Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - veljača 2009
subota, veljača 21, 2009
                            



                     DAR OD MILIJUN DUKATA



da imam
milijun dukata bih mogao dati za tvoje misli sad
i ti bi dukati zlatniji od ičega bili
da ih imam

jeftino bih se mogao prodati
puput kineske bižuterije na tržnicama
na kojma je najveća gužva subotom
kad babe prodaju najbolje patke iz lanjskoga legla

posve jeftino bih se mogao prodati
i mirno gotovo ne dišući
bez strepnje primiti račun za svaki učinjen potez

posve jeftino
a opet
dao bih
dao bih
dao
o kako bih dao
a ni dujčin petar nisam
i još se ni propio nisam
da imam milijun dukata
za svaku  tvoju misao  urezanu u moj dlan
u moje male mutne sive stanice

pa nek skalpel riječi učini svoje
jer toplo je
i s toplinom ću  i otići
kad  mi milijun dukata iscuri
kroz prste





bagrem-prut @ 20:39 |Isključeno | Komentari: 0
petak, veljača 13, 2009







 
i kad sam posljednju uspravnu vlat trave prinio kao žrtvu estetici uredno podšišanog dvorišta strovalio sam se u šupljikavu hladovinu ariša
kao na samrti osluškivao sam treperenje sljepoočica probijenih sparinom
i kad postupno smirih udaranje srca i kad se slijevanje znoja svelo na nekoliko sporadičnih kapi u njedrima prislonih ono svoje jedno poluživo uho na vlažne skute zemlje koja je spokojstvom pradavnosti disala jučer palu kišu

oči su se same sklopile dok sam im tražio zaklon pred gorućim strijelama sunca 
dan je zvonio blagošću modre visine i ispreplitao se čeznutljivim pomislima izmiješanim sa strahom koji je kako mi uostalom i ti reče iluzoran
međutim ni ja se ne mogu samo tako izmijeniti jer mi srce ne kaže uvijek kada je dosta strahom obojenih otkucaja a ni razum nekad i nije najsretnije ugođena žica na životnom sazu
 
i bilo bi sasvim neljudski slagati kako nikad ne pomislim svojom poluludom glavom o reperkusijama i značenjima prethodne misli koju sam uzeo kao svoju a koja mi je dana kao poticaj i inspiracija koja, istina, i nije dolazila već neko vrijeme
jer  čemu uzdrmanih čuvstava pisati o izvorištima bola kad je smijeh puno djelotvorniji kao štit od svagdanjosti urezane u zavjete
nije dakako teško zavjete ispunjavati uz tebe kao potporanj
zato se okrenem ponekad malo iza sebe da se u odrazima vremena prepoznam kao onog od nekad
no ne ide jer onaj od nekad i nije više onaj od nekad niti onaj od sad
više onaj od sutra rekao bih

kao što sunce zaspi svakodnevno i moje vode također presahnu kao nekom malom smrću odnešene u nigdinu gdje se pod ruku vuku prošlo i buduće 
gdje se pritoke prožimaju usklađene glasom svijesti nesvjesnoga
možda se ovi oblaci koji su potamnili dnevnu modrinu pretvore u pljusak pa da stanem pod njega u nekoj svojoj unutarnjoj tišini predan samo izvorima koji polako probijaju sve moje napukline i prelijevaju se trenutnom sljepilu unatoč
kad uostalom vidim što želim i čujem što želim

stadoh na tren kao probuđen zadrhtalom čempres-granom
zabjelasa koža pod posljednjim sunčanim dodirom
gluho uho je i dalje gluho
zaustavih dah kao na samrti da bolje osjetim kako zemlja diše zatamnih pogled i gotovo nečujan kao sparina teško uzdahnuvši ustadoh 
učinilo mi se da te čujem
pa neka se samo i učinilo

al ovog trena znam da o uzaludnosti nema niti govora jer je sve samo pritisak u atmosferi izmiješanih klimatskih mijena
znaš  to bolje od mene i zato sam to tako dobro i naučio
trebalo je znati od koga se uči
a o uzaludnosti ću misliti jednom kad doista presahnu sve moje vode


bagrem-prut @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 9, 2009



možda sve mora biti baš tako kako jest i možda niti ne može drugačije
možda su karte bačene baš ovako
i morti nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu

a zrak se osušio od hladnoće i smrznute oči su klizile neočekivano grubim pejzažem
netko je uzduh rezao glasnim kašljanjem
ruke su presijecale lelujavost dima
muhe su se rojile crne masne oko krika i plača
jedan dlan vode
jedan dlan
jedan

čudnojezična bugarštica se spustila pod oblake
konsonanti su uzmicali pred grleno tužnim vokalima
kiša je opet bila daleko
prokleto daleko

kao što sam ja daleko
kao što si ti daleko
a možda su ipak karte tako bačene

izvađeno srce na rukama kuca uz tek procvale jaglace




bagrem-prut @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 4, 2009



Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad clownovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.





Wystan Hugh Auden




bagrem-prut @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2009



Nego, meni je nešto nejasno...Naime, odakle toliko kladioničara na mome blogu?




bagrem-prut @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.