Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - studeni 2007
utorak, studeni 27, 2007




nekad je lakše pustiti neka život protekne kroz prste
nek se prospe pod noge
poput pepela kojeg iznjedre unutrašnji požari

i onda u mukom omeđenoj svijesti odnekud vrisne plamičak
dio neke staronove vatre što guri navikom i predavanjem
do novostvorenog pepela
raširenog posteljom

i nisam niti znao koliko sam od tebe onog feniksovskog
u sebe ulio

i raširih se gnijezdom svog i tvog vremena
da ne ugasnem
pa da zvjezdolikih očiju
čvrstomeko
mjerim
put
bagrem-prut @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 19, 2007





          Elem,  u principu ili tako nekako pa lijevo gore, ja sam zapravo vrlo apolitichno bitje. Reklo bi se nešto kao politichki paramecijum ili nedajBože papuchica. Ni staklena ni kašmirska nego ona što se razmnožava slobodnom diobom. Ko nasljedstvo, samo bez advocatusa dijaboličnog iliti javnonepoštovanog bilježnika ili bilježnice ili teke.
          Elem, ja sam ono nešto kao htio. Ono, ka, rekli bi moji dragi Dalmoši.  Htio sam , naime, reć da intenzivno razmišljam o diskvalifikacijama i blokadama i o tome kako je skroz lako ma zamalo nekomplicirano jedan obrazac iz života nam svagdašnjeg, gorkog i čemernog, prenijeti u onaj drugi gdje je sve negorko, nečemerno i opet svagdanje, a jopet tako neefemerno i nebitno, posve nesupstancijalno za svekoliko poštivateljstvo blogerskog kindergartena.
          Riječ je, dakako o izborima. Khmć. Sad sam se zapleo malkice ili sam zapleo vas. Birajte ko se osjeća opleten i zapleten. Daklem, o izborima rode ja ti pojem, o izborima u virtualnom svijetu tvom i mojem i o izborima koji nam nude brda, doline i ne okreći se za prošlošću sine jerbo svakakvi vragoovi iz torbaka vire i umilnu pjesmu uz drombulje svire. 
          Diskvalifikacija u izborima dakle. Dakle, ovdje diskvalificiraju. Oštro. Pregledno. Pošteno.Stradavaju žicaroši, spameri i ini  nevoljnici raznijeh neprikladnih sorata. Ne voli ih pošten blogerski svijet. Nikako ih ne voli. I onda su žicari tužni, neutješni, uplakani a nerijetko  pa nalijevo krug i onda kod pošte desno otvore novi blogić i kukaju i drvljem, kamenjem, ćumurom i kamenim ugljem osipaju se na (ruko)vodstvo.
          Sad zamislite naše zadovoljstvo, nas, poštenog blogerskog proletarijata kad bi se to recimo primijenilo u svakodnevnoj nam tužbalačkoj učmalosti prepunoj besparice, besposlice, bezjebice i drugih raznih bez. Kad bi,  reknimo istinu pa bila ona i karikirana, navijači, navijačice i podupiratelji raznih stranaka, partija, stranačkih priljepaka - partnera prirodnih i neprirodnih, za spam politički koji svakodnevno vrišti s hrvatske nam dalekovidnice i plitkoglednice, bili kažnjeni izopćenjem s malenih ekrana bar dok ne prođu izbori... Koje bi to olakšanje bilo, jer ako smo preživjeli ispadanje izbornih slogana iz neketamo paštete, ne bih htio da mi izleti koji izborni slogan iz paketa toalet papira, durexovih općilaćkih pomagala ili konzerve sirotinjskog goveđeg gulaša.
          Naš mozak bi bio manje diskvalificiran. I u virtualnom kindergartenu i na životnom smetlištu, a na kojem se, iskreno, ponekad nađe i pokoji divljenja vrijedan skroman cvijetak. Pa i ruža koju je od siline zadaha ocvjetavajućeg imperija čak i preteško uočiti.


bagrem-prut @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 12, 2007



a kad se spokojem jave sva četiri zida našeg svijeta i kad strop i pod budu prepuni pjesme tako guste da je možeš prstom lomiti a da ona čitava ostane tada je to - sreća
ona što je predem na vretenu vremena
ona što je izlijevam preko ruku i pazim da se nijedna kap ne prolije budzašto
ona što je krišom zahvaćam i nježno polažem uz srce da me ogrije u noćima gorkih mrazeva i sleđenih zvijezda udaljenijih od siriusa i andromede
ona što se ogleda u misli sakrivenoj od uljeza štetočina krivolovaca 

i svaki tren koji se uzaludnim učini zapravo je varka naše nesavršenosti
jer i pad je dan da bismo se mogli uspraviti

pa iako nisam uvijek uspravan bar ruku mogu podići na na pozdrav mahanjem a glavu okrvavljenu uspraviti i nasmijati se kroz krv koja lipti


bagrem-prut @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 8, 2007



noćas me pohodila nijema ptica
sa svojih vratolomnih visina sručila se bezkrikno pred moje tijelo oteščalo od besmisla zatvorenih očiju ko bekrija koji se zauvijek ostao  odmarati uz neki međaš zaboravljen i od vlasnika i zemljokradica

otrah znojavu samrtnost sa čela
posve mutan zatvorenog grla započeh pjesmu bez tona bez riječi bez slike u oku bez svakog svog smisla

pogladih mrtva pera
prigrlih k srcu pepeo dragih stvari
obamrlu riječ propustih kroz svijest

pomilovala me samoća
bezteblje se ionako piše krasopisom

jer
ništa na svijetu nije mi bitnije od uzteblja
a voljenje je život
osunčana strana obale
uz vodu koja
bezglasno kaplje


bagrem-prut @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 1, 2007

                    U IME ŽIVIH

         Kroz kapke probijaju oblaci.Gustopaučinasti.Mutni. Iza sebe ostavljaju suh, mogućnošću kiše zamrljan trag. Dan po sivilu sasvim primjeren početku studenog.
         Očekivanja mi posve nedefinirana.Morao bih se odraslo i  samostalno pomiriti sa nekim zadatostima današnjeg dana ali na svoj način. Zato i pišem ovo jer ne želim i ne mogu više slušati već višednevnotrajuće litanije o današnjem danu i što i kako se učinilo. Ne mogu to.Nisam to nikada niti mogao. Muka mi je od cijelog tog morbidarija. Od, jednim dobrim dijelom, lažnih emocija i lažnog sjećanja.
         Sa mrtvima sam se uvijek susretao onda kad sam osjećao potrebu utanačiti taj susret. Ne treba mi zato Dan mrtvih da pokažem koliko mi je stalo i koliko osjećam i koliko novaca imam. I odnesem uvijek na današnji dan, tamo gdje osjećam, koji cvijet i u kući ne pričam o tome. Jer mi to blentavo pripovijedati. Kao da netko misli da čin postavljanja buketa cvijeća ima veze sa mojom unutarnjošću. Hoću reći, ima veze sa mojom nutrinom i mojom potrebom, ali ne na datum za koji će netko odrediti kako se tada to radi. Već onda kad moje srce kaže:"Tata, bako, djede, evo me...Tu sam..."
         Do tada će mi sve ovo i dalje (nek mi bude oprošteno, jer ničiji osjećaj ne želim povrijediti) ličiti na neki morbidni diskoklub s ukrasima i lajt šouom, kad smrt prestaje biti intimni trenutak i onoliko je javna koliko to pretrpana američka kultura mrtvih nalaže.Tome se ne želim podrediti. Želim da moj susret s mrtvima bude moj.
       Ne, ne želim biti dio te kulture. Otići ću podvečer.Sakriti se u mraku Sv. Andrije i Borika. Svoje ću misli podijeliti s njima. S onima koje volim.Kojih više nema. Odlitanijati svoje neke molitve. Srce stisnuti u šaku desne ruke. Pokloniti se sjenama kao što to činim uvijek kad za to imam potrebu.

(Tekst ovdje objavljen prošle godine na Dan Svih Svetih...)


bagrem-prut @ 15:06 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.