Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - listopad 2011
srijeda, listopad 26, 2011

    

     Uvijek je istodobno i jednostavno i teško uspoređivati vremena dviju generacija, prvenstveno roditelja i djece, bez obzira je li riječ o obiteljskom okruženju i odgoju kod kuće ili je riječ o svemu onomu što se dešava van kuće, prvenstveno u školskim ustanovama. Znate i sami zašto je teško: vremena su se promijenila utoliko što su tehnički i tehnološki napredak toliko toga donijeli da je gotovo nemoguće pohvatati što je sve nova.Također je iz istog razloga i jednostavno - tehnološki razvitak neke stvari olakšava. Ali, postoje neka vrlo jednostavna pravila koja kažu: roditelji i djeca trebaju biti prvenstveno roditelji i djeca, a škola je škola. Možda je pojednostavljeno, ali je u principu – takv.

     Ne želim ulaziti u problematiku odnosa roditelja i djece, demokratičnost  (?) i trendovi donešeni vremenom , uglavnom sa zapada Europe, kažu svoje o tome i možda ću se jednom i toga uhvatiti i pisati i o tome.

     Ono što me ovoga trena zanima je naprosto gotovo potpuna odsutnost čitanja u mladih generacija. Odsutnost je do te mjere prisutna da postajemo sretni ukoliko mladi pročitaju čak i  nešto iz žutoga tiska. Kao: bolje da čitaju išta nego ništa. Tehnološke novotarije tipa  sms-poruka i različite društvene mreže također na određen način destimuliraju čitanje i kao vještinu i kao djelatnost: brzo je, kratko, jednostavno, a o gramatičkim  i stilskim osobinama da i ne pričam.

     Čitanje i jest i nije složena djelatnost. Vještina je to koja se uči prije svega u osnovnoj školi. Prvo govorimo o tehničkom čitanju, a zatim i o čitanju s razumijevanjem. Mnogo je srednjoškolaca koji imaju poteškoća već sa samim tehničkim čitanjem, da o čitanju s razumijevanjem ne govorim. Krivci? Svi pomalo. U roditeljskom se domu često čitanje ne stimulira. U osnovnoj školi su pojedini programi toliko zahtjevni da se sa tehničkoga čitanja vrlo brzo prelazi na čitanje s razumijevanjem, a da samo tehničko čitanje nije savladano kako treba. Dobar dio mladih ljudi i sam ne želi čitati jer je – dosadno. Posebno ako je nešto – dugačko. A dugačko je sve što  prelazi desetak stranica.

     Posljedice nečitanja su  zapravo – katastrofalne. Nedovoljno ovladavanje tehnikama čitanja, nije nikakva tajna, uzrokovat će poteškoće u učenju općenito, a to će uzrokovati slabiji školski uspjeh.Nadalje, nedostatak čitanja uzrokovat će i prilično sakat rječnik, što će biti vidljivo i u pisanom i u usmenom izrazu i to  i na razini reprodukcije i na razini kreacije i na razini promišljanja.

     Da se vratim malo u svoje školsko doba. Ne sjećam se da smo ikako imali mogućnost  (privilegiju?) reći da nam je u školi dosadno ili da nam se ne da čitati (učiti). Jednostavno smo znali da se to  - mora. Ok., neki vjerojatno stvari vide drugačije i imaju svoja vlastita iskustva koja im nude druge zaključke. Lektira se morala pročitati. Jesam li ja pročitao sve lektire s popisa kroz cijelo školovanje? Sasvim sigurno nisam. Jesam li razmišljao kako je neko djelo dosadno? Naravno da jesam, ali se iz svega, pa i onog najdosadnijeg štiva dade izvući neki zaključak osim da je – dosadno i nepotrebno.

     Sasvim je jasno da su ovo druga vremena u odnosu na ona pred  xy godina. Živimo brzo i, usudio bih se reći – na rate, od trena do trena. Tehnološka otkrića nude s jedne strane lagodniji život, s drige strane definitivno – zaglupljuju. Čitanje svakako nije vještina koja treba izumrijeti i koje se olako trebamo odreći. Na koncu konca, nećemo moći ni ukorak s dostignućima ukoliko ne znamo čitati s razumijevanjem, jer nije sve u kliku miša i tipki na mobitelu.

      I, da, ne najmanje važno: baština prethodnih generacija i civilizacija nalazi se u velikoj mjeri ukoričena (koliko god da je jednim dijelom i digitalizirana) i nipošto se ne bi trebala tako olako odbaciti u odgoju generacija koje dolaze. Znam da su kojekakvi nadomjestci u vidu sažetaka ovih  i onih, lektira na internetu, vodiča kroz lektiru masovno u optjecaju i puno su simpatičniji od recimo Flaubertove Gospođe Bovary ili od Camusova Stranca. Tu su, naravno, i dragi roditelji koji, umjesto djece, čitaju  (i pišu ) lektire, jer im je to jednostavnije nego slušati jamranje svojih mezimaca kako je lektira predugačka, dosadna i nerazumljiva (jao, kako na ovo roditelji padaju, čudo jedno). Naprosto, svi ti nadomjestci su vrlo simpatični i poželjni zato jer su kratki i zato što su , u većoj ili manjoj mjeri, pri ruci, tu su odmah do nas... I tako se lijepo od početka krene linijom manjeg otpora, a s takvim pristupom čitanju od suštine tekstova koje bi trebalo pročitati  ne ostane ni – s...

     Jasno je da se i školski programi u određenom dijelu moraju mijenjati, no kako je obrazovni sustav (ne samo u nas) velik, a samim tim trom i inertan po nekim pitanjima, pričekat ćemo bolja vremena za to.  Unatoč tome, ponavljam: opravdanja za nečitanje jednostavno nema i ne smije biti.

 

 

 

bagrem-prut @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
petak, listopad 21, 2011

      

     Vremena su teška.  Doduše, ne svakome i ne kontinuirano. Zavisi od mnogo različitih činjenica. U svakome slučaju živimo onako kako mislimo da možemo i trebamo.
    U tome nam pomažu i odmažu, kako kada, svakodnevne "informacije" i informacije, kojima nas mediji u prikrivenim ili posve otvorenim  oblicima bombardiraju svakoga dana. Nema toga što se kroz reklamu nem ože prodati: gotovo da je prema onoj dobro poznatoj frazi - od igle do lokomotive.
     Otpornost prema tome ili imamo ili nemamo. Kako reče slučajevi i nuspojave u jednom postu:"Nije stvar u imati ili ne imati. Stvar je željeti ili ne željeti.Stvar je u pristati ili ne pristati."
      Ne mogu a ne vidjeti svakoga dana čitavu socijalnu skalu hrvatskoga društva. no mogu vidjeti kako već godinama sredine gotovo da i nema. Postoji i više nego solidna većina onih koji su bliže dnu no vrhu i mogu gotovo redovno samo nemoćno zavrtjeti glavom. Rješenje velike većine problema socijalne prirode je van moje moći. Mogu ponešto ublažiti, međutim daleko sam od dosega planiranja i organizacije cjelovitih, vrlo konkretnih rješenja.

     Ovo što trenutno imam na umu zapravo je jedna od mogućnosti. Riječ je, naime, o školskim kutama. Da ili ne? Danas? Jesu li one doista bile tako omražene zato što su se morale nositi? Ili i zato što smo svi u njima izgledali jednako? Nosili smo ih i nikome zbog toga nije dlaka s glave pala. Priča o kuti kao socijalističkom nasljeđu ne drži vodu: brojne škole diljem svijeta imaju svoje uniforme. Priznajem ima krasnih, ali osobno mislim da je degutantno kad tinejdžerice hodaju po školi u suknjama dugačkim samo malo iznad koljena. Konzervativan sam, vjerojatno, ali  mislim da je određena doza konzervativizma, u određenim pitanjima, ponekad - dobra. No i to je stvar za diskusiju.
       Sve mi se češće nameće ideja ponovnog uvođenja kuta u škole. Nekoliko je razloga za to. Čini mi se da je jednostavnije održavati kutu nego brdo ostale odjeće. Ispod kute ne mora biti skupa dizajnerska odjeća pa i to vidim kao jednu vrstu pozitive. Ne vidi se niti razmjerno sirotinjska, iznošena ili premala odjeća. Osim toga, zašto bi morale sve kute biti jednake: uvijek postoji mogućnost neke vrlo jednostavne krojačke intervencije koja kutu neće nimalo poskupjeti, a dat će joj drugačiji izgled. Dalje biste o izgledu kuta mogli promišljati i sami.

      Dakle: kute ili ne? Netko će možda potegnuti pitanje ugrožavanja prava na različitost ili prava na izbor, međutim držim da nije riječ o tome, već jednostavno o nečemu što bismo, na neki način, mogli nazvati - praktičnošću.

bagrem-prut @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, listopad 14, 2011

    

    

     Čovjek se posve lako navikne na doziranu količinu samoće, na odgovarajuće trajanje bezgovorja. Sasvim se lijepo tada može čuti šumor misli, gotovo nezaustavljiva bujica vlastitih i tuđih  stihova koji, bez reda, mjere i pravila, struje svim moždanim prostorima. Zapravo se tada nemaš na što i kome, do li sebi ili na sebe, i požaliti.
     Neprocjenjivo je vrijeme provedeno uz druge, znam. Nemjerljivo je takvo, udvojeno ili utrojeno skupljanje momenata, onih od tuge, onih od sreće ili jednostavno - onih od šutnje. Sve ja to znam i zato i ne tražim opravdanja za svoje, pomalo divljačko, odbijanje ljudi oko sebe, jer mi je, ruku na srce, i vlastitoga jada preko glave, a da bih uvijek i baš uvijek mogao baš svačije jadove probaviti kako treba.
     Nekako to bude kao u Balaševoj "Sevdalinki":
                         "Nekada sam putovao po mjesecu
                         kroz vilajet pun hajdučije
                         a sada me oči ljudske
                         plaše više nego vučije..."
     Mada, nemam se čega bojati. Kao i ja, i ostatak svijeta učinit će što misli da treba činiti, više ili manje razumom ili više ili manje srcem. Iako nismo baš posve, svatko za sebe, kovači samo svoje sreće, uvučeni u ljušturu vlastitosti i u finopređu osobnu uhvaćeni, bar na tren, sebi izgledamo tako: osobni srećokovači. I, ima li nešto što je bitnije od toga?

bagrem-prut @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 10, 2011
 

i ja pomičem granice svijeta
svjestan  bajkovitosti sretnih krajeva

nekad srce bude dovoljno
i kaleidoskop
(i on je varka
znam)

i tako
kao ahmed nurudin
ponekad
slažem život
kao varku po varku
da bi ružno doba
prodisalo
drugačije
da se u vlastitu sjenu
ne pretvorim

 

 

bagrem-prut @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 3, 2011
 

u sebi
sačuvaš ljepotu
pogašenih svjetala
male crvene točkice
i one žute
još titraju
iza spuštenih vjeđa

i kao da si
nasmiješeno lice
omazao
slojem
finog mlakog voska

fizici unatoč
držiš tren
dok ne pobjegne

 




bagrem-prut @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.