Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - listopad 2008
petak, listopad 31, 2008




Jednom davno, u vremenu prema izboru čitatelja, živjela jedna skoro pa sasvim lijepa djevojčica.  Nisu je baš osobito voljeli jer je bila samo skoro pa lijepa s naglaskom na skoro.  Uglavnom, živjela je iza sedam brda, sedam dolina i sedam ljeti presušenih potoka i imala je brata koji se zvao Trnoružac. Htjeli su mu dati ime Šipak, ali su na vrijeme shvatili kako bi dječak bio prikraćen u razvoju dadnu li mu takvo ime, a kako u to doba nije bilo televizije i samim tim ni meksičkih sapunica, nisu mu mogli dati ime Rodrigo ili Eusebio ili Ignacio, kao što niti djevojčici nisu mogli nadjenuti imena Marisol ili Esmeralda ili Vlatka ili Britney pa su je jednostavno prozvali – Trnoružica. Pričalo se da su to dvoje nejačadi pred pubertetom zapravo djeca kralja Troglava i kraljice Petunije, no kad je dobra kraljica Petunija namrtvo pala s prvog kata dvorca u tek iskopanu rupčagu budućeg  oliimpijskog bazena, kralj je, a mililo mu se sve što suknju nosi, da ne bude sam i da mu djeca ne odrastaju u kaosu izazvanom nedostatkom ženske ruke, oženio sestričnu svoje žene u trećem koljenu, neuglednu i dugonosu Begoniju.


Uglavnom, Begonija se pokazala kao sjajan izbor za kralja, jer mu je tolerirala brojne ljubavnice, ali kao očajan izbor za dvoje predpubertetske  nejači sa čijom se navalom hormona ne bi više mogla nositi ni dvorska dadilja Klotilda. Tako je Klotilda vrlo uspješno spremljena u umirovljenički dom , onako na rubu živčanog sloma, tamo negdje, još tri brda i doline iza kraljevskog dvora, a djecu je, dok je kralj Troglav bludničio u podzemlju zamka sa  služavkama nepoznatih identiteta, otpremila svojoj tetki Hijacinti, upravo na lokaciju iz prvog ulomka. Tetka je bila ponešto svojeglava, pa ju je obitelj smatrala crnom ovcom, ali je uvijek bila dobrodošao saveznik kad je nekoga iz bliže ili dalje familije, svojte ili protivničkog klana, trebalo otrovati ili pače proburaziti čeličnom iglom za pletenje ili sličnim takvim nimalo vatrenim oružjem.

Dakle, u ne baš prijateljskom okruženju, Trnoružac i  Trnoružica rasli su bez ikakvih blagodati dvorskog života. Vrijeme su kratili pomalo trujući Hijacintu malim dozama bunike jer im je žena silno išla na živce budući  ih je tjerala da joj lašte igle za pletenje i u slobodno vrijeme, umjesto da se zabavljaju gledanjem u staklenu kuglu, morali su loviti šišmiše od čijih se krila radio poseban prah za jačanje muške spolne moći. Tako su i nehotice saznali zašto je njihov otac takav suknjar. Malo pomalo počela se rušiti slika njihovog idealnohg svijeta i bilo je zapravo sve manje nade da će Trnoružac imati karuce s šest bijelih lipicanera, a da će se Trnoružica udati za kraljevog bankara i lokalnog gulikožu Vinoždera.

U međuvremenu, kraljevska tinejdžerčad ojačala je na svježem izaplaninskom zraku hraneći se plodovima majčice prirode. Dečko je dobio bradu, više i da je htio nije mogao u zbor bečkih dječaka, a kraljevna na svu sreću nije imala zrcalo. Jednog je dana, dok su kraljevski potomci razmišljali kako bi igrali trule kobile na proplanku ispred kuće babe Hijacinte, na proplanak sašao šesan junak ne odveć mlad. Na čudnovatom odijelu bio je vidljivim trudom ruku djevice iz nekog samostana još udaljenijeg od Hijacintinog doma izvezen natpis „Aj lav dis gejm...“ Crvena slova na metalik pozadini djelovala su otmjeno i Trnoružica je u jednom jedinom kritičnom momentu shvatila da ima neke leptire u donjem dijelu trbuha. Stala je kao ukopana, zaboravila na bol zbog nepostojanja zrcala i poželjela se, kao i svaka dobroodgojena kraljevska kći, onesvijestiti pred svjedocima od uzbuđenja i ugode. Kako nikada nije padala u nesvijest a i nitko joj nije rekao kako se to radi, spotaknula se o vlastitu haljinu i pala prema naprijed i razbila nos. Ostala je tako ležati očekujući mušku pomoć, kad tamo...usudila se pogledati ulijevo i razočarano je opazila kako njen braco i nepoznati Ajlavdisgejm igraju trule kobile...

Kad su se umorili, sjeli su na klupicu ispred Hijacintina zloglasnog doma, goli do pojasa. I Trnoružica im se priključila, također razgolitivši se do pojasa pokazavši pritom raskoš svoje punoljetnosti. Ajlavdisgejm nije reagirao na golotinju već je brišući podbradak glasno cmoktao od ugode koju je prouzročila Hijacintina medovina s blagim dodatkom papra i bunike. Raspričao se, povremeno brišući krupne suze, o svom ocu notornom uživatelju opijuma i majci koja je za prekogranično tržište uzgajala zumbule. I Trnoružac je plakao zajedno s njime, a Djevojka je nakon storije o tužnom djetinjstvu,  zapanjeno slušala tužnu priču o vuku i tri praseta i vuku i sedam kozlića koje nije čula u tom obliku. Naime, i u jednoj i u drugoj priči sudjelovao je Ajlavdisgejm i svim silama je pokušao ubiti proždrljive vukove, ali uzalud mu trud, iako nije bio svirač već lovac koji je zaklao srnu i Snjeguljičinoj maćehi odnio jetru kako bi  ta gadura pomislila da je ubio njenu pastorku. Trnoružica je sklopila oči i pokušala zamisliti komad srneće jetre snatreći pritom o toj istoj jetri na roštilju, no odjednom ju je prenula čudna tišina.

Dvojica muških gledali su se ravno u oči i zatim oboje pogledaše Trnoružicu. Ali, ne, nije ono što ste pomislili. Njihovi pogledi odavali su urotu: Trnoružica je trebala biti odvedena u dvor kralja neprijateljske zemlje, zločestog Tronoga i položena kao ne posve nevina žrtva na oltar kraljeve niske požude. Niske zato što je imao samo 145 centimetara. Visine. Sluteći nevolju, kraljevna je odjurila po još dva litrena krigla meodvine. U kuhinji je Hijacinta ležala posve krvava i posve mrtva. Dok se mladež zabavljala s Ajlavdisgejmom, Hijacinta se poskliznula na ogrizak zlatnog delišesa i pritom si u glavu zabila jednu od oniih slavnih, ulaštenih pletaćih igala koje su služile za mala obiteljska ubojstva. Tronoružica je zamalo zapjevala od oduševljenja, odmah načela omot čokolade predviđen za Božić, natočila medovinu u krigl i žurnula napolje kako bi dečkima saopćila tužnu vijest za Hijacintu i sretnu za kraljeviće.

Stojeći na pragu zapanjeno je promatrala prizor: na klupici ispred kuće nije bilo nikoga, a u daljini je zamijetila točno ono što ste pomislili u prethodnom odlomku. Prilično daleko vidjela se pozadina Ajlavdisgejmovog konja, straga je sjedio Trnoružac i grčevito se držao za Ajlavdisgejma i urlao:“ Svi nek se jebu, s Ajlavdisgejmom me nitko nikada neće naći. Uzgajat ću zumbuleeeeeeeeeeee...“

Trnoružica je sjela na klupicu, ispila prvo jedan a onda i drugi vrč medovine, zlobno se nasmiješila i prokomentirala trenutak slobode: „ Danas mi Bambi neće pobjeći, tako mi Hijacintine pletaće igle. A bude li mi dosadno, ni patuljci nisu daleko. Snjeguljica ih ionako ima sedam, što ne bi sa mnom podijelila kojeg.“ Dohvati samostrel, gegajući se otputila prema šumi po ručak, a jesu li joj patuljci zaista kratili vrijeme između dviju rudarskih smjena, to nitko ne zna. Zna se samo da je s vremenom groblje oko malene kuće iza sedam brda i sedam dolova i sedam ljeti presušenih potoka svakog tjedna bilo sve veće i veće...Pogodite zašto...A Trnoružica je i dalje živjela sretno i samo i bez ogledala, a živi i danas ako nije umrla...

bagrem-prut @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 30, 2008




dozvolio si mi sanjati
pokrenuo si moja krila


natjerao si me da izvučem ono najbolje iz sebe i da i ja postanem usamljeni galeb iznad mora osrednjih

dao si mom vremenu drugu dimenziju


postoji li zahvala za sve to osim što možeš gledati kako rastem iako je vrijeme mog odrastanja prošlo odavna...

 

tebe je jednostavno i lako  voljeti

 

sretan ti rođendan i hvala ti što postojiš



bagrem-prut @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 27, 2008



kad je utihnula truba s obližnjeg groblja uzburkan zrak presijekao je mir
nisko položeno sunce okrvavilo se nekim čudnim zgrušanim crvenilom
još je malo pijeska kliznulo
otajstvena daljina pružila se i dalje od nedogleda i zamamila neizrečenim i nečuvenim

razlomio sam srce na komade i podijelio ga
možda je dovoljan komadić da otkucava i dalje




bagrem-prut @ 13:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 21, 2008


između zamišljenih ograda možeš čuti umorno bilo kako  priča o danu kojeg nema
i obojane krhotine užeglog zraka možeš čuti kako rondaju u svijesti spaljene svakidašnjice

i možeš i moraš

a kapi koje u dlanu držiš prenesoh dalje
trebat će
i zbog toga te volim


bagrem-prut @ 21:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, listopad 17, 2008



Kugla zemaljska postala je čudno mjesto.  Možda je oduvijek bila čudna samo što ja to nisam primijećivao jer sam uvijek imao nešto pametnije za raditi no što bih se osvrtao na kojekakva „čudesa“ različitog kalibra. Televizija, tiskani mediji, a  u zadnje vrijeme internet, naprosto su ogrezli u nastojanju kako bi potencijalnim konzumentima osigurali što veći broj čudesa za svačiji ukus: tračevi, pornografija, nogomet, politika, ukazanja i „ukazanja“... Sve je to dobilo svoj odmjerak u bespoštednoj borbi za klijentelu svih obrazovnih, socijalnih, spolnih i inih profila.

I onda, ne znam zapravo je li to bilo odjednom ili ja nisam primijećivao i razumijevao viđeno, počeo sam se osjećati ugroženim. Kao jedinka, kao član kolektiva koje se zove čovječanstvo. Oko mene  su se sa svih strana počele slijevati bujice prepune krvi.  Slike ratnih smrti još nisu niti osušile od razvijača i fiksira, a krv je postala dominantnom svakodnevnicom. Nasilje je prokuljalo iz svih pora.  Oružje je zamijenilo riječ, divlji su natjerali pitome u strah, a  pulsirajuća zabrinutost običnih ljudi prijeti pucanjem kompletne okoline po šavovima.

Nije Luka Ritz (da ne budem krivo shvaćen) jedina žrtva. Maloljetničko nasilje uhvatilo je ozbiljnoga maha. Započinje kao verbalno, nastavlja se kao fizičko i vidimo da se ne završava samo na jednom udarcu. Za tri kune ili za neku drugi blentavu tričariju – ubija se.  Možete lijepo vidjeti kako strah puzi oko vas, jer takvi su  maloljetni tirani: svakog trena mogu, u svom nekontroliranom bijesu, eksplodirati i  - cap! Nema vas.

A sustav, koji bi trebao intervenirati već i  preventivno – šuti, stoji, gleda. Čak i kad djeca padaju kao žrtve svojih nasilnih i socijalno neprilagođenih vršnjaka (da opet spomenem Luku) sustav – tapka. Loši zakoni? Neprovođenje istih? Opći javašluk, nemar, lijenost, nezainteresiranost? Od svega pomalo?  Ne znam točan odgovor.

Gledam te nasilnike svakoga dana. Suočen sam s njihovim „djelima“ i ne osjećam se ni ugodno ni optimistično. Ako sustav u određenim situacijama bar i na tren profunkcionira, ti će se razbijači, huligani i, zašto to ne reći, nasilnici i potencijalni ubojice, prije ili poslije,  vratiti opet među nas. Dužnost nam je štiti djecu, dužnost nam je na koncu konca štititi sebe i nama najdraže, svoje obitelji. Dužnost nam je svim srcem i znanjem boriti se za onaj golemi većinski dio djece koji žele učiti , napredovati, surađivati, a i mnogi od njih imaju  još itekakvih problema  i sa sobom i teškim životnim okolnostima pa ih ne  rješavaju nasilničkim činom. Za njih nam, nažalost, ostaje sve manje i manje vremena jer arbitriranje, smirivanje kojekakvih strasti i sprječavanje nasilništva oduzima gomilu vremena i energije. I kad se to sve zbroji i oduzme, pitam se  kako živjeti uz strah od moguće odmazde, ako prije toga uspijemo nekog takvog maknuti  ulice, iz škole? Neki će administrativni uštogljenici  (zahvaljujući čemu i u čije ime?) takvog jednog vratiti među tristo, četiristo, petsto ostale djece i moći ćete vidjeti kako jeza doslovce puzi školskim zidovima i klizi hodnicima.

Opet nemam odgovora.  Ostaje samo činjenica  da plaćamo danak koječemu i da se baš sve to i ne može ratu na leđa staviti, iako je sasvim sigurno količina oružja zaostala od rata još uvijek vrlo velika i da se djeca s tim oružjem mogu vrlo lako pretvoriti u strojeve za ubijanje, ako im već  šake i cipele nisu dovoljne. Možda su ti maloljetni nasilnici odgledali previše akcijskih filmova i nitko im pritom nije rekao da je to film. Vjerojatno su dobrim dijelom produkt (ne)odgoja,  potpunog rasapa obiteljskih, moralnih, općeljudskih vrijednosti i potrebe da budu netko i nešto na način koji ne razumiju i ne poimlju  (zar doista?)  kao štetan i opasan. Ne vjerujem u priču o borbi za opstanak, jer je takav način opstajanja ipak tipičan za životinjski svijet a i to je opet vrlo relativno.

Gdje smo? Na kojem smo to stupnju razvoja? Zašto smo zakazali? Imamo li pravo , kao društvo, na još koju pogrešku? Jer, vjerujte, Luka nije nikakav izuzetak,on je, recimo to tako, samo početak....Takvih će slučajeva biti sve više i više ukoliko institucije sustava , za to predviđene, ne prorade punom parom, pa i s više kapaciteta od trenutnih potreba. A one su sve veće i veće.


bagrem-prut @ 17:29 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 16, 2008



i kad se kao kukuruz raspu oko mene ostaci dana kroz zgusnuto trajanje provučem otvrdnulu misao sve do nekog svog sjecišta u kojem kao s blesimetra čitam preraspodjelu sutrašnjeg vremena

ukotvljen između da ne i možda ipak grlim dano mi svakodnevlje jer između brojnih ugaslih stvari svijetliš da ja ne bih ugasnuo


bagrem-prut @ 16:03 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 13, 2008




     Neizbalansiranost  čovječanskih težnji s jedne i dosega s druge strane učinilo je čovjeka najnesretnijim bićem na kugli zemaljskoj, u svim vremenima i svim prostorima. Ujednačimo li te dvije supstancijalne krajnosti, dobili bismo put zlatne sredine prema kojima bismo, manje ili više sretno i spretno, trebali bivstvovati, osluškivati vlastite i tuđe udisaje i otkucaje srca.  Ovako uhvaćeni u kovitlac vremena za koje smo uglavnom nespremni, plivamo kako znamo i umijemo i eventualno tek u noćima pune lune, kao što nam je i ova, kao ponuđena na pladnju, na površinu , negdje između euforije i letargije, izbija napolje uravnovješena istina o nama i našem (ne)brižno njegovanom vrtu.

     Lutanje od Svjetlosti prema Tami i dalje (postoji li uopće dalje od Tame?) vuče nas prema izgovorenim i prešućenim istinama, prema tjelesnosti i bestjelesnosti, prema punoći i praznini i onda, onako neprošetani kroza sve kroz što smo trebali barem duhom prošetati, i zasanjani i zabrinuti, uglavnom možemo samo defetistički sjesti kao uz rijeke babilonske i zaplakati sjećajući se nekog svog Siona.

     Je li to tren puzanja u Zoopolis, je li to tren gužvanja na splavi brodolomaca s Menelaja ili je to možda sladostrasno uzdisanje za vrijeme gičigičija s nekom tamo Enkom ili Vivijanom, nebitno je. Ostajemo tako prokleto sami sa sobom i sa svojim utamničenjem u uzaludnost manje ili više svega  oko čega se trsimo žarom otkrivača Ljubavi, Sreće, Čovjeka.  Svi smo mi Melkiori, Tresići, ironične fikcije oživotvorenja Snova, uplašeni puzači , danas više ne u Zoopolis, već u Bakteriopolis, imaginarni ali i više nego stvarni prostor svođenja čovjeka na krajnje zamjenjivu kariku u lancu kupoprodaje svega što se može zamisliti pod kapom nebeskom.  

     Perverzija pišanja na dalekovode s prvog kata ruševne zgrade u nekom periferijskom polusokaku gdje ne zvone posljednji tramvaji, ali miriše na izmet, bljuvotinu i loše pivo, oproštaj je od svijeta, podjednako je i hrabar i kukavički čin. Može i kao metafora. Civilizacija nas je ubila, odmutirala naše gene do razine neprepoznatljivosti pa mirni i tihi samo čekamo da nas poždere Kiklop. Čak i ako poželimo pobjeći, srcolupajuće skriveni ispod runa debelousaljene ovce, iz ove špilje teško ćemo izaći. Ime ove planete je Kiklopija, a naš život, sve sigurnije  i sigurnije postaje – uzaludničenje.




bagrem-prut @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2008







Ovo...
ovo...

... i ovo ...






bagrem-prut @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 8, 2008

                                                 


                                            DANAK


Nekad ne znam zakočiti dovoljno brzo.
Nekad ne znam zabrzati polagano.
Nekad ne znam izmigoljiti iz vlastite misli i pustiti ju neka usahne.
Nekad ne znam prestrojiti unutrašnje prioritete  pa staviti pamet u prvi plan a srce pustiti neka samo - kuca.
Nekad ne znam čak ni zbrajati, samo me oduzimanje ide kao računska operacija.
A sve to, sve to samo zato što u sebi plaćam danak voljenja...


Ogledalo reče:"Budaletino, sretan si čovjek."


bagrem-prut @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008


samo ponekad volim ovo nebo odebljalo od sivila i oteščalo od kiše koja se mora nekamo izliti
i ovu hladnjikavu neprozračnost ponekad volim kad mi svjetlost klizne niz čelo pa se dim cigarete učini maglom što migolji kroz ševar i ošarenjele krošnje

samo ponekad kažem

kad mi pričaš
 
bagrem-prut @ 14:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.