Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - ožujak 2008
nedjelja, ožujak 30, 2008



Seina se, bujna od ledenih martovskih kiša, blatnjavo žuto valjala koritom i plavila obale opustjele i od ptica i od ljudi.
U principu tada nije bio trenutak za to. Ne taj put. Jednom - možda. Ali ovaj puta doslovce nije bio pravi tren.
Nebo se pomiješalo s bojom mojih očiju. Razlikovali su se samo u jednoj nijansi koju je imao komadićak nekog bijelog oblačka nehotice zapelog za krnje tornjeve Notre-Damme.
Džaba se Eifel krilio nada mnom
Džaba je harmonika izvijala baš iz srca neki meni nepoznati napjev. Tada, dok sam srkao kavu na Montmartru, jedino sam vidio komadić uglja kojim je umjetnik nepoznatog kalibra iscrtavao neke sjenke pale s tijela dokonih šetača. Ne pamtim lice. Ne pamtim ruku. Pamtim ugalj. I sjene.
Da me brije leden vjetar došlo mi je do mozga kad sam opazio otvrdnuo i sasušen opušak cigarete u svojjim prstima.
Harmonika se miješala s drugom melodijom o zumbulima, lalama i jorgovanima.
Ne, nije bio taj trenutak, mada sam se stapao sa masom i masa sa mnom i disali smo kao da smo svi svima stranci, pa čak i oni koji su navikli na iskričav smijeh na ulazu u Moulin-Rouge.
Bilo je lako osjetiti tamu kako gmiže.
Nije se moglo doživjeti,  dijeliti, disati, upijati...Nije se imalo s kime...  Grozničav udisaj tame obuzeo je cijelo tijelo.
Svjetlost Grada Svjetlosti nije postojala.



bagrem-prut @ 03:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, ožujak 21, 2008
   


    Bilo je posve jednostavno. Recept koji je dobio... Mnogo jednostavniji no što je mislio dok je udahnuo dublje no ikada. Trebalo je samo izdahnuti i , prema uputstvu, izdahnuti jednakom dubinom sve dok se ne zacrni pred očima boje indiga. Tako je trebalo skinuti svaki  pa i najmanji otkrhak stijene što ju je nosio na plećima.

     Loš recept. Loša taktika. Disanje je ipak samo prirodan proces. Vezan uz bubrenje alveola, divljanje krvi krivinama arterija i vena i uz hranjenje sivostaničnih nakupiina.
    Nikakve veze s krhotinama nema. Ni s ovećim kamenjem koje treba zbaciti. Mada bez leda pod sobom, osjećao je odskliznuće, kao kad na nogama imaš klompe pa naletiš na ledenu plohu kraj bunara iz kojeg se prema potrebi povremeno vadi voda, hladna i bistra kao i nekad.
    Zatitrao svemir uljuljkan u  svu svoju relativnost. Premjestiše se planete. Zakruljio želudac međuzviježđa gladan crnih rupa. 
    Dah je kliznuo  uobičajeno. Ni tvrdo ni meko. Orošeno čelo osovilo se na svoje tri vodoravne bore ponad čupavih obrva. Oči su se na tren upalile nadajući se iluziji. No nije bilo ni iluzije. Ne tog trena. A stvarnost je bila sigurna kao što je sigurno da dan traje dvadeset i četiri sata, daleka i tmurna.

...........

    Tijelo se smirilo. Otvorena boca ispraznila se i mirisala na još podsmjehujući se     svojom mrkozelenom prazninom nevjerniku koji ju je i otvorio. Ovaj puta nije samo srce prepoznavalo čvrstoću istine, ma kako ona zapravo lijepa bila. Voljenje se nastavlja unedogled. Ovo je samo jedan jedini tren rezerviran za mračnu stranu  na kojoj razum ima što tražiti tek kad na lice padne dobro odmjerena pljuska.
    Kovitlac ni prvi ni posljednji je završen. I kao da su se stvari dešavale u nekoliko minuta. A prošle su godine čije će se zlato prebrajati jednom...



bagrem-prut @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008


 
bagrem-prut @ 15:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008


      Pred šezdeset i šest godina jedan je čovjek podigao ruke u zrak. Nije kazao ništa. Kao što je, ionako, čitavoga života govorio malo ili nimalo. Kao što je šutke, bez i trunke kivnje, odlučio poći u smrt jer su drugi rekli da mu je ionako bezvrijedno živjeti.
      Uglavnom, ovo nije rasprava o suicidu koji je počinio netko nad nekim. Da, dobro ste pročitali, netko nad nekim. Ovo je neizbrušeno svjedočenje o nizu dana u kojima se jednostavno moram pomaknuti ustranu svemu što imalo miriše na neku moju  nemilu reakciju. Podignutih ruku prolazim a iako se izmičem niti u jednom trenutku se ne mogu dovoljno izmaknuti čemu god bih želio. Možda ne želim dovoljno. Možda moje podignute ruke i pognuta glava sugeriraju idealan znak onima koji itekako vide da se želim pomaknuti.  Čak ni šutnja, nekad moje omiljeno oružje, ne funkcionira.
     Što mi je - pitaju. Nije mi ništa - odgovaram. Kako rastumačiti ikome osjećaj viška. Čak niti sajmišni trgovci ne bi razumjeli pojam viška. Ovo naime nema veze s novcem i matematikom jer, zaboga, meni ionako jedan i jedan nikada nisu bili dva. I nemam pojma koliko uopće iznosi taj zbroj.
      Ovoga mi je trena svejedno. Svejedno - baš. Praznina se teško može opisati još teže nacrtati. Neki bijeli kvadrat, možda. Maljevič je to naslikao ali ne kao - prazninu. I kud ću više od toga. Možda je praznina neko mjesto na kojem se od vremena do vremena moram zateći da bih u nekom drugom trenutku prepoznao puninu. U svakom slučaju ovoga mi je trena svejedno. Zašto? Možda bi se i priča o tome mogla napisati, ali ovo nije tren za tu priču jer su svi moji šavovi pretraljavo načinjeni a i zakrpe nisu obavljene puno stručnije. Onaj nematematički višak polako se pretvara u egzistencijalni a čak i tunel s prilično udaljenim svjetalcima, negdje, izgleda kao posve romantično mjesto.
      Pred šezdeset i šest godina jedan je posve literarni čovjek laka srca i posve neostrašćeno otišao, bez optužujućih poklika, prijekora ili lamnetacija o nepravednosti usuda i suda, prvo podignutih ruku, a zatim ih je umireno spustio uz tijelo - pravo na vješala. Možda su poklici mržnje iz svjetine koja se došla zabaviti smaknućem bili opravdani i možda je bio lijep dan. Ime mu je bilo Mersault.
     A moj je nickname Bagrem-prut i napolju je počela proljetna kiša.
bagrem-prut @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008



i ne ostane mi baš puno jer je ovo tren u kojem mi se onako pasijski učini kako u vatri izgubim sve čega se ma i najmekše taknem
u toj otrovanoj vatri palucaju aveti svih vremena i grizu pomamno
ližu samrtno
ljube
prstima izduženim od smrti miluju  mi artritičavo nezgrapno novonikle sjedine
a kad se vatra ohladi i dadne mi da u nju gurnem ruke i prorujem po pepelu otkrit ću da ga je dovoljno da se pospem do grla

pasija ostane
neka je
ionako je tako pisano

bagrem-prut @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008



bagrem-prut @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008
 

oklop sam odavno odbacio

a da mijenjam kožu
prekasno je

obavijaš me smislom
ko krilom

uostalom
nekad davno sam pristao na sve
pa voljenjem mogu gasiti
(da se slažem malo)
nemir svoj svagdanji
bagrem-prut @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008


a nada me se natkrilio krvavooki gospodin mjesec suštio se hladeći moje napol samrtne korake na izlasku iz neke nepoznate mehane gdje su se kakofonijom hvalili zvuci odbljesci boja trunje svijesti odbačeno sa stola razuma
bol je tekao
i nije samo perfekt
prezent je
samo ne paše u ovu pisaniju zapečaćenu sa tko zna koliko pečata

e moj ti
zaustavio sam svoju kormiloliku uru nek ne kuca kad mrak preuzme zidove prazne i od mene i od svega

pa neka stoji
bagrem-prut @ 21:36 |Isključeno | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.