Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - prosinac 2006
petak, prosinac 29, 2006







Dakle, kako bi se to lijepo reklo, al da stvarno bude lijepo.
Recimo to ovako.
Bagrem je prekosilno umoran.
Bagrem treba odmor.
Bagrem ide na put.
Bagrem će nekoliko dana gledati more.
Bagrem će nekoliko dana šetati.
Bagrem će nekoliko dana puniti baterije.
Napasati oči.
Guštati.
Neće ni nepce ostati nezbrinuto.

Kad se vrati, vidjet će što će i kako će dalje.

Mada ću nakon ovog posta malo zujati na vikalici ukoliko ne bude sitaram tirada, u principu vas pozdravljam.
Ovo nije odlazak.
Još nije.
Kasnije - vidjet ćemo.

Poželite mi dobar odmor što i ja vama od sveg srca želim.

I, da, nek' vam 2007. bude bolja od 2006. a slabija od 2008..

Imate pozdrav
Mah!

I tebi pozdrav, što znaš - sve.
Vidimo se...


bagrem-prut @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 28, 2006









ne susprežem ništa
ni bol
    ni umor
               ni mutan pogled
         ni riječ
utopljenu u sivilo
neizrecivosti

ostajem stajati
tamo gdje sam i stajao
u mislima oplovljavam
     tvoje rtove
       hridi
           gostoljubiva žala
dok skupljam
nedostupnu energiju
       ko
                 kradljivac

ne mogu
           a ne reći
da  te volim
dok se o vodu oslanjam
o svjetlost prijanjam
iz nesnage svoje
riječi
odnekud
crpem

             pa ipak
boli




(I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.)


bagrem-prut @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 27, 2006







ja svoje bolove
           nisam
ostavio iza sebe
i ne znam 
          kako se to
              radi
pa izrone tako
iz magle
              hladnjikavoopore

krene to tako
            otkoznakojoj uri
                  pa do besmisla
i natrag

a tako bih ih rado 
         zubima
              rastrgao
                       na repovima
atova vranokrilih
                     povijao
po nepoznatim cestama
u prašini ih krvavo 
                razderao
                   izgrebao im oči
           izdajničke
pljunuo im u lice
           glave uzdignute
                      prema suncu

osjećam tvoj dah

          nek boli
               toplinom
prođu




(I ja sam te ostao zeljan dok me bude...)




bagrem-prut @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 26, 2006








od kamen-tvrdih
litica
odbijaju se jeke
                     izmrvljene
nemjerenim vremenom

na
jezerskim zrcalima
jeka  otapa
        slutnje
                     drhtave
pretople

a jezero stoji
namreškano
          glasom
                  tvojim
                                        nečujnim skoro

od topline skovanim
od čežnje suznim
od ljubavi mekim

                    nedostižnim

                                             jezero stoji



(Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha...)


bagrem-prut @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 25, 2006








polako teče
       priča
                 bodrena
unutarnjim dozivima
            vrelotiho
vrtloži se
da ispremiješa
              sve nataloženo

na nekoj svojoj pučini
                  mašem
razdrljene košulje
        ne znam čuvati 
      snagu
                   ni srce

             zagrljaj
                   ištem
a ptica
                stala
kraj izvora





(O zagrli me sad,  jako, najbolje sto znas
i nemoj crnoj ptici da me das....)








bagrem-prut @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 24, 2006







                     Zahvaljujući pomoći šefa svih naslovničara, mladog i očito sućutno,ali i nadasve poslovno raspoloženog Jedema,Bagrem se vratio na svoju staru adresu.
           Ovim putem zahvaljujem svima koje je Jedem morao "upregnuti" a da bi moja malenkost i dalje mogla normalno raditi.Bez njihove pomoći ovaj Božić ne bi izgledao ovako kako izgleda:-).Svima njima veliko hvala i najiskrenije čestitke za Božić:-)
           Jedem - tebi posebno priznanje.Nemam riječi, stvarno...Velik sam ti dužnik...Svako dobro želim, na svim područjima Tvog djelovanja:-)
            Zahvaljujem također blogerima koji su pohodili bagrem-kut i tako mi još ponešto dokazali...

            Koliko god da Bagrem i dalje stoji dijelom kod čestitke ostavljene u Bgrem-kutu, i ovdje svekolikom blogerskom spisateljstvu odsrca želim sretan Božić.
            Živjeli!
    






(...s vremenom će sve postat pepeo i prah,
al me s tobom ničeg nije strah,
ničeg nije strah...)



bagrem-prut @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
subota, prosinac 23, 2006




bagrem-prut @ 19:01 |Isključeno | Komentari: 0







izgubljen
među
nikad ubranim zvijezdama
                svoga neba
toliko sam puta okrenuo
                                           broj dopola

nedokončah tu vrtnju

na zastakljenom 
prizorištu
                  čekalištu
                                  motrilištu 
neslučajnih prolaznika
tlo igličasto

ubijen pogled
ne dam zrcalima

                  a voda teče

                                     negdje



(...a ja vise ni sam ne znam......ima li razloga spavati...
...jer suvise je lijepo uzivo vidjeti san...)







bagrem-prut @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, prosinac 22, 2006







košmari se ispremiješali
ko nijanse
              sivozlatnoplavocrnobijelo
nesamozatajni misaoni nekičeraj

zapinjem o sebe
                    na nepreglednim nizovima
čeznutljivo sjajnih kristala
oči dajem
           za osmijeh

                         tvoj i ničiji drugi

zagrizoh bezukusan dan
ogrizak bacam
                sebi pod noge

od zidova se odbija 
plamičak
što na lavandu miriše

                   snatrim



(I zato vraćam priču na vremena kad smo bili jeleni hitri,
i sve smo bliži istini i tuzi što smo bliži sledećoj litri.)


bagrem-prut @ 17:23 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 21, 2006







neruda je pisao o noćima
kojima je
odjenutim u bijelo
odlučio
nadjenuti ime nečije

poput pijeska
                           iscurjelog kroz prste
prikupljam
vlastite atome
ograđene
od svijeta
                                            u noći dužoj od svih

i moja noć  ima ime
                               tvoje
procvjetalo 
kraj studenca mojega
                                      utisnuto
željeznim pečatom
u svijest
                               o trajanju

razbijen krčag
               krhotine
oko mene

klizim
ko odumiruća
lava 
                             podno vulkana
          a znam
da znaš baš 
                            sve



(Talasi ladje lome, sta srce zna o tome?
Srce je ludi husar, pijan i mlad. )


bagrem-prut @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 20, 2006







odlančavam
            krik
uramljen 
na nedovršenoj mapi
vlastiih snova
                                              u mozgu pohranjenoj

gazim tamu
prepunu 
                                       zgnječenih pogleda
dok se osvrćem
                                nevidan
u fluidu
vlastitom

kraj vode
                              cvijet ostavljam

ne mogu
                   vodu proći
                             a da joj
                                                    ne omirišem val
i kaplju joj
dlanom
ne poljubim



(Ne čuvaj dugo pepeo tih dana,
kad jednom odem, a poći ću.)


bagrem-prut @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 19, 2006








neprestano kruže
                  moje riječi
                               oko slutnji
                                             nemira
                                 vatri
ko mrve hljeba na stolu
                                       razasute vremenom

uza sam nedogled
poredane
ko stroj oružani
                    nada
              ufanje
    čin
iskonstvo željeno

pod zatamnjenim prozorima
              stojim
nalakćen na tegobnost predvečerja
osvečanjen u susnježici
           dok nemilice
                             klizi noć
samotnija no ikada



(A noc mi preti, ponoc i pusta tama,
kad me se samo dohvate.)










bagrem-prut @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare







          Moram priznati da me sva ova situacija oko blogera dana pomalo iznenađuje.
          Neću reći   kako mi izglasano povjerenje i glasači ne znače ništa.
          No, ono što pišem - pišem prije svega zbog sebe. 
          A zašto pišem - kazao sam u postu povodom 10 000 posjeta.
          Zahvaljujem svima onima čiji je glas pridonio mom izboru.
          Zahvaljujem i tebi,  Pearl, jer uz tvoju konkurenciju, ovo što se desilo ima sasvim drugačiju dimenziju.
          Osobno mislim da si više zaslužila izbor.
          Jer, o tvom radu na blogeru imam rijetko visoko mišljenje.Uostalom, nalaziš se kod mene na listi najčitanijih.I to nije nimalo slučajno.
           
           Hvala vam svima, još jednom.
           Bagrem će još neko vrijeme cvasti.
bagrem-prut @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 18, 2006







nježno slažem
  ispred sebe
                    ruku pred ruku
                                      osmijeh po osmijeh
prikrivajući nemir

nastojim
                   izmoriti bol
prevrćući ga
prelijevajući ga
                      bojom meda
                                      bagremovog
slobodom
                        neba tvojega
                                      okrilaćenoga
blagošću
            očiju 
                                     što pred sebe 
                odašilju
smiraj

hladnoću nemira grijem
                  na vatrama
                                     odavna upaljenim



(Šta će od mene postati,
mali anđele moj?)







bagrem-prut @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 17, 2006








i dok ti pričam
snovidjelačke priče
       iz plamena očiju
               srcem obojana
                            grešnost izlazi

po meni pužu
                  trnci
niz srcem izrezane
                 dlanove
                                  krv se toči

udahnem duboko
                     da ne nestanem
zajedno s oblačićem
                           u kojem 
                                      moje riječi 
vise

zvoni osama



(Uzme me u svoju tamnu kociju, nebo primi boju tvojih ociju
Znam taj put, to je precica za bol)







bagrem-prut @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
subota, prosinac 16, 2006








osluškujem korake
koji bi se trebali čuti
oko maglovitog
            praznog
                   ispranog
                 razrezanog
tako silno srčanoga
a opet
nekog drugačijeg mene
oteščalog od
unutarnjeg urlika

a sve je samo 
muk
       tišine
              magla

a decembar zalazi

stojim
             dišem
                      volim



(...bez tebe ne umijem više jutrom da se budim...)



bagrem-prut @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, prosinac 15, 2006








                     Ne, ne mogu večeras drugačije nego ovako.Sav promiješan.Iznutra.Upravo o toj svojoj promiješanosti iznutra želim poneku riječ ostaviti ovdje:Nije mi ni do pjesme, ni do proze.Zapravo mi nije ni do čega.Ostao sam danas istodobno i prazan i pun.Tko pročita ovo shvatit će odakle tolika dvojbenost u meni.I ne samo u meni.
           Završili smo danas na mome radnom mjestu, u školi, projekt koji polako ali sigurno već postaje tradicionalnim.Sve je uspješniji, sve je organiziraniji.Sve plodonosniji.Naime, u ovom predbožićju, učenici i nastavnici zajedničkim snagama prikuplaju namirnice, tzv. špeceraj, od kojih se radi četrdesetak božićnih poklon paketa za naše najsiromašnije učenike.Odaziv - izniman.Digli smo na noge i jedan lijep dio gradskih tvornica, poduzetnika i ostalih tvrtki.Paketi složeni.Razveženi.
            Maglovito poslijepodne u selima oko moga grada.Bijeda.Neimaština na svakom koraku.Lokacije gdje je ponekad i nemoguće naći stambeni objekat.Ili objekat u kojem je gotovo nemoguće zamisliti da ljudi - žive.Petero, šestero, osmero djece.I sjaj u očima kad se ugledao paket od nekih desetak kilograma, donesen i predan odsrca.Primljen sa zahvalnošću.
            Dokoturasmo se do grada.Udareni u emociju i u razum.Svjesni svega što smo vidjeli  i onoga što smo učinili.I najbolnije od svega svjesni činjenice kako je onaj paket što smo ga uručili samo kap u moru potreba. I to nas čini - tužnima.A, opet, donijeli smo im, bar na tren, malo zadovoljstva.Ili mnogo, ne znam.
             Jasno nam je bar dijelom u kakvoj zemlji živimo.Duboko potreseni znamo i neka rješenja, ali ta rješenja moraju ići kroz sustav.Dati ljudima obrazovanje i posao.Da se mogu maknuti od socijalne pomoći i ovakvih paketa koji su samo premošćivanje gladi i jada.Kratkoročno. Može li to naš sustav?Ima li u njemu znanja i volje?
              
             I da...Večerašnja noć je tiha.Nije Tiha.Zato  razmislite.Imate li usvojoj okolini nekoga za koga pouzdano znate da živi u teškoj bijedi  i  neimaštini?Vrijeme je od darivanja.Desetkilogramski paket špeceraja koji ćete, možda i anonimno, donijeti nekome na kućni prag, neće vam donijeti glad u kuću.Nekome ćete možda pomoći da premosti tren između gotovo stotina vezanja kraja s krajem.Dobit ćete kao nagradu toplo hvala, sretne dječje oči i netko će vam iskreno poželjeti sretan Božić.
             I duboko vjerujem da ćete se osjećati bolje.Jer, kao nagrada će uslijediti i suze i smijeh.I vaš i njihov.Većeg bogatstva - nema.
             






         

bagrem-prut @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 14, 2006







          U potpunoj tišni jutros srkutao sam, miran, opasno tih i jedva probuđen, oko pola šest izjutra, poslije vrelog tuša, obligatnu nessicu s puno mlijeka.Obredno.Gotovo sklopljenih očiju, pobožno sam udisao slatkogorkasti opojni miris, punim plućima (što inače ne radim), koncentrirano, uvlačio sam dimove cigarete i uporno se trudio dozvati u misao sve potrebe i zadavanja današnjeg, u maglu utopljenog, dana.
           Uzalud.Kapci su bili zaliveni nekim crvenilom.Ispod vjeđa nakupljala se iskričava vatra.A onda, odjednom, prvo lagano, pa kasnije malo brže, u okusu i mirisu kave počele su se stvarati slike koje su čak i u dimu cigarete počele poprimati sv jasnije i jasnije oblike.Djedova i bakina kuća na selu:Velik orah pod kojim se od proljeća do sredine jeseni pila kava i ljeti jeo domaći sladoled od limuna.Dvorište burno od kojekakve pijukajuće i gačuće peradi.Ja, posred dvora, ponosno potežem susjedovog mačka za rep i na bakine povike kako ga trebam prestati vući, odgovaram da ja samo držim a mačak - vuče.Iz dimnjaka se izvija dim.Na dobro poznatom tavanu suše se slanine, kobasice, šunke, bunceki.A ja sjedim u tom mračnom i od dima mlakom prostoru, gotovo nadohvat zvijezdama, i pobožno motrim sve te polusuhe viseće đakonije kao da će pod naredbom moga pogleda sve biti u tren suho a ja sit i zadovoljan svojom magijom.
            Nehotično sjećanje.Junak Marcela Prousta će ga pronaći u šalici lipova čaja i kolačiću maloj madeleini.U njemu će niknuti cijeli jedan svijet za koji je mislio kako je davno izgubljen.Jedan od načina da se nekako premosti jaz između sada i onda.Između jave i slike.Između bezljublja i ljubavi.Bola gubitka i sreće pronalaženja.Čaj i kolačić napravili su most.Proust je od svega toga sročio jednu od najljepših priča ikad ispričanih.Onu u kojoj sve prave ljubavi i nisu tako tužne kako izgleda na prvi pogled.Onu u kojoj se svaka rupa u životu ipak dade nečim popuniti.I to ne bilo čim, već kreacijom i samosviješću koja prožima svaku poru duha.Pa zbivala se ta kreacija u plutom obloženoj sobi prepunoj raznolikih inhalacija.Bitan je cilj.Pronaći vrijeme.Kao dimenziju kreativnosti u sebi.
            Cigareta je dogorjela.Iz vidokruga su mi izašli suhi bunceki i djedov orah.
            Nema više ni oraha, ni bunceka (bar ne takvih), a nema ni djeda.
            Ima mene. S ciljem, svrhom i razlogom. Kreacija. Vrijeme koje dobiva druge dimenzije, drugačije od onih koje smo u sebe ucijepili oštrim režimom navike. Ne dam im da nadvladaju jer sam previše od sebe dao a da bih samo tako mogao stati.








     

bagrem-prut @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 13, 2006








          Ne znam u kojem trenu života se na mene nalijepila riječ i u kojem smo to momentu započeli svoje zajedničko putovanje kroz prostor i vrijeme.Ne znam niti kada se u meni oblikovalo klupko koje se i dan-danas odmata.Nekad brže, nekad polaganije.Ali - odmata se.Znam samo da sam čitao i pisao već debelo prije škole.I govorio:kažu - i prije nego su mi zubi izrasli. ('Bem mi miša maloga, nekad me i danas teško ugasiti.)
          Možda se to desilo davno, davno, kada mi je baka pripovijedala bajke i priče.One životne i one koje jen joj pripovijedala njena baka.One o tome kako ju je Tomaš Garigua Masaryk zvao žabom ili o tome kako su joj Prajzi za vrijeme prvoga Velikoga rata strijeljali braću u dvorištu i susjede jezicima prikovali za stolove i zapalili ih u kući.One o tome kako je postojao lončić koji je kuhao kašu prema zapovjedi i nitko ga nije znao ugasiti dok se nije našao netko tko je rekao ono spasonosno stop.Ili, priča o Ivici i Marici.Malo je bila drugačija.Vještica je bila ipak malo drugačija. Manje debela i iz njene stražnjice nije sukljao plamen kao u današnjim dječjim slikovnicama.Rasplinula se.Posve čarobno.
           Često se vraćam tim nekim svojim izvorima, dok ovako, u nekom poluzrakopraznom prostoru, putujem vremenom.Vraćam se sebi, svojim izvorima, vremenu u kojem su životne istine izgledale posve čisto i naivno, baš kao što u njima nije bilo niti jedne naznake laži. S vremenom, prognan iz tog varljivog perioda, kao i Filip Latinovicz, slikar impresionist, morao sam se, sukobljen s gubitkom inspiracije, vratiti posve.Kako bi istina bila potpuna.Kako bih sam sebi, kao i Filip, izgledao bar malo čišće i kako bismo, obojica, mogli - disati.Kako bismo skinuli velove zabluda o sreći  djetinjstva, pogledali sadašnjost očima zrelih ljudi i vidjeli gdje smo zapravo i što imamo reći okolini, najbližima.Ono što vidimo i ono što osjećamo.Jer Filipov se susret sa slikama desio onog trena kada je u glavi počeo vizualizirati djetinje reminiscencije.Nimalo ugodne, nimalo pozitivno poticajne, nimalo sretne.
            Kad smo progovorili, Filip slikom, a ja riječju, istodobno smo bili i lakši i teži.Osjećali smo ujedno i olakšanje što smo kamenje skinuli s pleća i težinu i odgovornost skidanja s pleća onog  tereta životnih zabluda i izrečenih istina.Jer, sve ima svoju cijenu.Pa i olakšanje.Nekad olakšanje nama nije olakšanje i drugima.Uostalom, ni mene ni njega ne znaimaju poluistine.Pa bile one i ucijepljene u nas tko zna kada i tko zna zašto.Bilo kao mračne tajne bilo ljepolike sličice prošlosti koje imaju posve drugačiji kontekst od onog zabilježenog fotoaparatom.
             Uostalom, tajni više i nemam.Nemam za njima niti potrebe.
             Život mi nije niti dobar niti loš.Trenutno je takav kakav mora biti.Zadatosti su učinile svoje.
             Polusebično, a nekad i posve sebično, idem za svojim ciljevima.
             Bilo je i vrijeme.
            Još malo pa će i četrdeset i treće.Ljeto življenja skrojenog po mojoj mjeri.           









bagrem-prut @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 12, 2006








          Kada sam pred petnaestak godina, jedne silno sniježne i hladne siječanjske zime, ležao na boku na jednom austrougarskom krevetu gradske bolnice (odjel: kirurgija) i primao prekodebelomesno analgetike i antibiotike, svakojake misli lepršale su prilično omamljnom mi glavom. U posvemašnjoj tišini, ili se meni barem činilo kako tišina oko mene vlada, jer je jedan siromah kraj mene umirao od karcinoma, raznorodne su me pomisli pohodile u nekoj težnji da zamućene slike postanu manje mutne, a ja da budem ipak malo više čovjekom negoli praktički nepokretno biće, na što sam i bio sveden.
           Onako, bez prave mogućnosti kretanja, promatrao sam vrapce kako zoblju ostatke našeg doručka s prozora.I  to mi je bila jedina privilegija.Krevet kraj prozora prepun bjeline, taman iza Nove godine, kada sam mogao barem dijelom odahnuti, shvativši kako ću i dalje imati obje noge i kako nikakovih posljedica neće biti.
            Prozor je dopuštao mogućnost mislenih kreacija.Razvio sam sposobnost gledanja u mutno nebo ali moje misli su bile sve samo ne mutne, koliko god da sam se oporavljao prvenstveno od spoznaje da bih  mogao postat jednonog.Tada sam se usredsredio na sebe u vremenu unaprijed.Jer, koliko god da je bilo slučajnih ili manje slučajnih dolaznika i koliko god ih je, više ili manje, iskreno zanimalo kako sam, moje su misli letjele svemirom.Probavao sam ih zapisati, usredsređen na neku vrstu ponovnog vlastitog rođenja.
             Glazbenik Ivan Galeb,za svog je boravka u bolnici, tamo negdje, prije drugoga velikoga rata, udaljen od violine kao svog dijela tijela i osuđen na jednogodišnje nemuziciranje, otkrio u sebi svjetove za koje je mislio da više nepostoje.Da su iščezli u košmaru proteklih proljeća.Izgubili se sa osmijehom uramljenim između dva odsvirana tona.A onda je u njemu, u svom punom sjaju, zatitrala jedna, možda do tada nikada otkrivena žica, s kojom se mašta snohvatača i pripovjedača raskrilila kao nikada do tada.Djetinstvo je u tim trenucima žuborilo njegovim venama.Aplauz otvorene scene - također.Smisao života je bio uhvaćen nekom drugom dimenzijom.Bljeskom sjećanja sačuvan je u prostoru i vremenu.
             Ovog trena kroz prozor svoje sobe promatram izdužene sjene na svom dvorištu. Ptice spavaju.Kasna jesen je.Nije proljeće. 
             Prisjećam se sada onog teško bolesnog supatnika iz bolnice, čovjeka kojem sam dao posljednji analgetik koji je ikada popio i posljednji gutljaj tekućine.Ne znam mu više ni ime. Kroz maglu izvire njegov zahvalni osmijeh i suzne oči.Ja imam svoju nogu i svoju misao.Ivanu Galebu ostala je spašena ruka i dana mogućnost da se opet nađe, u svojem elementu, u fraku i s leptir-kravatom, pod svjetlima pozornice.Čovjeku koji je ležao do mene nije bila dana nikakva mogućnost.Samo je - otišao.









bagrem-prut @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 11, 2006





         

          Kad su Akakiju Akakijeviču Bašmačkinu, neposredno nakon rođenja, roditelji dodijelili to slavno i neumrlo ime, vjerojatno nisu ni slutili kako su ga, igrom neslučaja, bacili u ponor bezuvjetne frustracije i postupaka ljudi iz okoline koji nikada neće biti podložni lustraciji, jer su se kao takvi podrazumijevali u svoj raskoši čovjekoljubne okrutnosti, podsmijeha i grožnje.Ni otac mu nije bio bolje sreće.Također su ga prozvali - Akakije.Ma što to značilo.Neki svetac, posve sigurno, iskrsao na tko zna kojoj kalendarskoj stranici.
          Kad je Akakije poodrasao, postao poluzreo čovjek i gotovo savršen obavljač namijenjenoga mu posla, s punim suverenitetom rukoprepisivača arhivske, knjigovodstvene i ine građe, raspala mu se kabanica.Onako nezamjetnom u okolini, ta ista okolina mogla  bi zamijetiti njegove prorupljene džepove kao oznaku sirotinje.Nije da je Akakije bio nesiromašan i da su ga rupetine na kabanici brinule kao oznaka statusa, ali trebalo je,zaboga, preživjeti sanktpeterburšku zimu.Rješenje je bila nova - kabanica.
          Od nezamjetnog postao je zamjetan. Nova kabanica je, mimo sjajno obavljena posla, predstavljala - status.Mogućnost druženja.Čajanke.Do trena kad kabanica bude - ukradena.U jednom momentu svog života ponesen efektima novog odjevnog predmeta, Akakij bude gurnut daleko u najdublji kal.Oboli.Umre.Pretvori se u osvetoljubiva duha dok nije na nekome, u jednoj ledenoj noći, pronašao davno ukradenu kabanicu.Uzeo ju je opet k sebi.Nasmiješio se.Otišao u castvo duhova i više nije morao natrag.Osveta je bila slatka.
           Meni su dodijelili ime koje s ponosom nosim.Sazreo sam u spoznajama koje su mi nuđene kao život.Zreo ili ne - tu sam.Kad stavim kravatu i odem tako na posao , onda se zna desiti da me vide tko zna kako.I na regrutaciji su mi, pred gotovo četvrt stoljeća, kazali kako sam - nezamjetan.I to mi se - svidjelo.
            Kravatu inače volim.Ne steže me.Ne bojim se kako će mi je netko ukrasti jer, za boga miloga, tko danas krade kravate...Kabanicu ne nosim.Imam svoj kaput.Van trendova i društvenih pravila poniklih u kataloškoj prodaji odjevnih predmeta.Dobar mi je.Rupe na džepovima pokrpane.Sasvim solidno.Uostalom, fino mi ovako.Ne razmišljam o statusima, pozicijama, društvenim simbolima tipa odijelo čini čovjeka.Pa i metaforički gledano.
            Rekao je Dostojevski:"Svi smo mi izašli ispod Kabanice."
            Slažem se.I ja sam izašao ispod kabanice.Tvoje.Razmjerno nedavno.I nikad nije kasno, zar ne?I zauvijek ću se pod tu kabanicu silno rado vraćati.Jer znam da će ispod nje uvijek biti mjesta.
            Ovo je bila metafora.Zna tko treba znati.



bagrem-prut @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 10, 2006







             Odisej je, kaže predaja, nadmudrio Kiklopa.Onako slijep, jednooki gorostas nije vidio sakrivene moreplovce, a očito da mu niti ruke nisu bile preveć spretne i osjetljive, a da bi ,ispod ovčjih runa,  od straha skutrena, napipao ljudska tijela, željna svjetla i zraka.
      Melkior nije nadmudrio Kiklopa, velikog svevremenskog čovjekožderača.Tamanitelja ljudskih sudbina, nada, ljubavi, čežnja, zanosa.Kralj svjetlosti nije upalio sve svoje lanterne.Bez energije, bez snage.Prepun nerealizirane ljubavi.Erotikom ispunjena mozga.Nabubrelim sjećanjima bogat.Sam, bez prijatelja, nekim samoubijenim pišanjem na telegrafske kablove, nekim izgubljenim na vjetrometinama povijesti, uhvaćenim u otvrdloj pređi rata i nemira.U sjećanjima opsjednut ženama koje ga nisu imale volje shvaćati.Već samo - koristiti.
             Ne vidim svoju melkiorskost, osim ako se osvrnem na nekadašnjeg sebe u nekim pradavnim nedoraslim pokušajima da se izborim za vlastitost sunčeva sjaja na nebu koje je bilo takvo kakvo je bilo.Svjetla.Ljubavi.Opstojanja u vremenu koje mi nije bilo naklonjeno.
            Možda sam, jednom davno, i poželio otpuzati u Zoopolis.Osloboditi se tako svijeta nemuštosti u koji sam bio zakoračio. Zastati, zaustavljen nekako u koraku i snu i plutati na moru na kojem nije bilo ljubavi na vidiku a niti svjetionika na pučini sna.Tada mi se puzanje činilo kao najbolji način hodanja.Zapeh u riječima koje sam čuvao u sebi jer mi se činilo kako je rika iskonske zvjeradi ljudskija od tapšanja po ramenima i hinjenog razumijevanja.
        Nisam zaboravio govoriti.Nisam zaboravio pisati.Nisam zaboravio osjećati.Zalizanih rana vratio sam se u svijet živih.Jači no ikada.Kao tvoje i svoje djelo.Zvijeri iz Zoopolisa sretno su se nasmiješile.








 

bagrem-prut @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, prosinac 9, 2006







          Polijegali oko mene mirisi nekih mojih zrelih godina.I onih kada sam mlad i nadobudan krstario vlastitim životom kako mi se uglavnom prohtjelo. Svakojakih mirisa bilo na tom mom otoku sreće gdje su oblaci kružili svake noći oko šašave lune, a palme milozvučno njihale grane na maestralu.Bijah već onda širokokutnogledajući cinik.Vrijeme mi je dodalo koju mjeru cinizma, tek toliko da ne zaboravim da sam to nekad bio, ali mi je dodalo i zeru stoicizma.Tek toliko da ne prizaboravim da ipak još jesam.Što li već jesam.
         Kroz godine obično samo otresoh prašinu sa svojih cipela.Duljina puta svela se na kombinacije makadama, kala, asfalta.Pješice uglavnom.Leteći ponekad.S nosom na zemlji često.Opet sam cinik.Kao i Junak, osamljeni Profesor koji umirovljeničke dane krati mukomisusovom od pražnjenja crijeva stoljetne gospodarice otoka Madonne.Osamljenik željan ljubavi i zlata, onog.
         Ali ne u grumenima.Već u prašini koja pada s tvojih krila kad nadletiš ove prostore moga sjedilaštva povremeno kombiniranog hadžilukom.I sakupljam tu dragu, meni prevrijednu prašinu.Da svaki dan imade svoje zlatno zrno.Naizgled hladno.A zapravo toplo kao srce što kuca sred nutrine bojeći se  da ne zastane.
         A doći će i tren u kojem će moj dom, moje srce, moj život i moj san biti blagoslovljeni tamjanom.Ne onim crkvenim.Ne tim.Za to niti imam veze tamo gore niti imam sluha za ritualnost a niti osjećaja i volje za takovu vrstu magijanja.Ti si moj tamjan.Svečanost i doživotna vjera.












bagrem-prut @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, prosinac 8, 2006







       Dogode se nekad kojekakve stvari u životu.One lijepe na koje se ne nasmijemo.One ružne koje nas ne ganu.I one koje su drugima lijepe ili ružne ali se nama ne učine takvima.Pa opet kraj njih prođemo kao pored turskoga groblja, što bi narod lijepo rekao.Kao takve prođu pored nas dok mi onako odokativno lijepo tratimo svoje vrijeme putovanja na gledanje u noge.
       Dogode se nekad u životu stvari zbog kojih nas svijet izaleđno opjevava, da to tako proljepšano kažem.Da nas čaršija uzima pod svoje iako nam nije do toga.Da na prozorima i tarabama podbočene kreature o nama znadu sve kao što i o cijelom svijetu i životu znadu sve.I ne marimo puno za to.
       Desi se pokatkad da nas ipak ubode ili čak probode takova ljudska zanimacija jer smo nespremni na takovrsni sukob sa svijetom i ljudima.Pa se u nama probudi neki davni Mersault kojem iznenada postane bitno da ga na smaknuću dočeka masa željna krvi mrzovito klikćući snazi i djelotvornosti giljotine.
        I zapravo mi se čini da taj mali neobični čovjek Mersault odista bio dobrovoljni izopćenik iz svijeta koji je utabao vlastite staze predviđene za mase kao i  za krda na pojilu.Nije ga zanimao mentalitet krda, uvriježeni momenti kada se treba smiješiti, plakati, jebati ili jesti, ženiti se ili izgubiti glavu za prvom suknjom koja zamiče iza ugla. Uostalom, nije mu ni neka ideja bila -  ubiti.Bespotrebno.No, možda je tako poželio ubiti sebe.Najbrži put.Pomalo kukavički, ali tako je.
        Ne želim ubiti.Ne želim ubiti niti  sebe.Ali ne želim ni tratiti vrijeme na besprizorne likove koji vlastitu besprizornost liječe i na meni i na drugima.Na sebi - ne.Nemaju za to ni karaktera ni morala ni energije.
        Meni, uistinu, i ne preostaje nekad drugo doli da, kao čovjek stran drugima, a ponekad i sebi, iskoračim vlastitim korakom u masi ujednačenih, ali da se svojim glasom odazovem tebi kad god za to postoje vrijeme, želja, potreba i tako se ispune bar dijelom i moj i tvoj raison d' etre.Bar u jednom trenu.Kad ona samo naizgled flegmatično-katatonična masa konačno nema što reći.Pa i da ima.Nek' se jebu.






 

bagrem-prut @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 7, 2006







          U svojih četrdeset i žilet godina, nekad više, nekad manje,  osjećam mijene.I htio to ja priznati ili ne, ma koliko god da sam gotovo tri desetljeća udaljen od doba kada me je spucao pubertet, i dalje se mijenjam.Preobražavam.Izvana i iznutra.
         Odraslo ili malo manje odraslo donosim svoje odluke.
         Izričem svoje stavove. Koji su, od situacije do situacije, možda i nezreli.
         Nedorasao?Neodrastao?Nepreobražen posve u odraslu jedinku u potpunosti sposobnu nositi se sa svakotrenutnim izazovima?
         Nemam pojma. Vjerojatno ću neuk i umrijeti.
        Svakodnevno me spoznaje o ljudima nauče nečem novom.Imam privilegiju učiti od puno mlađih od sebe.Imam privilegiju spoznavati ljudske bolove, sreće, zadovoljstva i nepregledne tame.Sudjelovati u njihovim suzama i smijehu.Nevjerojatno bogatstvo.
        A možda ću se jednoga jutra i ja probuditi poput Gregora Samse i batrgati nožicama naokolo bojeći se suočenja sa prenagomilanim obavezama ovoga svijeta.Možda ću se kao golemi žohar poželjeti zavući samo pod svoj kauč i tražiti pod njim odbačene upaljače, ostatke kokica i tako brižno sakriven u vlastitoj ljušturi čeznutljivo iščekivati pokoju ljubaznu riječ, osmijeh, hrabrost nečiju da me pogladi po mome mekotvrdom hitinastom oklopčiću.
         Preobrazbe će učiniti svoje.Nekome ću biti melek, nekome ružni žohar.
         I to je sasvim u redu.Jer ću poštovati tuđi stav da me takvim smatraju.
         Sve do trena kada moja, tko zna gdje meni namijenjena, uloga bude samo čista alternacija nekom drugom ili nečem drugom. Pa će anđeoskost i žoharskost biti bespredmetne.I ne samo zato što me netko vidi kako me vidi.
         Već zato što svaka mijena ima svoje zašto i svoje zato.I jer slučajnosti ne postoje, pa da ih netko i iz bunara đermom vadi.
          A svijet će se, onako, uslijed gravitacije i inercije valjda, i dalje vrtjeti.I nositi nove metamorfoze.






        

bagrem-prut @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare






nekakvo jako svjetlo je gmizalo po mojim očima
kroz vjeđe je prodirala toplina
sunce jutro buđenje
ne tako slatko i ne tako poželjno ali u svakom slučaju pogled je bio pitomiji i utješniji no onaj na maglovit predio iz kojeg iskače vlak već prema svom voznom redu
toplina kreveta zvala je natrag
međutim dan kao dan traži svoje i treba ga nahraniti i istimariti pa da  i ja budem zadovoljniji
svakoga jutra inače poželim nešto
obično ne idem u neke sanjalačke perverzije već uzimam k srcu neke sasvim obične ljudske željice za koje sam gotovo ziheraški siguran kako će se i ostvariti

jutros je moja želja sasvim konkretna
mada - neostvariva
ali ja je ipak vrtim 
kako bih i ovome danu dao neku snovateljsku dimenziju i kako bi smisao mog života bio baš to - smisao
jer će se kad - tad ostvariti

sjećaš se
znaš
crvena jabuka pjeva
volio bih da si tu





bagrem-prut @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 6, 2006








        Večeras opet nema pjesme.Jednostavno je nema. 
        Razlozi?
        Možda sam prazan...
        Možda riječi stanuju negdje drugdje.
        Možda sam ja negdje neodavde.
        Ili sam samo malo umoran, kao što sam izrekao u sinoćnjem postu.
        Možda tragam za značenjima koja bih mogao pokriti ostatak osobnosti koji čeka, dio po dio, svoju riječ i svoj izrijek, ma kakav on bio.
        Tek, učini mi se, s vremena na vrijeme, kako ono što imam namjeru kazati nije dozrelo za upotrebu.
        Kako riječi niti pokrivaju niti otkrivaju.Ni tamo ni onamo.Tek možda ponegdje, usplahirene u mogućnosti epistoliranja zapnu na ponekoj adresi.Slučajnoj ili manje slučajnoj, nebitno.  
        Na  pakovanjima kojekakvih ljekovitih preparata obično stoji uputa kako ga prije upotrebe valja promućkati ili da treba konzultirati apotekara ili liječnika.
        Na mome pakovanju nije nikada stajala nikakva uputa.
        Ne stoji niti danas.A niti će stajati.
        Tko zna - zna.
        A tko ne zna - neće ni iikada znati.
         I to je to.

         Ne nije to -  to.Bar ne sve. Ne znam ovoga trena niti to - sve.Pod svime podrazumijevam samo ono bitno. Previše?
          Ljubav nikada nije - previše.
          Ili možda - jest?

 
      


bagrem-prut @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

AFERIM! Čestitajmo im...




bagrem-prut @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 5, 2006







        Ovo je tren poslije onoga trena.Koji je potrajao koji dugački sat, ponekoliko dugačkih sati.Kada sam razmišljao o ostavljanju prebiranja po riječima.I kada, u međuvremenu, shvatih kako postoje u meni riječi koje nikada neće biti napisane.Izrečene -  svakako.Jednom , kada za njih dođe neko vrijeme.U vremenu tko zna kom, u gradu tko zna kom, pod zvijezdama tko zna kojim. Samo znam da pred vas , ovoga trena, iznosim  krhotine koje sam u vjeri pismoznanstva odlučio iznijeti trezvene duše i pijanoga srca.
         Jer ne postoji u ovome svijetu, što se preda me razastro sa svim svojim brdima i dolinama, ovoga trena, komadićak platna u koji bih se mogao ogrnuti.Odstajati svojih nekoliko prosjačkih minuta na nogama oteščalim od silnoga hoda i ispripovijediti baladičnu priču.Jer baladične priče obično budu shvaćene kao vjera u druge a ne kao vjera u sebe, kao vjera u uzvišena božanstva što u bajkama i pričama caruju dobrim i zlim stranama svijeta.
          Ogoljen u svoj svojoj krhkosti predao sam se odavna.Predaja je bila čista i dobrovoljna.I danas je takva.Nema u njoj promjene.Samo je pod utjecajem punog mjeseca trezvenost ustuknula pred naletima, najezdama svakodnevlja ukaveženog u bezobziran mimohod naredbi i zadatosti.A ne volim tamnički stil ma kako se to možda činilo drugačije.
           U krvi sam neku večer utopio čežnju koja je postala stalnošću.Krv teče i dalje.Bez obzira na pritisnute životne aorte.Jer zadatost je za mene smrt, ma koliko riječ zagrebala duboko ispod površine.
          U svim svojim nastojanjima okrenut sam ipak vremenu koje tek predstoji.Jer niti mogu a niti ovog trena želim drugačije, jednako kao i prije tri godine.
           I dok se polako odvrče spot koji su neki vidjeli danas, već tražim novi.
           S porukom i bez poruke.
           S vjerom i posve bez nevjere.
           Površina me nikada nije zanimala, pa me ne zanima niti sada.
           
            (Oprostite mi što i ja napisah baladu, ali netko to ipak radi puno bolje od mene...)



     



bagrem-prut @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare








bagrem-prut @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 4, 2006









bagrem-prut @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare







noćas sam odrvenio od očaja
ispraznio sam gotovo posve zalihu prebijenih misli
kako mi se učinilo na tren - gotovo za čitav život
obamrlost mi se iščitavala iz uglova očiju
kristal po kristal
ledenjaci su se spustili na obje polutke mozga
sve je bilo prazno gotovo kao bezglasna korota
poput ptica koje nikada neće sletjeti na usnama su se sakupljale riječi
slane
prostodušne kao nikada izgovorena molitva
gorak je bio svaki dim cigarete
ali je zato vodka bila dovoljno slatka da ubije i posljednju pomisao na normalan slijed misli pothranjen razumom
na drveću još pokoji list
obudovjelo sunce liznu mi oči snom poluzatvorene
strašnom se kletvom prokleh
riječi su se sporo njihale mojom otužnom dolinom
srebro je klizilo iz ruke
u vatrenom okršaju odnekud se kao pobjednik izvukao biser osmijeh šćućuren ispod naslaga avetinjskih tko zna gdje i tko zna kako sačuvan

spasila me ljubav


bagrem-prut @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 3, 2006







u punokrvnoj tmini
pred mračnjaštvom obećanim
            izvadih srce
nek kuca
               pijano
                    otvoreno
pršteći krvlju
               licem
                       zidovima
                                   zastavama o tla
olegnutim

                 omazah lice

kroz 
umorne prste
             kapaju
                  tmastolike kapi
                             prepune vatre
                                svjetla

bole me oči

                       dva me ugarka gledaju

jedva da
                u stravi
                        u ljepoti
                               krvi
                        prepoznam nađem vidim
sebe









bagrem-prut @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare






očiju širom zatvorenih umačem se u nedjelju
sanjario sam malo
izlješkario se u toplini krevetca
ne sjećam se više kada sam zadnji puta obavio taj meni inače silno drag ritual
obično iz njega iskočim kao feder kroz natruli  tapecirung
ovaj puta sam jednostavno ostao grijati se
malo čak i snatriti
o ovome i onome
idejizirati što i kako učiniti a da nedjelja bude minimalno drugačija od svih ostalih  trkača  kroz još jednu godinu koja promptno nestaje
požderana svemirskim zakonima
relativnosti

zapalio sam još jednu cigaretu
pozvat ću se na kavu
odlunjati do grada
pomesti koracima još pokoji preostali list iako je listopad već odavna prošao
dopustit ću opet kao i obično snovima nek šaraju mojom nepočešljanom glavurdom
inače ni ta šetnja ne bi imala smisla
jer samo šetati i gledati pod noge nije šetnja
već žurba i ustajalost

a meni je ova šetnja odmor i spas

bagrem-prut @ 10:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, prosinac 2, 2006







istiještena riječ 
kroz cjedilo
u sumraku boja
                                   crno bijelo
odjekuje 
prodire kroz pukotine
krvlju omaljane
kao magijom nekom
prizvane 
                      na bakanalije
                              uma

ustuknuh pred razumon
i dalje
slušam
                           srce

          trenutno
                       drugačije
                                  ne znam



bagrem-prut @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare






jutros je sve nekakav odsjaj odjek odraz
istina mutan
ali jest
sve je ukopano onako rovovski u uobičajene putanje subotnjeg prijepodneva kasno probuđenog u mojoj glavi

dok u njoj vrišti  masa noćas ispijenih zvukova svoje mjesto pod suncem (kojeg na nebu nema već samo malena zraka u meni) pokušam dovesti u red današnjicu natjerujući je po kojekakvim jarugama misli 
lomeći noge i ruke
uhvatih je bar onako na tren
obveze stoje u redu i čekaju da ih se dohvatim
one subotnje uoičajene ne toliko dosadne koliko su iste kao i inače
pa ćemo ih danas malo izmijeniti putanju redoslijed način
možda tako bude čišće
moždao djeci presahnu a nova se pjesma izvije
čista u svojoj novosti
gola preda mnom i pred drugima

kava me čeka
dobitak koji se u ovakvim oblačnoteškim prijepodnevima ne odbija ma bilo u njoj otrova
subota maršira
sredit ću joj marš drugim ritmom
pa nek si misli




bagrem-prut @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, prosinac 1, 2006








u odrazima vremena
sakrivala se
utjeha
prvo bezimena
onda samo u konturama
onda odjednom 
imenom prezimenom riječju djelom

sunula
strovalila se
izreklo se
blagotvornošću riječi oteščale

ogrijalo hladne zidove 
tvrđave jednog doba
sunce iznjedreno
na ruševinama

zlatom opletena
kristalima optočena
riječju otopljena
na žeravici ogrijana

od davnina znana
davno spoznana
viđena
ćutilima dosegnuta
u uzajamnosti kaljena

kroz oblak vremena
navirila se
na mom ramenu
u magli nestalom
usnula



bagrem-prut @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare






pukotine nekada treba popuniti
one životne
pronaći neko...no...ljepilo...što li
koliko god je moguće dugotrajnije kako bi ljudski život koliko-toliko na nešto i ličio
jer ako napuknuća stalno rastu bez povremenih vatrogasnih intervencija tada se sve saspe
ostanemo zagledani u same sebe i jednostavno ne možemo maknuti  onako razasuti

imamo sreće ako  imamo nekoga tko nas može slijepiti 
sakupiti nam krhotine odbačene u posvemašnjem neredu po tko zna kojim zakutcima ovoga svijeta
ako nas netko može polegnuti u vlastite ruke nabujale od nježnosti bliskosti topline
ako nam netko pogledom kaže kako se srcem može izliječiti gotovo sve
polijepiti naša prorupljenost
napuniti naše prazne akumulacije
iskidati paučinu nakupljenu oko srca
upaliti svjetla u našim prozorima
jedan jedini dugotrajan čvrstoblagi pogled
koji traje traje traje

i nije neko jutro
onako
ali kako sam sinoć dobio moćnu injekciju osmijeha mogu i ja naprijed
koliko god da su mi koljena nastradala prilikom leta
korak po korak
hodam
smiješim se


bagrem-prut @ 09:18 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.