izaći s tim pred vas i ima li ovo sve što sada kanim reći ikakvoga smisla. Imam li uopće mandat za takvo što? No, dobro, pitanja imam dosta, ali sada sam ovdje i bilježim svoje misli, prilično necenzurirane, onakve kakve jesu. 
           Dugo "žvačem" neke stvari. Bolje rečeno - prožvakujem. Ne sviđa mi se okus toga što žvačem, a kao razmjerno kulturnome čovjeku ne pristoji mi se javno, kod stola, ispljunuti ne do kraja sažvakan zalogaj i s licem deformiranim od gađenja izreći nešto na račun toga zalogaja. No, ipak...
          Riječ je o  (nisam niti sam siguran koji bih termin upotrijebio, a da ne izađem iz društvenog, povijesnog, kulturnog ili uzrasnog konteksta) nečemu što promatram godinama. O verbalnom iskazivanju nacionalne i njoj slične netrpeljivosti, ma sa čijih usana silazila i ma iz čijih slova silazila među ljude. Podstreka za pisanje o tome ima mnogo, a velika ih većina dolazi odavde, iz ove blogerske zajednice, od ljudi različitih uzrasnih, obrazovnih, vjerskih i nacionalnih profila. Uredno zavaljeni u udobnost svojih naslonjača, ljudi se osjećaju slobodnima napisati sve što misle, a kako ovaj medij nudi razmjernu anonimnost, ta misao ide vrlo, vrlo daleko. Narod ima jednu lijepu poslovicu:"Što trijezan misli - to pijan veli." Ovdje bi se ta ista poslovica vrlo elegantno dala parafrazirati i nastaje sljedeća, semantički posve jednaka:"Što se u se u javnom životu ne artikulira dovoljno jasno, na mreži se artikulira gotovo  posve bez ograda."
         Dosad smo čitali i "uživali" u međusobnom razbijanju, gaženju  i ubijanju tovara i purgera. No, čini se da je repertoar postao i više nego preuzak i prejednostran. Potaknuta "izjavom" Zmage Jelinčića kako su Hrvati stoka, krenula je lavina. Izjave i postovi su se samo nizali. Negativni, dakako, kakvi će drugačiji biti. No, nije pitanje negativnog odnosa prema toj izjavi, nego je problem u tome što se išlo recipročno. Uvredom se odgovaralo na uvredu (uz poneku časnu iznimku) i vrtjele su se najrazličitije "šale i pošalice" na račun naroda sa državom "veličine omanjeg vinograda". Zatim, jučer -  mislim, u nizu, čitam na vikalici, biser do bisera. Netko lema, redom, repere i metalce, a "cigiće više ne dira je su postali dobri".  (Dobri za što ?)Zatim se pojavljuje blogerica neidentificiranog životnog staža i izjavljuje kako su svi Srbi govna. Zatim čitam post jedne osnovnoškolke (osnovnoškolca?) koja se čudom čudi da je jedan njen razredni kolega bio nekako kažnjen od strane nastavnika, dok eto, jedna "prljava Bosanka" zaslužuje takav tretman (kaznu - nebitno je li zaslužena) već samim tim što je Bosanka. Zatim mi padne mrak na oči jer spazim jedan ultranacionalistički blog s idejama kakvih se niti Hitler ne bi postidio. Što trijezan misli - to pijan veli? Ili?
          I tu se lagano zaustavljam. Kočim. Kočim zato što ne znam kamo bi me ova pisanija mogla odvesti. Ne navodim nickove, ne navodim linkove. Ne želim. Uostalom, na ovome se servisu uredno brisali i cenzurirali velikosrpski i ostali koljački nastrojeni blogovi. I  - neka su. Odgovorni neka vide ima li još takvih koji zaslužuju istu sudbinu: brisanje i ban.
          Netko bi kazao, kako se nabacujem kamenjem, a sam nisam bez grijeha. Odmah ću kazati, niti se nabacujem kamenjem, niti sam bezgrešan. Nabacit ću se riječju kao kamenom  na ljudsku glupost i silno bih volio kada bi navedeni incidenti bili incidenti i samo proizvod ljudske gluposti i neukosti. Bojim se, na žalost, da nije riječ o gluposti nego o čvrstim stavovima, izgrađenim, modificiranim i kao takvima - opasnim.
         Jasno je u što se takvi vidovi netolerancije mogu izroditi. Jasno je kako mogu završiti. Jasno je da u svim narodima, na svim meridijanima i paralelama postoje netolerantni pojedinci koji bljuju žuč po drugačijima, ma u kom smislu prozvani pojedinci, skupine ili čitavi narodi bili drugačiji  i suprotni našim poimanjima ljudskih vrijednosti. Jasno je čak i da to ponekad učine samo i jedino  čisto afektivno. No, bilo kako bilo, sve to ostavlja - trag.
            Imamo se pravo osjećati povrijeđenima, imamo pravo izraziti svoju povrijeđenost, ali ne generaliziranjem niti uvredama na račun čitavih naroda  ili nekih drugih skupina. I tada, kad već uzvraćamo, nek to bude s dubokom sviješću o izgledu vlastitog dvorišta i ta svijest neka u nama bude onoga trena kada odlučimo pljucnuti u tuđe, riječju ili djelom. Samo tako , kad to već tako silno želimo i kad već tako i mislimo o sebi, možemo biti  bolji ljudi.




bagrem-prut @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007



         Kad je u Stolcu, u Hercegovini, 17. listopada 1917., u domu obitelji Dizdar zaplakalo još jedno dijete, nitko nije niti sanjao u što  će se  dječak Mehmedalija, kako ga roditelji nazvaše, jednoga dana, kad poodraste, prometnuti i kako će biti na ponos ne samo obitelji već i čitavome narodu.     

         Fascinacija svijetom koji ga je okruživao, onim stvarnim - gorama, rijekama i ljudima, kao i onim neopipljivim, kao što su povijest, legenda i mit, polako je stvarala u Mehmedaliji, velikome Maku, plodno tlo za pjesnikovanje po kvaliteti daleko nadgranično i vanvremeno. Nije Mak Dizdar u svome poetskome iskazu, na tematskome planu donio nešto posebno novo - zemlja, ljudi, povijest zrcalili su se u njegovim riječima prepunim svijesti o nedjeljivosti zemlje, ljudi koji na toj zemlji žive i njihove zajedničke povijesti. Zemlja je Bosna, ako hoćete - Bosna i Hercegovina. Ostat će zbilježeno kako modra rijeka vijuga klancima vremena i kako će je jednoga dana prepoznati jednako modrorjekovni Indexi i uglazbiti je 1978., što veliki Mak neće doživjeti. Umro je, naime, 1971 i na svu sreću nije morao doživjeti još jednu kalvaričnu tragediju zemlje koju je opjevao, dvadesetak godina kasnije.                                                    



          Ono što Mak Dizdar unio kao novost jest leksik. Leksik pradavne Bosne, ranoga srednjovjekovlja u kojem su ljudi shvatili da crkva treba biti bliska čovjeku, a ne čovjek crkvi,  leksik bogumila i stećaka. Stopio ga je sa suvremenošću koja ga je okruživala, sa osobnim viđenjem svijeta i ljudi, unio u sve to gotovo paraboličnu viziju krvave bosanske povijesti, povijesti koju su ispisivali razni zavojevači i iza sebe ostavljali pustoš. U toj vizuri Bosne Dizdar otvoreno daje do znanja,  kako je , povijesti unatoč optimizam običnoga čovjeka, ostavljenog da se bori sa zemlje, krvi i blaga željnim zavojevačima, neuništiv i da pravo blago Bosne jest u njezinim ljudima.



           I kao da će se kameni spavači, stećci, razasuti Bosnom ponosnom, nošeni modrom rijekom, jednog dana probuditi i reći kako je san predugo trajao i kako je vrijeme da se Bosna vrati izvorima. Ljudima čiji je duh ipak jači od bilo kojega oružja.



 

 

 

bagrem-prut @ 18:24 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007




a kad sam prstima promrsio pobijeljele kose vremena sirenski zov hada bio je jači od oblutaka koje sam poslagao po svojim močvarastim putanjama kako bi moj naredni korak bio manje mokar
ubarušten usred šaša podignute glave milovao sam modrinu iznad sebe i činilo mi se na tren kako i ja imam krila
činilo mi se da je svjetlost ovdje samo i jedino zbog mene
da je plašt dana samo drugo ime za sreću
da je nadirući sumrak ispunjen usklikom neke poludivlje ptice oslonac za umorne snotragače
da je biserast noćni svod ondje zbog ljubavi zvijezda što se hladnom svjetlošću diraju od onda pa do vječnosti

i tako sam još jednom iznova promrsio vrijeme
ovaj puta srcem
vjerujući u tvoju snagu  i ostavljajući svoju ljubav nek dalje raste ma i beskrilna i bezvjezdana bila

jer uza to i had postaje mjesto na kojem bi bilo posve lako i moguće odživjeti željeni život
kao da je raj


bagrem-prut @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007




ne znam gdje sam na kojem dijelu svog komadićka galaksije pogubio riječi koje sam možda i samo intuitivno znao
možda sam ih nesvjesno pospremio u neki zakutak za poslije za crne dane bez bijelog hljeba ili za užinanje mira u trenutku između dvaju paklovitih dana neograničenih svakodvadesetčetverosatnim udarcima satnog klatna
u nekakvoj nasilu učinjenoj raznoški nehotice sam se prenuo i u letu učinio zgrčku
i tako još u nekom skroz prizemnom letu posadio sam kamen
procvast će jednom kad se zrak pijano zanjiše od behara i kad se ptice odluče ljudskim glasom promrmoriti u gromkoj tišini zauzdanoj u oku obojenom titravomodrim nebosklonom

nemam više mnogo osim možda sebe i zapravo i ne znam koliko je od mene uopće ostalo  osim ponešto nelijepe golotinje tragova godina i sjedina kao naznaka trećeg doba
ili sam se potiho izgubio u samome sebi i u snu previše živom a da bih ga samo tako ostavio da se raspline između kapi vode zadržane na dlanu i sunčanog osmijeha uhvaćenog u vizuri svakodnevnice

kad sam se pokorno zapitao što je sve to što se dešava bez trenutnog rješenja shvatio sam da te volim onoliko koliko sam spreman priznati i na posljednjem sudu ako takav postoji
a to mi djeluje kao neka neizrecivo nemjerljiva veličina

i tu sam još uvijek
više tvoj nego svoj ma koliko to djelovalo kao oksimoron i ma koliko ove riječi možda zaslužuju samo dva para očiju



bagrem-prut @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007




        U stilu Jorge Sempruna uskliknuo bih:"Kakva lijepa nedjelja..."Semprun je to pomislio negdje u blatnovitom okruženju Buchenwalda, ali  niti  sam  ja u Buchenwaldu, nisam ni blizu Semprunu, a  nije  niti nedjelja...Zato: "Kakav divan listopadski ponedjeljak...!" Nebo kristalno jasno, sunce se ponosno razbaškarilo na svodu, a ja sam sjeduckao ležerno poput moga Gregoryja na bambusovom dvosjedu na terasi i pijuckao kavu.
        Gregory je moj mačak. Maza samo takva. Došao je k nama u kuću protivu moje volje i želje. Ionako sam već dva mačka sahranjivao pod bujnim grmovima lješnjaka. Previše mačjih sahrana za čitav jedan ljudski vijek. Ali, kako to obično bude, navikneš se na beštijicu, koliko god da ti ponekad ide na živce. Ponekad sam i ja njemu znao sjesti na živce i vjerojatno je u svojim mačjim mislima pomislio kako sam gori od susjedova Nere. Zločest i bez razumijevanja.
        Mačku nije potrebno mnogo da se navikne na domaćinsko okruženje. I ne samo na to, nego da osvoji cijeli međučetverozidniteritorij, a u stilu turističkog aranžmana tipa all inclusive i dvorište je osvojeno, što zapišavanjem, što grebanjem pandži o stabla bora, tise i ariša. Danju napolju - noći u kući, to je bila njegova svakodnevnica. Mater i sestra su ga razmazile whiskasovim produktima, obilno. I to me najviše ljutilo. Ljutile su me i njegove dlake ostavljene posvuda po stanu, no čini se da je on ipak pripitomio mene. S vremenom.
         Uglavnom, Gregory je carevao samo tako. Dostojanstveno i mirno. Lovio je miševe kad mu se prohtjelo, a nisu mu rijedak plijen bile ni ptice. Malo čudno s obzirom na to da mu je otac neki avlijaner, a mater perzijanka. Bit će da se uvrgo na ćaću.
..................
          Jučer uvečer se probećario: na uobičajeno zveckanje porcijom nije se oglašavao. Mačak ko mačak. Jebi ga, mora i on osjetiti noćni život.
....................
           Jutros sam ga sahranio pod bujne lješnjake na kraju dvorišta.
           Udario ga je vlak.


bagrem-prut @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.