Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - studeni 2012
ponedjeljak, studeni 12, 2012

     Uvijek početke doživljavam kao nastavak nečega...A, ako je u 24.00 doista početak nekog drugog doba - neka bude...
      Odjednom me obuzelo spokojstvo, kao da sam donio neku odluku čije će dalekosežne posljedice osjetiti čitav svijet. Pogledao sam u unutrašnjost kutije kratkog crvenog MC-a i polagano, kao petogodišnjak koji tek uči prebrajati prste na ruci ili jabuke u rogoznoj košarici na stolu dnevnog boravka, prebrojao sam pet posljednjih cigareta. Dostajat će mi do ponoći dokle i imam namjeru ostati budan. Posljednju ću, onako kraljevski, kao da se opraštam od najdražeg prijatelja ili od sebe samoga, gotovo kao religiozni desert, zadimiti točno u ponoć i time samome sebi simbolički čestitati novu godinu.
      Zapravo, što si uopće imam čestitati? Kao da je to uopće neki doseg ostati budan sve do isteka Silvestrova ili varljivo se zanašati činjenicom da vrijeme u koje ulazim nužno mora biti više ili manje sretno od vremena iz kojeg sam iskoračio. I nije zapravo nikakva neistina ako sam sebi priznam da samoga sebe i ne zanimam previše, a bome varka je i ako čak i pomislim da zanimam ikoga. Godine iza mene presvukle su se nekom čudnom , gotovo sluzavom oblogom nečeg što bi se moglo nazvati niškoristi, a moje tijelo, oglodano egzistiranjem unutar nečeg što su filozofi nazvali univerzumom, samo je još jedan dokaz nemogućnosti upravljanja vlastitim životom bez utjecaja zvijezda ili čega već.
      I tako se lažna postojanost pretvara u sjedine boje pepela. Cigareta je još uvijek pet, sat pokazuje 22.22. Slučajno ili ne, jako često pogledam na sat baš u 22.22 i već sam se puno puta zapitao zašto baš u to vrijeme, iako se nikada nisam potrudio potražiti odgovor jer mi se pitanje o transcedentnosti takvog opetovanog zbivanja gotovo uvijek činilo više retoričkim, a manje besmislenim a da bih se još i njime hvatao u koštac. Pet mi se cigareta i dalje laskavo smiješi iz sive kutije koja je, navodno, zaradila neku prestižnu dizajnersku nagradu. Ironično je kako sutra te kutije neće više biti na mom stolu jer će, kao i stotine istih takvih nagrađivanih kutija, završiti na odlagalištu otpada. U utorak. Smeće odvoze utorkom. Sutra neću imati gdje kupiti novu kutiju i posve sam miran zbog toga.
      Odlučio sam, naime, da bi peti u nizu tih preostalih duhanskopapirnatih smotuljaka trebao biti i moj posljednji sastanak s prokletstvom nekog od južnoameričkih indijanskih plemena. Možda ću nekad koji list duhana staviti u ormar, u džep kaputa kojeg nemam, ali bih ga mogao kupiti jer mi se nekako čini da je nemanje takvog komada robe, koliko god ne volim trendove i konzumenizam, naprosto neoprostivo. Gotovo samo i jedino kao dašak neke starine jer su moji djedovi još kako voljeli kapute a i ja sam imao krombi, djedov, s početka 2. svjetskog rata, kojem bi danas bilo sedamdesetak godina i da sam mu redovno džepove hranio duhanom ili naftalinom, mogao bi i danas koristiti. Ovako su ga pojeli moljci, a ja danas nemam zimski kaput koji bih mogao obući u nekoj svečanoj prigodi u zimskim razdobljima. Kaputi se, ionako, sve manje nose, svečanih prigoda je sve manje, a ja za večeras imam još samo pet posljednjih cigareta.
      Odlučio sam prestati pušiti. Kažu da pušenje šteti zdravlju pa me jednostavo zanima je li to točno i hoću li zaista dotjerati zdravlje i tako spriječiti rast zdravstvenog kartona kod svoje liječnice opće prakse. Ovog trenutka su mi ostale još četiri cigarete. Zapravo, četiri i po, dok se i ova u mom pogledu , gotovo punom pobožne ekstatičnosti i ljubavi prema dimu, i sama u dim ne raziđe.

 

(Danas je 12. studenog 2012.. Ja i dalje ne pušim...)




bagrem-prut @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.