Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - ožujak 2007
subota, ožujak 31, 2007








davno davno ispisao sam ovaj tekstić
tada su namjere tog teksta bile takve kakve su bile
danas ga vraćam među žive s namjerom da pokažem kako se u pravilu ništa  nije promijenilo i kako se zapravo ništa promijeniti i ne može
možda će nekome (nikom ciljano pretpostavljenom) sinuti kako u sebi imamo moć i
 ovdje je na ovaj ili onaj način iskazujemo
pa kako kome bude


                         Uime ljubavi prema riječima


        
           Sinoć sam vodio jedan prelijep, pun dijalog. Nije to bilo propitivanje, jer smo se već odavno propitali. Niti istraživanje, jer već je dosta toga istraženo. Jednostavno razgovor o svakodnevlju koje se pretapa u riječima. I tako nekako je, nakon što je puno toga izrečeno s mjerom i kako valja, u meni narasla misao...
          Odavna sam naime vezan za riječ. I za njenu upotrebu. Naučio sam, s vremenom, poštovati napisano, izrečeno, mišljeno...Naučio sam ovladavati kontekstima, pogledom, semantikom, višeznačjem, uporabom...Dakako, ne bezgrešno. Riječima blažimo tugu, ljutimo se i ljutimo. Njima tugujemo, usrećujemo, rastužujemo. Ljubimo, pomračujemo svijest, vrijeđamo i budemo povrijeđeni.Shvaćamo ih i ne razumijemo, tumačimo ih kako nam odgovara, često ih ni ne slušamo. Njima tugujemo, plačemo,smijemo se i pjevamo. Kroz njih tragamo, lovimo, raskrivamo se i ograđujemo. Nekad olako, nekad manje olako.
           Ne volim olaku upotrebu riječi. A ljudi čine baš to...Ne uvažavaju svetost pojedinih riječi...Koliko god da je svetost pojedinih riječi strogo individualna kategorija. Nekome je sveta riječ Bog, nekome Vrag, nekome Vjera, nekome Nada...Moje je sveto trojstvo zapravo vrlo jednostavno: Ljubav, Prijateljstvo i Riječ. Njihova veličanstva moga svemira. I nijednu od njih ne izgovaram olako. I svaki puta kada ih napišem, izgovorim, učinim to sa dužnim poštovanjem. I mislim ih kada ih izustim, ispišem, podijelim s nekim.Posebno kad kažem :"Volim te." Rijetko to kazujem. Jako rijetko. I tada to mislim u punom značenju. Naučilo me da  to može biti samo tako i nikako drugačije. I jednostavno mi ne drži vodu floskula kako Bog voli sve, jer niti on to ne može. Da može, svijet bi bio drugačije mjesto. Ne raj, ali drugačije mjesto, u svakom slučaju.
           Gledam kako ljudi olako govore i pišu. Kao da kažu dobro jutro a zapravo ni ne misle o dobrom jutru nego samo na mehaniku, na to da nešto - moraju reći. Ne svi, dakako... Kad naiđu na dubinu koja ih preplaši, tada ne kažu i ne napišu ništa jer i nemaju što reći. Ne zato što bi im ljepota oduzela dar blagoglagoljivosti nego zato što ne znaju. Ne svi, dakako...Ne razumiju. Ne osjećaju kontekste ili samo misle da ih osjećaju. Ne osjećam se osobito ugodno kad ne razumijem. Tada i tražim objašnjenje. Na taj način  također štujem riječ. Mada, znam da Ljubavi ne treba objašnjenje...Bar ne meni.
        I tako malo pomalo i ja orem po ovoj planeti ispunjenih želja zvanoj bloger. Promatram kako riječi niču, kako ih ljudi koriste, pakuju, kuju, podastiru jedni pred druge. Otkrivaju se u svojim sanjama, ljubavima, prošlosti, sadašnjostima. Foliraju... Govore istinu... Eh, osjeća se to, osjeća...Treba znati. Treba ih znati doživjeti srcem i otvoriti razumom. 
        I da, istina, riječ može ubiti. Netko je kazao "Ubi me prejaka riječ." Neka mi bude oprošteno ako to ikada učinih, a sigurno sam učinio. Isprika, uime ljubavi prema riječima
.
 

                                       (Ispisaću po nebu riječi za tebe...
                                            vjekova mir vraćaš mi ti....)


 

bagrem-prut @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, ožujak 30, 2007








možda ovo proljeće caruje samo u kalendaru
ionako mu je samo devet dana i nije navršilo ni blizu onoliko koliko bi mu bilo potrebno čak i za europsku punoljetnost
unatoč tome ukrao sam danas svom užurbanom danu jedan posve sunčan i bezvjetrovit sat kad sam se poput lijene sjene vukao šetalištem

ne nisam ništa tražio
i ne nisam nikoga očekivao
tlapnje nasumično odabrane vidike i prizore jednostavno sam zanemario posve uronjen u taj jedan jedini posve sunčan sat iznikao između osumorenog svitanja i vjetropirastog postpodneva
osmjehivao sam se prema daljinama
sa svrhom i razlogom
i samo sam u tom osunčavanju duha i tijela osluškivao unutarnje glasove koji su se smiješili glasnije od mene
da nisam sunčanim naočalama sakrio oči - izdale bi me

ovu sam  sunčanu uru zadržao sebično  samo za sebe znajući da ću je prenijeti i tebi i zato sam tako pomno šutljivo  pa čak i mudro glumio solarnu ćeliju

u svjetove koje živimo odašiljem stoga dio energije prikupljene u jednom jedinom satu u kojem se sve ono moje skupilo u jednu jedincatu misao o nedjeljivosti naših svemira
o toplini koju sam čeznutljivo zaklonjenih očiju transformirao u pozitivu očišćenu od primisli i traženja
za jedan običan petak - sasvim dosta
nekima i za čitav život




(izvor fotografije: 
http://www.ubcbotanicalgarden.org/potd/narcissus_bulbocodium.jpg)








bagrem-prut @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 29, 2007







od praznine do punine
pa kaže

jedan susret
dva srca
tri kapi krvi pa još toliko pa još nestale  s lica poblijedjelog od lude bure drugovanja
četiri ruke ko zaštitnice srca četiri uha navikla da čuju i kad tišina zapeče zrak četiri oka navikla da vide svjetlost svakog mraka
pet  puta pet pa opet puta pet ludih zora dotjeranih do savršenstva nepomućenog
šest komada dobre grabovine za potpalu
sedam palmi na otoku sreće stvorenom u nigdini između dvaju dobrostivih morskorječnih rukavaca
osam kristala u niski od
devet puta devet puta devet puta devet pa opet puta devet i u nedogled puta devet pjesama otpjevanih pa nek grlo samo sebe traži u sazvučju koje samo blago uho naviklo na sevdah može čuti u drhtaju tonova najedralih između zidova zaplutalih u dimu duhana
deset pa koliko god da bilo  puta deset godina ostavljenih da izbjegnu brojanje klepsidralno 

pa kaže
od praznine prema punini
brojalica bez brojanice
u svijesti dobrojana
zapisana
u zvijezdama





(Bdijem, duga je noc, a znam, bdijes i ti
Al to dvoje bez nade - ne, ne to nismo mi...)
 

bagrem-prut @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 28, 2007








crvena točka polako se širila po bijelom rupčiću
malo po malo bjelina je postajala crvenkasto ljubičastilo
nijansiranje je uzelo maha
jednoliko prožimanje rubinove boje s bjelilom nastavljalo se u skladu s gustoćom papira i sekundi potrebnih za još jednu sitnu neumoljivost

uostalom baš je o toj neumoljivosti riječ
o neminovnosti ponečega što prije nailaska srednjih godina nisam niti pomislio uzimati kao činjenicu na koju treba odmahnuti rukom i sasvim jednostavno se prepustiti oblacima što plove modrinom sunčevim izlascima i zalascima i zalogajima ljepote što se svemu unatoč svakoga dna prostire oko nas
što počne blijedjeti nužno mora izblijedjeti gotovo do neprepoznatljivosti
što jednom završi kao takvo završava u kontinuitetu neke zaokruženosti uvjetovane koječim
fizikom kemijom biologijom matematikom mješavinom svega toga

gorko svjestan pobjeda i poraza ljepote i crnila izrečenog i neizrečenog u vlastite misli momentalno umećem svijest o vlastitom trajanju koje čak niti meni nije neka neminovnost jer se može prekinuti svakog trena mimo moje volje želje potrebe
kad se na koncu konca sukobe kapi kiše i moja gola glava neminovnost je mokrina ali ne nužno i prehlada
varajući tako male sive stanice prebirući po nekim osobnim zakucima u kojima čuči još podosta toga
kao jedine neminovnosti vidim vlastite riječi odaslane sa mjesta na kojem u nekom meni neodređenom kontinuumu šaljem odavde da eterom ponesene dopru do ipak zacrtanog cilja 
pa nekad  i vakuumu u glavi unatoč
uostalom jedan jedini cilj ostaje jedan jedini
mada sam o tom cilju ispisao najljepše riječi koje sam mogao napisati neka i ove ostanu zapisane kao neminovnost i kao usud
kao zalog i kao miraz
kao povijest makar jednoga života i beskonačnog niza u cjelinu spojenih trenova nanizanih prema vremenskoj točki srcem označenoj u tko zna kojem prostoru
prostoru u kojem nema bljedila i u kojem nijanse uvijek imaju svoj prepoznatljiv intenzitet očaravanja

crvena se mrlja prestala širiti
rubinova boja vina caklila se u visoko podignutoj čaši




(Ne mijenjaj nikada svoj osmijeh blag
Cuvaj ga, on je sve sto mi pruzas sad.)



bagrem-prut @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 27, 2007









po ne znam kolio puta prijeđene ulice moga grada bile su neopipljivo iste u jednom predvečerju stvorenom da isprati dan samo takav u redosljedu zbivanja samo takvom
zatalasane gole krošnje ritmično su plešući čeznule za zelenilom
ovo proljeće koje se tek nekako stidljivo provlači kroz zakutke mojih osobnih razmišljanja nekako nije moje
nije moj niti hod odmjeren dobro poznatim pločnicima
nije moja ni misao prežvakana tisuću puta
nebitno koja i nebitno kakva
samo misao

u svijetu u kojem se svakoga dana od nečega opraštamo pa i nepovratno ponekad nas svom snagom odalame stvari koje se nisu desile
uz njih probdijemo neke nama znano kakve minute sekunde dane
da bismo iza toga bili bolji

i da bismo iza toga znali voljeti više sadržajnije cjelovitije punije

u jednom od onih dana u kojem se svaka riječ važe stostruko ali toliko i košta životne čekaonice samo su mjesto na kojima se može ispiti pokoja ljuta zapjevati poneka pjesma i položiti pred sebe srce poput neke diplome o vjekovanju vjernosti ljubavi koja nema kraj


bagrem-prut @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 26, 2007









Cvjetni trg neko davno doba osamdeset i neka 
predbožićje rekao bih
snijega tu i tamo 
jedna veečer ni kriva ni dužna upamćena
u smiraju jednog sustava svjetiljčice su u izlozima navještavale praznično raspoloženje
i odjednom bez ikakvog izazivanja odnekud se začula pjesma
nemam pojma odakle je dopirala
znam samo da je bio tada velik hit da se vrtjela i na tv i na radiju bjesomučno
i nikada nije dosadila
vjerojatno su se ljudi u njoj tog trena prepoznavali
kao što sam se  i ja u njoj prepoznavao bez obzira na adresu

a ja sam stajao posve sam negdje u blizini kina zagreb
nije mi samoća bila ništa novo 
kao što niti sada nije ni novo ni staro
jednostavno - svagdašnje kao gutljaj vode ili komad hljeba netom ispečenog
zatvorenih očiju tada prekonekliko premlad za koješta 
i za koješta prestar
 snatrio sam uljuljan u zvuke kako bi lijepo bilo 
da je netko uz mene

* * * * * * * * * * * * *

vrijeme današnje
šank onako klasično drven 
i rezano pivo
odjednom sa otvorenog radija pjesma
dvadesetak i nešto godina stariji uronih u zvuke
konobar je sućutno prekinuo razgovor 
opazivši  sjenku u očima
pjesma ista
godine nataložene
ja prestar za sentiment i premlad a  da bih od njega odustao
samo jedna osoba identična mjesto drugo vrijeme još drugije
opet ono malo polusebično - ja
samotar samo takav  odlepršah u neko bar mi se čini mrvu sretnije doba
doba kad je ova pjesma žarila i palila
i doba
 kad sam tako posred cvjetnjaka u svjetlosti 
nevješto poraspoređenih blagdanskih svjetalaca  u izlozima 
očaran tko zna čime stajao i budan sanjao

ili možda očajan

nemam pojma je li vrijedna danas onako glazbeno
i je li uopće  ikada bila glazbenički nešto posebno
za mene ima vječitu vrijednost
ma koliko se pjevaču smijali i ma koliko danas spot izgleda 
pacerski i i komično
meni  -  nit smiješno nit...
...samo...

oprostite mi što odlutah

jer...

vrijeme ti neće reći više nego što rekoh ti ja
kada bih mogao reći reko bih ti da znaš...
 



edit:
i onda lutajući a ipak idući razmjerno ciljano
naletim
na ovo


bagrem-prut @ 16:21 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 25, 2007







priča je mogla početi bilo kada i bilo gdje
možda i nije
uostalom slučajnosti ne priznajem pa tako ne vjerujem niti kako su se točke što su išle dobar dio svoje putanje manje-više same u svojoj potrazi za uporištem našle igrom slučaja
reklo bi se da su se dotakle
prvo bridovima
isprva oštrim neobrušenim posve nefinim
zatim žestokim a opet mekim kao vjera dana na čuvanje odabranicima srca
tada je kliznulo stapanje
vjera očvrsnula
bridovi omehčali
do pjenaste mekoće doticaja života ubačenih u vremensku mašinu
otvrdnuli na vremenske mijene i na pseće lajanje na karavane koji su vidni samo njima

priča je mogla početi bilo gdje i bilo kada
a nije
imala je svoje mjesto svoje vrijeme
ima svoje aktere
svoja promišljanja
ima korak zacrtanim putem
pokoju štaku ponekad
sve češće krila ispružena na let
oštro oko promatrača naviklo na sve i sva
ubrzavanja i usporavanja
svjetlost i sjenu

svakojako joj možemo nadjenuti ime
i usud bi mogao svoje reći
ili je već rekao

idemo dalje
jer znamo da vrijeme što ga živimo ne obraća pažnju na pregažene u blatu zaustavljene u kalu pale s razornih visina
pa nek ne voli

znamo što posjedujemo
pa ćemo posvojiti i vrijeme
i dati mu svoje ime




bagrem-prut @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 24, 2007







kroz tihi trzaj prodrla je svjetlost netom upaljene svijeće
plamičak je žario stijene žućkastom koprenom svježe oličene
sjenčice su lelujale okružene zidovima dužile se protezale širile lepršale drhturile
obojale su osamu bojom imaginarnog društva zatočenog u valnim dužinama nevidnih fotona
u jednom trenu na zidu se osjenčala jedna sjena više
obazrela se oko sebe
pogledala lijevo i desno pa pred sebe odmahnula glavom kao da hoće reći kako su joj zidovi preuski za njene domete
trznuh se

u plamičku se zažarila sličica obojana plahom toplinom nedostižnog bivanja ugrijanog zvukom srca
dugometražno sjećanje nahrupi kroz stranice riječi unešene u memoriju moćniju od slonvske
pritajene uši iskazale su kako su slušale zvuk tipki presvučenih mojom dnk

u zelenoj bočici pjenuša tekućina
svijeća dogorijeva
a miraz
svira i svira i svira
i svira...

pa dok zora ne svane
i ne stane na pijedestal opstanka orisanog plešućim sjenama između tiha četiri zida



(...Hiljadu snova u srcu tvome neka uvijek ostane...)




bagrem-prut @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, ožujak 23, 2007








što poneseš odavde
sa srcem uzmi
k srcu prinesi

umiri zaljuljana 
žitna polja uma
pretoči 
u raspjevane kapi
brzonge
u vjetre lakokrile
u strast kristaliziranu 
u oku

oluju smiri rukama
pretoči more u čašu
zlatom optočenu
zagrli me okom
izbriši nemir
šapatom svile

pa sjednimo na pod
na mjesto na kojem nema
uzglavlja

podigni miraz
visoko
iz njedara
k suncu

jer
sve je moje
tvoje



(...I ništa što se važnim može zvati nisam prespavao
i previše da može da se vrati uvek sam davao... )




bagrem-prut @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 22, 2007








u prednoćje
kad galeb sakrije
sunce u očima
mjesec
poljubi obale
plimom

ljubav 
se tad
prozove
nekim od 
nenadjenutih imena

čekanjem
na primjer

il ostankom
na rukama
opasanih
oko  vriskovite čežnje







P.S.
kumpanjo, izvrših...:-)
ne izazivam dalje...
i ne prihvaćam daljnje izazove...


bagrem-prut @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 21, 2007








od toliko doživljenih zora
ostaje samo jedna
još nedobdjevena
milenijumski duga
s našim desertom
neobičnim 
za to doba dana

recimo
da trajanje 
može biti pretvoreno 
u riječi
uvijek gladan žedan potrebit
sastanak s dnevnim redom
i bez njega
 u kome točke idu nasumice
odabrane
onako kako to želi srce
pa i šutnja može biti točka
vješto izrezbarena
između 
dvaju oštronježno otpuhnutih 
dimova

dok se
ne ispune sve kartice
redovi nizovi uzdasi dodiri čežnje zanosi
pune prazne čaše mirisi okusi traganja
lutanja pristizanja odlasci 
sidra pristaništa obale mora
rijeke gitare harmonike polja bagremovi orasi

a to traje
i bez
sata 
i bez kalendara



(Svi putevi isto nas vode
bez mene nema ni za te slobode...)



bagrem-prut @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 20, 2007







pogled iščekivalački 
gladno proždire
plavu svjetlost
vrata otvorenih 
ispruženim dlanovima

samoća što se mjeri
groznom suhoćom kruha sedmodnevnoga
na koji treba
skromno
doliti vodu

u sreći prepoznavanja
okusa
mirisa
tebe kao tebe
oči
cakle


P.S.

 Krenulo je
odavde.
 Pa nek krene i dalje. Izazivam četiri majstora pisane riječi: 
moodswinger, augustin, slovojed i normabella.
Tematske riječi nek im budu: 
želja, svijest, ponos, crveno, otkriće.
Sretno....
     











bagrem-prut @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 19, 2007







a dok se na repu svitanja vukao neki sjeverac u naznakama i mjesec se trudio posljednjim snagama oprijeti se oblacima što su obećavali samo snijeg ruke su  opasavale putanju svježe hladnoće što se pritiskala uz tijelo više bunovno nego budno

san u kome su kao gromade leda komadi smaragda stajali oko tebe i mene izvukao se nečujno na izlaznim vratima noći jednim dijelom ubijene još jednom prepunom pepeljarom  bez da sam ga uspio pogledati oči u oči i pitati ga što zapravo znači i što mi ima kazati

sada se vratio u tragovima u kojima su nježnost i  toplina tijela mirisale na još a  oči se odmilice skupljale u jednu jedinu crvenkastožutu točku udaljene svijesti
kroz sumrak se samo lijeno provukao uzdah prigušen mirisom vrelog bijelog čaja oslađenog  bagremovim medom

na čvrstoj užadi prethodnih dana budući se vremenski tjesnaci oceanski široki  čine igrarijom poput lego kocaka i lijepljenja slika nogometaša u album iz tamo nekog svjetskog prvenstva u meksiku ili argentini

netko me nekad davno naučio prišivati dugmad otpalu sa košulja kaputa jakni
dobra vještina
trenutke kojih nema i bez naprstka prišijem tamo gdje bi morali biti da vlasnike istih dočekaju spremni
poput mornara opremljenih na staru a opet novu plovidbu oceanima života





(Uljepsao tvoj bih dan i za se nasao bolji put...)




bagrem-prut @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 18, 2007






nenaslikan pejzaž kao iznikao ispred očiju zatvorenih pod navalom lahorastih misli i tmastog zagrljaja sunčanih strijela
ubojito su udarale
glava se zibala nad leptirovim letom izmišljenim da bi se ispustio jedva čujan volim te uzdah u kojem se lakoća izgovorenog mogla mjeriti s paperjastim zamasima lelujavog lijećućeg krilatog cvijeta
oči najednom otvorene potražile su spokoj u  nabusale tratini i modrinom otežalom nebu 
izgledalo je kao da će se modrina raspasti u tisuću komada zbog lake snage kojom se u njenu srž  krilima kljunom kliktajem zabijao jastreb

tišina nedjelje provukla se trenucima zamišljenosti
misli su potekle preskačući zamčice nelagodnih podmetica
sretan smiješak prelio se kroz dimovit uzdah cigarete

u njedrima dana blago se zibao slobodan  spokoj sveznanja




(Muzika do svira,lelujaju senke, mahnite od snage ovog letnjeg vina...)

bagrem-prut @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, ožujak 17, 2007






proljeće donosi svašta
od čisto pjesničkih doživljaja svijeta pa do buđenja unutarnjih rezervi zatomljenih tijekom zime i trošenja istih
potrošiti snagu se uvijek može
košnja dvorišta
obrezivanje koječega

no bagrem je danas sadio
usput sam pjevušio neke nove klince
jer u toj pjesmi je posađen orah
a bagrem ih je sa svojim ujom danas posadio šest

nek rastu
jednom će neki od njih otplatiti i bagremov sprovod

a jedan je posađen
mom prijatelju u čast
nek ga prati kroz vrijeme
ionako usamljenih galebova je malo
onih osrednjih puno više

jednom će roditi
pa ćemo imati od čega kolač ispeći
a bome i kavu ispod njega popiti u hladu kakav nijedno drvo ne može ponuditi
bagrem-prut @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, ožujak 16, 2007







kad prođe prekosutra
                                            kad sva prekosutra ovoga svijeta
prijeđu svoju granicu
otklone se prema
titrajima čestica
nevidnih oku
osjetnih srcu
žrvnjevi trenutaka
u prah će izmljeti
drhtaj izvezen 
nevještim rukama
preoca samotara

voda će protjecati
               i iako je branko rekao 
                                 kako ona ne kaže ništa
voda kaže sve što trebam znati
                  pa bilo to i 
užareno prokletstvo
                            čekanja

na jednom odmorištu vremena
                                 sunce će poljubiti sjenu
iz koje malo pomalo
            niče
                         život




(Dok drugi nude gradove i nepoznate obale...)





bagrem-prut @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 15, 2007








odavna okrenuh svoj život naglavačke
koji me znadu čude se
koji me poznaju u dušu ne vjeruju
a bilo je tako lako
otpustiti dobar dio kočnica i dodavati gas prema potrebi
nekad čak i jače no što bi možda trebalo
zato i imam ono što imam
pokoju sijedu više
pokoju las manje
poneku boru više
više pjesme i smijeha
više potrebe da budem
manje potrebe da vegetiranje postavim kao način komunikacije sa sobom i svijetom

uostalom granice koje su davno   postavljene samome sebi u ovoj dobi života sukladno godinama ni lijepoj ni ružnoj već kako si je sam prekrojim i nisu više pretjerano vidljive
zapravo ih niti nema
iza zajedničkih koraka nije ostala pustoš već nedođija u koju se ne želim vraćati
koliko god da su u toj nedođiji ostale brojne svjetiljke usput upaljene brojnni srcem obasjani trenuci polja  zasijana da dozore u nekom drugom vremenu
i vrijeme je od berbe i žetve 
jematve što će obdariti  živote blagoslovom i bogatstvom ostrašćenih momenata iskopanih ispod naslaga mulja i izronjenih ispod površine lošeg vina
koliko god da na tren ponekad zastanem ne zastajem od umora nevjerice zamišljenosti ili kolebanja
stanem samo toliko koliko mi treba oslušnuti vlastito srce koje čas mirno i spokojno kucka čas divlje oslobođeno zadanih smjerova udara sred uskuhale nutrine

ja znam da me srce neće više nikada prevariti niti ću prevariti sebe jer srce točno zna koliko može dati i koliko prima
nek me nitko ne pita kako znam
jednostavno je
tako stoji  i tako će biti

dignuto iz kala srce očišćeno od pelinovog trunja diše slobodu zarobljenosti u tebi






(I sve cu ti obecati, bas sve sto hoces
Moju kozu, moju kost  i lice koje pozelis
)






 

bagrem-prut @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 14, 2007







blagoglagoljiivst me napustila
večeras samo

ali reci mi
molim te
reci
zašto te volim više nego sebe

ili
ne moraš reći - ništa

pod sjenama vremena
ti si
ipak
(pa i bez razmišljanja)
 vječnost




bagrem-prut @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 13, 2007







dan prelomljen na dvadesetčetvorine premazane klizećim sekundama
jutro razbarušeno  izniklo iz  postelje vragu iz torbe ispalo prevrnuto 
oko strogo zapitnički zaustavljenu u pokretu ruke koja diže šalicu gorke
primisao o samoći polegnutoj između onomad sada i tada kad bude
posve živčano neodslušano evanđelje po nekome isključeni centri mislene regulative u sudaru sa željenim nastavcima
prebrojane ovce svijesti ali ne radi spavanja nego zbog postavljanja pragova tolerancije gubitaka odbitaka
dobitaka ionako ima samo na kraju smisla
orah se zaljubljenio sklonio u krošnju grada sunca
nadobuddno lijep miran samorazgovor čovjeka što stoji pod usamljenim oblakom pa se rukuju nevidljivim nitima privrženosti
neodgodiva oskudica lijepe riječi na premijeri klupe u parku
cvijet razbuktao ljepotu samozatajne osame pokraj žice betona

večernje uže kao lanenim uljem premazano da ga ne razderu kiše izbačeno kroz prozor
uhvatih se
rekoh: dobici uvijek dolaze na kraju svakog smisla





(...Ne daj se vremenu da te prevari
Svi neka ostare, samo nemoj ti ...)



bagrem-prut @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 12, 2007








u mojim obilnim postponoćnim besanim hodočašćima često me plameni bičevi šibaju inkvizitorski lakoruko gotovo bahato kao da će udarci bilo što promijeniti

umrtvljenog mozgovlja  nauznak zabačene glave osjećam kako se pali krv i kako znoj klija iz čela ostavljenog za žigosanje kainovim znakom
očima prebirem po tami prepunoj sjena sjevernjakom uzljuljanih grana i nepomičnih ruku uzzibano dišem samoću prerano uskliknule ptice koja kao da nije znala dočekati zraku buđenja dana

tko zna 
možda je i ona zajedno samnom šćućurena u mom bezmozgovlju oplakivala besmislicu dugotrajnih plamenolikih udaraca bičem po svijesti dotjeranoj do bunolikog nesna

prezrelu svježinu zraka polažem na sljepoočnice
iskre se pretvaraju u rojeve utvara izgmizalih iz zakutaka u kojima je mozak odavno prestao biti zadnja stanica
posve otvoren prema strahu ležim u pjesmi nenapisanoj kako me vragovi ne bi progutali za objed i kako me izgladnjele zvijeri ko lešinu ne bi vukle samo sebi znanim putevima

i tada u mozgom neizgrađenoj obrani od iskara utvara bjesova bunila srcem potaknut iznikne izvor
lakonogo preskače kamenje u koje možda u tihoj vanvremenoj čežnji utisnuh cjelov
ne da ga pobriše već da ga ponese u zemlju u kojoj kronično bezteblje postaje daleka daleka prošlost i u kojoj dobri duhovi vanvremenski mirom uspavanih proljetnih livada daruju život skrojen po mjeri




(Tuzan se smesim i gledam te kroz oblak
Kise u oku mom...)



bagrem-prut @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 11, 2007








kao dozrela jabuka
            preda me
pade oblakasta sjena
širokoletnih krila
      spretne
                     šuteće ptice

nedjelja 
zaboravljena pod svojjim imenom
pretvorena samo u jedanodmnogih
neimenovanih 
brzojurećih dana
od inkognitalnosti 
                 spašava ju kalendar

ura polako otkucava
odmorište
                   među 
zidovima moga svijeta

naprstak smiješka
               položenog 
                        na sećiju
sobe za odmor
                     na minderu
ispražnjelo mjesto
               diše
                                  čekajući
da se odvrti zemlja
nekoliko puta

                a onda
        da stane



(...Cudne mi ptice, da znas, u snovima jezde...)



bagrem-prut @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, ožujak 10, 2007







i tako provučem nit
kroz rastresito sjećanje

u mrvama njegovim
ogolijevaju 
omršavjele sablasti
koje ne mogu više činiti  zlo

u vidljivim mijenama
       prekoračih 
prag za pragom
da svakodnevno 
       osvanem
                 smislen
                            trajuć
u vrtnjama kugle
poklanjajući se
                                     do neizmjerja

iza odavna dignute zavjese
publika šuti

bljesak sunca 
u kapljičastim odskocima
                                  zaigrane vode
sevdahom milovane

polako tinja ugarak oka

da bih znao
            da bismo znali
                morali smo
                     uspinjati se
                                  dugo hodati
 nizbrdo ići
                      nekad

vrijeme je
od prijeđenih pragova
od ključeva sreće
od punih dana

                          do unedogled




(I opet sam oživija imam force se borit
sad živim za taj osjecaj  - za ljubav izgorit ...)


bagrem-prut @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, ožujak 9, 2007







uvijek možeš
beharom zakititi život
htijenja namirisati uzduhom živosti
                                        dati im boju
uzburkano bujnog mareličinog cvijeta
                           il purpur prve majske ruže
adresirati nenapisano pismo
           puno željenih riječi
                  čudima bogatih
                                         sanjalački providnosnih
 pa onda riječ po riječ
            šapatom
                                u stvarnost živuću
pustiti da poleti
lakokrila
slobodoumna
                                     mehka u samozatajnosti
a opet svoja

šaljem behar
                    jutrošnji
kroz kišu izronio
i kao da
vidim zjenicu sunca

znaš već 
gdje



(Kad te vidim,zastanem, kad te vidim,smešim se,
spustim kofer,protrnem...)


bagrem-prut @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 8, 2007







utisnuti 
                               dlan u dlan
               lice uz lice
u neko vrijeme vanzemsko uronjeni
                      kažemo  tako 
bez obzira na to pada li kiša
                         koliko volimo svoj svemir
od težnji oteščao
                  a opet bez gravitacije
obujmiti tijelo rukama
       držati tako
                     jedan život 
                                                  cijelu malu vječnost
vrelu
                    kazati tako
pod nebom bezglasnim
                 u doba dana ma kojem
                                                    u vremenu koje bezimeno stoji
spremno pričekati 
nas 
              koji smjerno čekasmo
                              šapćemo 
mišlju očima ušima
konačno
                           koliko obezriječeni
                                                     srcima ogrijanom šutnjom
čežnju 
u pozitivno ludilo pretvaramo
                   kako smo izronili
                                                     sa ispoddna ispodmorskih

jednim silnim udahom
                        upijamo blizinu
                                          čitavog života

i kao da
svako beznađe
nada postaje




(Pred nama put, oko nas mrak kao putokaz, kao znak
malo svjetlo, dom u planini, glas iz tame, grom u daljini.)





bagrem-prut @ 17:16 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 7, 2007






ciklona anticiklona metereologija metereopatija
u potrazi za vakuumom  okružena četiri zida
crvena jabuka je već odavna umjesto mene napisala svoje riječi  za tebe pa tako u svoja četiri zida ne mogu napisati bog zna što pametno
niti mogu izreći ono što je već odavna napisano u vjetru ili u pretakanju simbola u stvarnost
mogu samo potražiti vjekova vraćeni mir što mi ga donosiš u intervalima posebnim u svojoj punoći svakog trenutka objelodanjenog mekoćom 
tvojom 
mojom
zajedničkom
metafora prestaje biti dovoljnom
metafora postaje suvišna u svojoj težini i lakoći

ostaje mi zavrištati u hermetizmu vlastitih misli

obožavanje je premalena riječ za sve što živim




bagrem-prut @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 6, 2007









nekako sam danas i premekan
bure dodiri osame riječi suvišne slutnje ćutanja bolovi sreće osmijesi istina laž naplavljena ćutila 
nebitni redoslijedi
u danu u kojem svaka sekunda ima težinu sporovukućeg tisućljeća
u kojem pretople ulice izazivaju glavobolju i zrak siječe zadovoljan dječji smijeh

znam voliš toplinu isto kao i ja 
ali ovaj dan nije za osamljenička prešetavanja gradskih ulica nego za udvojeno lješkarenje ispod nekog bora
možda sam i zato premekan u danu koji je trebao biti samo još jedna obična  nakupina od dvadeset i četiri sata u nizu
a to - nije

večer će donijeti kišu žednoj pustinji
otvarat će se poput cvijeta željnog toplotnog dotaknuća 
oko što ište iskru  progledat će na grudobranu umirenja

kako će se kasnije u mene zagledati pun nakreveljen mjesec  riječi izrečene u sobi za odmor brižno ću pospremiti da me ogriju u noćima oštrih mrazeva da me zaklone od vjetrova sverazornih
uljuljaju pod krila sna 
dok ispod tih krila isplivava stvarnost u bojama još neviđenim

možda sam i zato danas nekako premekan
dok pritišćem ove tipke njihov zvuk i smisao pronalaze  jedini mogući put







bagrem-prut @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 5, 2007







       - Šta si bleno  ko tele u šarena vrata?
       Ovo je pitanje krenulo prema meni kao poslano iz prošlosti kad mi je to znala kazati moja baba.
       Zabezeknuto sam se okretao lijevo i desno.Pitatelja nisam vidio baš nigdje.Nisam baš nikoga promatrao već sam mjerio gdje ću stati a da brižno ulaštene cipele ne uvaljam u nafriže moguće blato.Ulica bez nogostupa i nije ponudila previše mogućnosti za eskiviranje blatnih naslaga i lokvica i trebalo je u tom jutarnjem kolopletu automobila  i vlastitog nesnalaženja pronaći najbolji način hodanja.Možda sam stvarno ličio na nekoga tko blene ko tele u šarena vrata jer tako sam se nakon punomjesečne odiseje i osjećao.Kao tele što ne zna što bi s vratima.Ni novim ni starim.
        Ponovno pogledah oko sebe.
        Nikoga tko bi mi mogao dati takav divan teleći kompliment.
      - Hajde gledaj malo bolje.Ne pravi se da me ne vidiš.
        Pogledah još bolje.Trud se opet nije isplatio.
      - Da bude preciznije rečeno - pogledaj - nas!
        Opet se osvrnuh.Nikoga.
      - Dobro, pa kud da gledam?Nisam ja baš ničija budala...Tststststs...Da se neko tako sam nom zajebava dok još nisam popio kavu...
       Kako se nikada, baš nikada nisam previše volio igrati sakirivača, odlučio sam ignorirati glas prepun djetinjarija.Dosta mi je zrcala od neki dan.Sad se još neko nakalemio na mene ionako bunovnog i pomalo puknutog. Ipak sam odlučio nastupiti policijski strogo - pa što bude...
      -Ne vidim tebe..Ili vas...Da budem precizniji.Dok  ne odlučite locirati ili pokazati barem kakav smisleni znak postojanja vas kao očitog zajebavatelja nedužnog prolaznika, ja idem dalje.I ne smetajte mi.Nisam popio kavu. I ujutro šutim. I iako mi se ne ide na posao - idem..Dakle...
     - Stoj!!!!!!!!!!!!!!Ne miči se!!!!!Pogledaj bolje!
      Opet sam stao na tren i čudio se ko pura glisti kako se dajem tako temeljito zajebavati.
     - Neće biti dobro ako učiniš i jedan korak više.Znamo što govorimo.Dođeš li na posao, a ne poslušaš li, ispast ćeš stvarno i više nego smiješan.Doduše, dodatna je tragedija što ćeš biti smiješan sve na putu do posla.A kako će ti biti tamo - ni da ne ponavljamo.Dakle, pogledaj malo - dolje.
        Da se riješim daljnjeg maltretiranja u kombinaciji sa reda radi učinih to kao po naredbi.
        Pogledah dolje.Osjećao sam kako rumenim poput majske ruže.Otvaralo se mi se tlo pod nogama.
        Okrenuo sam se.Prvo lijevo pa desno pa iza sebe.Nitko nije bio napolju.Nikog nije bilo ni na prozorima ni na ulaznim vratima ni na balkonima.Savršeno.Još mi je samo znatiželjna publika nedostajala.Okrenuh se na peti, pođoh prema ulaznim vratima stana. Otključah.
        U hodniku su nadomak vratima stajale ulaštene cipele.Čekale su...Da ih obujem.
       Papuče na mojim nogama zadovoljno su se smiješile i šutjele, šutjele, šutjele....Dva blatna traga s njih očistit ću - popodne.

   
 


bagrem-prut @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 4, 2007







kad gomila ubrza svoj korak tad se sklanjam u ugao meni znan
pobrišem čvrste korake vukući borovu granu iza sebe
nek gomila prođe
nisam od čopora
nisam od mase koja nanaša transparente i viče neka gori tko gorjeti mora
radije šapućem
u sebi
o vlastitom plamenu
o vatrama koje nadglasavaju vrijeme praskutavim dogorijevanjem smolom natopljenog života bez perja katrana sramote
o žaru samoborbe s demonima utkanim u svakodnevnim oziranjima u svim okosebnim smjerovima

nemam smjera do jednoga
mada koljenima ponekad dodirujem put zaskletvama popločen zavjetima olijepljen
glavom prema gore u osamljeničkom pravednovanju nebistrih misli
meni znani znakovi pored neistabanih puteljaka dodiruju pogled pa i onaj koji se vuče pokretima prebitog psa
prašinoliki kovitlaci novonoćni novodnevni
u nedjelji naguranoj na marginu mog osjećaja za bar i oskudni odmor

za moju osobnu vjeru u hramu izgrađenom nejakim rukama






bagrem-prut @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, ožujak 3, 2007







samo ponekad u meni dozori dan nakon noći u kojima su  konačišta učahurena u pjev crnih golubova što otapa mozak 
magla se u takvom mutnosivom svjetlu bjelasa na smetlištima prepunim sasušenog nezaoboravka
razgoljelo tijelo u žutom odsjaju svijeća raspoređenom po zakucima četiri zida nemirno migolji kroz stropove vremena i kroz prašinu izmrvljenih tkoznakad u trenu što ga neki zovu prošlošću stvorenih prizora
u zagrljaju bola usne prošapću ime
na dlanu trag svile ružine latice goluba koji slijeće samo u noćima kad se kazaljke poklope na mjestima koje su lišena kontrole srca uma kolebanja
oči nimalo patetično stvaraju sliku
ono  što blaži bol melje strah uzdiže javu rečeno je u momentu čiste istine
kumstvo potvrđeno ljubavlju diše
ko lice dobrostivog smiješka otopljeno u čaši
u pjesmi koja se smije pustiti samo kada se čini kako nebo krvari umjesto srca
a zapravo je obratno

u stisnutim oblacima niknula zraka
golub je zatvoren u mračan kavez 
a ključ bačen

prsnu čaša u milijun komada
bagrem-prut @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, ožujak 2, 2007








preurediti omrznutu
odlazećezimsku kišu
da postane sunce
olovnooteščali oblak 
da bude modrina
duboka
dostižna
odmoru oka
rukama prerasporediti
zeleno preko sivoga
da zamiriše konačno behar
i da lake boje maja
prošeću uvalama
na brežuljkastim čekalištima
bez žice tarabe kanala usjeka

pa da nespretna ruka uhvati plajvajz
iscrta
život







bagrem-prut @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 1, 2007









u naručju proljeća koje se onako još nerođeno posve svija oko svih mojih čeznutljivo gorkih zakutaka očiju osutih zvijezdama i kristalima motrim srce kako kuca sred dubine sigurno u koraku i snu
usplamtjeli uzdah od otrova očišćenih boja i tonova krišom iznosim kao kruh i sol pred sebe i pred tebe
da blagosloviš svitanje i sumrak
da pomiluješ osmijeh i suzu
da opjevaš uspon i pad
da otvoriš prozore zatamnjenih stakala obučeš ih u svjetlost zakopanu u beskrajima muke
da dahom slobode osviještenog života uliješ snagu u boce ispražnjele od duhova koji su krenuli svijetom činiti dobra djela

da sutra bude vjekovima dugačak tren a zvijezdane staze putanje čijim beskonačjima mogu kročiti oslobođen od suvišnosti i sviknut na bitnost tvog postojanja

pa da se sve lavine sruče
svejedno će biti









(...nisam dobar ni loš sasvim mi je svejedno
a molim te jedno, ostavi prozor otvoren
da izađe tuga, da ne ostanem njen...)



bagrem-prut @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.