Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - prosinac 2007
subota, prosinac 29, 2007



          Ništa, ali baš ništa na ovome svijetu ne podliježe slučajnosti. Ni smrt, ni omiljena šalica za kavu prevrnuta sa stola i razbijena u paramparčad, ni pisanje kakvo ono da bilo. Ne priznajem slučajnost u susretima i odlascima, niti u trenu kad kroz mutan pogled bilježim tužan škrgut zubima i dozlaboga neugodno gutanje grlenih knedli. Niti kad, onako krišom, daleko od znatiželjne gomile, spremam sadržaje svojih ladica i naletim na gorku pilulu prošlog prijekora i neuspjeh pometen pod tepih.
          I tako, kako premećemo sadržaje svojih mislenih ladica, praznimo ih i punimo nečim novim, pred nas nekad izađe slika trenutka u kojem nam je ruka makinalno posegnula za nekom knjigom za koju živimo u uvjerenju kako smo je odavna trebali pročitati, ali iz nekog nepoznatog ali posve neslučajnog razloga – nismo. Ruka krene, knjiga koja stoji pred nama godinama podatno klizne u rukohvat, mozak pošalje signale kako je vrijeme baš za to. I vjerujem da je doista tako.
          Da sam ovu knjigu pročitao u vremenu kad mi je tijelo svim snagama odavalo tadanju bitku s navalom hormona, kojoj se nisam niti umio niti osjećao potrebu posve pokoriti, nisam siguran kako bih shvatio njen smisao i nisam uvjeren kako bih je čitao nasmiješen kao što sam to mogao učiniti danas.
          Danas, udaljen od razdoblja raskošnog cvjetanja mladoludosti, mogu posve shvatiti svog vršnjaka Raymonda, životu predanog sredovječnika koji vlastitu slobodu shvaća bezograničajno i voli kad voli a ne kad mu netko drugi kažu kako je vrijeme za to. Mogu razumijeti i Anne, mondenku pomalo istrošenu visokodruštvenim trajanjem u kojem je njezina mirnoća uznemiravala protivnice a godinama nataloženo iskustvo ljubavnoprijateljske dokolice s dobrodržećim muškarcima učinilo od nje osobu koja zna što hoće, ali nije i posve sigurna kako to dobiti samo i jedino za sebe.
          O, da, tek danas posve mogu shvatiti osvetnički pohod razmažene mladoljetnice Cecile, čije djetinje godine provedene pod staklenim zvonom samostana, gotovo emabovaryjevski, uzrokuju silno komešanje nutrine i ljupku hladnoću vanjštine kad se nepoželjna protivnica usudi taknuti u osnovne postavke njezina slobodnoga života: oca, lakoću postojanja i razmjerni životni nemar. Ne mogu se poistovjetiti (a možda i mogu, samo ne znam kako bih) s njezinom šekspirijanski dotjeranom spletkom pri kojoj ona, mlada, neiskusna i posve nelicemjerno naivna u svojoj zločestoći, nikako ne zna da u bitci za željeni komadićak sreće gotovo uvijek u paketu, onako, ruku pod ruku, dobijemo i ponešto neželjeno. Tako to, dakako, uvijek u životu biva, pa Cecile uz povratak svoje slobode, gubi punoću i sjaj prve ljubavi i posve nehotično, zbog neznanja kako zahuktanu, zaplotnjački oblikovanu igru nitko nikada ne može zaustaviti, i ne samo zato što je otišla predaleko, dobiva i životni privjesak koji će tek njezina smrt jednoga dana skinuti s njezina životna lančića – krivnju zbog tuđe smrti.
           Jednog se dana , nesumnjivo, iako to u knjizi ne piše, gledajući vlastitu ocvalost u ogledalu nekog razmjerno jeftinog stana na Monmartreu, morala zapitati o svojim krivdama učinjenim za života, u vremenu u kojem je ljubav bila maglovit pojam prepun tjelesnosti i igra čije je trajanje izgledalo posve benigno i moćno dugo. Biti pobjednikom ne može biti svatko, pa to nije mogla ni Cecile, posve intuitivno završavajući svoju antiljubavnu pisaniju riječima :»Dobar dan, tugo.»



bagrem-prut @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2007




prijeći preko još jednog praga

preko još jedne brvi ispod koje se valja vrijeme zametnuto negdje
ne ono proćerdano već samo proteklo
otvorenih očiju
na drugom kraju ruka
sidro
zaklonište
što li već

još koji dan
samo još koji danak
samo još
oprobane metode potrošene
nove - neotkrivene
a put opet jednak onome otprije
poznat
drago težak
a lijep

prijeći preko još jednog brvna
ispod se vuku godine
i nije me strah u njih pogledati jer sam vlastiti opstanak skupo platio


...sretan vam Božić...
bagrem-prut @ 19:12 |Isključeno | Komentari: 0
subota, prosinac 15, 2007
u konzumu jaja stoje šesnaest kuna
nemam kamo s njima, košarica mi puna

zato kupujem jaja i mlijeko u prahu
kolači budu dobri - nisam u strahu

košaricu punu nosim  lisnato gledam tijesto
karticu guram tamo gdje joj je mjesto

sretan zbog ruma zbog jaja tužan
na podu konzuma vidim hračak ružan

s blagajne odlazim lagan ko prpošna tica
bolje bi mi bilo da sam uzo faking kolica

u konzumu opet isto sranje svakog dana
u ovo doba redovno radim skladište od stana

tak mi i treba kad nemam neku kuću
a sad idem u sebe uvalit jednu rakiju vruću

mislim si samo da će me spopast  uvrijede tiješke
zbog jaja u prahu i pijesničke griješke

al boli me džon i duša me silno boli
na moj rijep mošte stavit mrvice soli





bagrem-prut @ 18:24 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 12, 2007




kako čežnju razmrviti u piljevinu vremena 
pretvoriti je u vremensku jedinicu koja je manja od bilo koje poznate
koja nije ni sada ni ovdje ni jučer ni sutra
nemjerljiva ljudskim aršinima
načiniti od nje krhotine kojoj ću opet svakoj jedno jedino ime dati
kao što se jednim imenom zovu svjetalca što se prema meni probijaju nekim svojim putanjama

i samo se olako svojevoljno posve ušuškan u nemir prepustim
i nema niti jedne floskule koja će me uvjeriti kako je mjera moje čežnje suviše nestvarna pa da bi bila zaboravljena

na nekom svom  putu prepunom neravnina na zavojitoj nekoj kaldrimi na kozjoj stazi uvučenoj u moćna tamna brda sve je ionako isto
čežnja nemljevena u prah dotiče mi nokte






 

bagrem-prut @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 4, 2007

Nisam mislio da će ovo završiti kao post. U početku to bijaše samo mail. Odaslan na sportsku redakciju HRT-a. Iščitajte ga. Jasno mi je da će reakcija biti različitih i jasni su mi razlozi zbog kojih će i biti tih reakcija. Međutim, namjera mi je ostati na svom stajalištu jer znam da sam posve u pravu.
Pa kako prvo bijaše mail, nek' sad bude - post.

Poštovani!

         Nek mi ne bude zamjereno, ali ovo što vi radite od ljubitelja sporta u Hrvatskoj zove se nikako drugačije nego tiranija nogometa. Možete slobodno kazati kako to široki narodni slojevi žele, ali je svima jasno da su veliki novci u igri. Liga prvaka, Liga UEFA i ne znam što sve ne. EPP, oglašivači, kladionice...Tko još?
         I tako svaki put, kad se odigravaju nogoloptačka natjecanja (utorak, srijeda, četvrtak, subota, nedjelja) stalno jedno te isto...A to je, pogađate -  što? Stvarno? Nogomet? Ma, nemojte se šaliti...
        Dakle, nisam ja antiprotivan nogometu. Dapače, volim pogledati dobru utakmicu. No, što je previše - previše je. I danas, na vašu sramotu, prednost pred našim  rukometašicama koje igraju na svjetskom rukometnom prvenstvu dobivaju nogometaši Milana i Celtica. Sram neka vas bude. Marketing? Oglašivači? Zar zaista? Ma ne, ne bi meni, a bogme ni vama, nikada takvo nešto palo na pamet... Vidim, utakmicu rukometašica ste stavili kao snimku, u 22.40.
        Nije mi cilj napisati domoljubni mail, jer takve stvari nikada nisam pisao. Ali opet vam kažem: sram vas bilo. Mislim da su djevojke, koje brane boje hrvatske rukometne reprezentacije na svjetskom rukometnom prvenstvu i žele se izboriti za Olimpijske igre u Pekingu 2008., zaslužile da javnost u Hrvatskoj vidi živi prijenos njihove utakmice  iz Francuske. Uostalom, volimo se hvaliti kako smo rukometna nacija...Ili se možda varam?
        Isto tako mi je jasno da ovaj mail neće promijeniti baš ništa. Sitna sam ja ribica. Niti oglašavam, niti se kladim. Nogometno-medijska idila će se nastaviti, a mi  ostali, koji želimo pogledati nešto drugo od sporta, što nas kudikamo više zanima, imamo s vaše strane posve demokratski određeno pravo pogledati to što nas zanima u terminu koji ste vi (demokratski, je l'...ili možda prema poslovnim pravilima kuće?...ili prema nekim drugim pravilima?)  odredili.
      Nemoguće je svima ugoditi, ali mislim da vi, kao javna televizijska kuća, trebate znati što su vam prioriteti. Zamislite se malo nad time.


bagrem-prut @ 21:03 |Isključeno | Komentari: 37 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007

                                  SAZRIJEVANJE

kad sam bio mlađi život me nije toliko opterećivao da bih od njega pravio nauku
iako, ne pravim je ni danas
možda koja analiza posvega više - manje kao i kod svih sredovječnika
vizije nečeg u dalekom vremenu naprijed bile su rijetke, mada sam od najranijih perioda znao što ću biti 
to sam i postao
onako možda čak više materijalno nego li duhovno
sazrijevanje sam tada tumačio kao proces sa određenim rokom dovršenja ni ne sluteći kako će godine kazati drugačije i kako zrioba nipošto nikada nije gotova
te ću činjenice postati svjestan tek suočen sa određenim životnim pretumbacijama koje su mi , kao i svima, donijele i ono dobro i ono loše

sve one poludjetinje vizije kojih sam bio tako žarko svjestan, željan i žedan, popadale su u vodu pred naletom jednog mog, najvećeg životnog tsunamyja
polomio sam se kao čačkalica
razpršio sam se ko sapuničasti balon od nemila do nedraga pa do bestraga i dalje
nisam postojao dugi niz godina
u tim sam godinama hodao, kažu
i znam da sam govorio
i znam da sam ponešto čuo, činio
čini mi se da sam čak i mislio
ali nisam niti razmišljao
još manje sam znao

znao sam onoliko koliko traje udisaj
tren u kojem se naše stanice obnavljaju onoliko koliko je trenutno potrebno
onoliko koliko je potrebno da se ne umre od tupog žderućeg bola
onoliko koliko je potrebno da stisak oko srca popusti na tren
bar na tren
sve do sljedećeg trena kad se stisak opet pojavi
pa opet
i opet
i opet

s vremenom je stisak uglavnom nestao
razmaci pojavljivanja bili su sve dulji i dulji
ne, nije prestao posve i neće nikada ni prestati
 i, našao sam se u , kažu, najboljim godinama
neki vele da su te godine one u kojima još stignemo preko ramena prebaciti suvišne terete prošlosti ako znamo kako se to radi

predugo nisam znao bacati preko ramena nepoželjne viškove
trebalo je i to naučiti i nisam to naučio sam već mi je pomoć obilato trebala

u zadnjim godima mog pronalaženja novih životnih smislova na planeti koju su prozvali zemljom čvrsto stoji smisao svih mojih smislova
ne znam zašto ga nisam vidio davno prije
možda su mi oči bile presvučene tko zna čime
sada je to prošlo vrijeme nekako nebitno
jer...

shvatio sam konačno i ne kao posljednje kako sazrijevanje i nije moguće bez čvrstog smisla zabodenog u svijest o trajanju
i bez bezuvjetnosti kao glavnog uvjeta
a sve to ima svoje ime
najčasnije od svih koje sam tijekom života čuo, doživio , zavolio


bagrem-prut @ 00:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.