Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - travanj 2007
ponedjeljak, travanj 30, 2007







Nekoga moraš voljeti,
makar i trave, rijeku, stablo ili kamen
nekome moraš ruku nasloniti na rame
da se gladna nasiti blizine,
nekome moraš, moraš
to je kao kruh, kao gutljaj vode,
moraš dati svoje bijele oblake, 
svoje smjele ptice snova,
svoje plahe ptice nemoći
- negdje mora biti za njih
gnijezdo spokojstva i nježnosti - 
nekoga moraš voljeti,
makar i travu, rijeku, stablo ili kamen - 
jer stabla i trave znadu za samoću
- kad koraci svagda odu dalje
premda se za trenutak zaustave - 
jer rijeka zna za tugu
- samo se nagne nad svoju dubinu - 
jer kamen pozna bol
- koliko je već teških nogu
išlo preko njegovoga nijemog srca - 
nekoga moraš voljeti,
nekoga moraš voljeti
s nekime moraš ukorak,
istim tragom - 
ah, trave, rijeka, kamen, stablo,
velika, dobra bića
što progovore
samo kad zašute ljudi.
                     



bagrem-prut @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 29, 2007








budim je zbog sunca 
koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i bez imena prolaze ulicom
zbog manufakurnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će moždA
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo više nije bilo veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije nego dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta koje volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i  pretvorite me u kamen










bagrem-prut @ 19:04 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, travanj 28, 2007








treba li misli prezorile u nutrini ostaviti tamo gdje im je ishodište?
upokojiti ih prije nego požive svoj virtualnostvarni životni vijek?
osamiti ih na raskrižju između unutra i van?
ili ih pustiti neka se poigraju prstima umom srcem jezikom?

danas ih puštam nek počivaju na odmorištima od svježe pokošene trave
same će krenuti kad osjete kako im je vrijeme od odabiranja pravoga puta mjesta vremena
od prelaženja crte koju su uvijek prelazile ako su to željele
ako su bile dovoljne da mi uzvrate poljupcem traženoga smisla 

jedinim koji za mene uopće postoji







bagrem-prut @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, travanj 27, 2007







          Tužan sam. Ljut sam.
        Pa sad treba izaći nekako iz ta dva osjećaja. Izaći na pravi način.
        Iz prvog mogu izaći samo u mislima posloženim u svojoj glavi i srcu, ukoliko je od srca išta ostalo. Za glavu ćemo lako. Sijeda je poprilično i nakupilo se u njoj i života i smrti.
        I baš spominjanjem života i smrti čini mi se da nekako mogu izaći iz ljutnje. Ljutnje stvorene senzacionalizmom. Ljutnje stvorene poluistinama i neistinama. 
       Pisati o životu i smrti je neopisivo težak zadatak. Posebno onaj dio koji se tiče same smrti. Kad samonasilnom smrću umre osamnaestogodišnjak tada je pisati o smrti još teže. Teže zato što je gotovo nemoguće iz glave izbaciti bol i spoznaju kako se to nikako nije smjelo desiti. Ne poznajem roditelje koji su izgubili dijete na ovakav način. Mislim da ne mogu shvatiti njihovu boli i sve ono što se u njihovim glavama dešava u ovim beskrajno tužnim momentima. Nemam vlastitih potomaka i to je osnovni razlog zašto to ne mogu. Mogu samo suosjećati. I stoga im ovim putem izražavam svoju najdublju sućut.
        Nisam poznavao niti mladića koji je odlučio da ne želi živjeti. Samo znam da je vrijeme jednostavno moralo stajati pred njim kao i svi bezbrojni dobri putovi. I oni lošiji, dakako, jer bez njih niti jedan život nije pravi život. I ne pada mi na pamet analizirati uzroke i posljedice.
 
         No, noćas sam upozoren na članak u «Večernjem listu».Danas sam isti kupio. Šokirala me naslovnica: velika fotografija sa sahrane s naslovom «Ubio se zbog tri jedinice».Ostao sam stajati. Iskreno zapanjen, prvo sam bio obezriječen, a zatim sam stao glasno psovati. Hodao sam tako gradom psujući, sjeo u najbliži kafić, naručio malo pivo i krenuo čitati članak.
 
         Što me je naljutilo?
         Naljutio me prije svega senzacionalistički pristup samom događaju. Tko je članku dao naslov? Novinarka? Urednik? Netko treći? Tko je odredio opremu naslovne stranice? Koji su motivi takvog članka i takve naslovnice? Informiranje? Ako je informiranje – o čemu je? O smrti jednog mladića? O sprovodu? O tri jedinice? O bolu roditelja? O krivnji imenovanih profesora i ravnatelja? O profesorima koji ne žele pomagati? O mladićevom slušanju Nirvane? Je li taj članak potraga za krivcima, a novinarka Hercule Poirot? Što novinarka uopće zna o nesretnom mladiću, o njegovom životu, o njegovim navikama? Čemu takav gard prema profesorima? Prema školi? Možemo li biti sigurni da gospođa novinarka polazi od valjanih, kvalitetnih i provjerenih informacija?
         Mogu jedino pokušati shvatiti stravičnu bol roditelja i potrebu da potraže krivca za to što se desilo. Kažem - pokušati. Razloge zašto to ne mogu , već sam naveo.
         Bjelovar je malen grad. Bosanci bi rekli – kasaba. Ljudi pričaju. Ljudi teoretiziraju. Ljudi analiziraju. Pitaju se. S pravom se pitaju. Međutim, zaranjanje u kompleksnost ovakvog događaja traži i kvalitetnu pripremu i raspolaganje činjenicama – istinitim, kvalitetnim, provjerenim. Ovako je to, na žalost, samo još jedna užasno tužna senzacionalna vijest koja će šokirati javnost bez ikakve relevantne informacije o bilo čemu .Rastezati ljudsku bol i nečiju besmislenu smrt na ovakav način niti je etično, niti ljudski , niti kršćanski – ako već hoćemo ići tako daleko.
         Razlozi su otišli s mladićem u grob. Sve ostalo je u većoj ili manjoj mjeri rekla – kazala i kao takav i ovaj je članak iz Večernjaka prije svega neukusan u svom zalaženju u ljudske tragedije, a zatim i neobjektivan jer polazi od premisa koje se mogu čuti kako kruže gradom. A istinitost im je – upitna.
        Još jednom izražavam svoju najdublju sućut ožalošćenima – roditeljima, obitelji, prijateljima, školskim kolegama, klupskim kolegama, profesorima. 
        Mladi život ništa neće vratiti. Naklapanja neće koristiti. Kao što iskreno želim mir njegovoj mladoj duši, želim i mir i spokoj svima koji su  pogođeni ovom tragedijom.
        A novinarki i uredniku – mirnu savjest. Ma gdje bili.
bagrem-prut @ 17:24 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 26, 2007








u međuprostoru između vjetra i grane sunce se poigravalo prvim zelenim obrastom
lijenost umorom natopljenog dana tražila je načina da izađe na površinu i raširi se negdje pa i pred znatiželjnim pogledima ustrčalih prolaznika
nije mi se dalo  - ništa
kao što mi se već dulje vremena ništa zapravo i ne da
osim onog obaveznog dnevnim planom i programom moranja zacrtanog

ispod prolistalog i procvjetalog kestena klupa je zjapila prazna
baš ko stvorena za koji tren uzgibanog sanjarenja koje je kuckalo po preostalim malim sivim ćelijama
velim samom sebi  kako  pet minuta ukradenih od nepoznatog što me čeka kad se opet uvalim u kolotečinu doma neće nikoga ubiti
sjedoh zapalih sakrih se ispod tamnih naočala i zabacih na jedinicu ošišanu glavu na sunčanu stranu parka i odlutah

nisam birao strane svijeta jer one u lutanjima nisu niti bitne
samo sam pustio da misao krene na još jedno svoje putovanje prema sutra prema prekosutra prema tko zna kojem vremenu zapakiranom negdje ispred
vremenu koje čeka da bude otpakirano nježnim marom poštivatelja poklona očekivanih i neočekivanih
uostalom obična uzica vremena kojom je povezan željeni paketić stoji tamo negdje
doći će tren njegova odmatanja možda i prije no što mislim pa je čak i nevažno što znam što omot sakriva
i nimalo manja nije moja radost otvaranja
dapače
raste

pa ako i vrijeme rekne kako je potrebna još koja ampula strpljenja više od doze injektirane u srce i vene vrijedi počekati
paketić odaslan iz vremena iza mene vrijedi čitavog života
pa i da njegov sadržaj potraje samo na tren








bagrem-prut @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 25, 2007







i svi mi životni pregaoci
čudaci od plamena i vode
od vjetra i zemlje
puštamo se
kruzima spiralnoprstenolikim
uspinjemo 
žičarama vlastitim rukama građenim

pa i kad spuznemo
druge nam nema
do vitla opet u ruke uzesti

do ljubavi se uspesti
pod najedranim snovima
zaploviti








bagrem-prut @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2007







koliko toga preko nas prijeđe u dnevnim aktualijama
u tom suživotu sa danima sviknuti smo na ono dobro tako da to vrlo često ni ne primjećujemo
na ono loše obično reagiramo kao magare naviklo na batine
nezainteresirano i tek ponekad pružimo svoje pipke i poželimo drugačiji put od životnog batinašenja
ponekad zajauknemo i kažemo kako tako mora biti

no kad mlad život, kojeg još nitko nije pošteno poljubio  i kojem se ma kakav bio životni put trebao bar malo nasmiješiti,  napusti ovu zemlju sjena, tad jednostavno zapeče i presiječe
presijeklo me zapeklo ogorčilo
mladić iz moga grada s nenapunjenih osamnaest odlučio je  kako više ne želi živjeti
nemam pojma zašto

kao razmjerno racionalan čovjek, uvijek postavljam to pitanje zašto, mada znam da nikad, ma koliko se to pitao, neću dobiti sve tražene odgovore koji bi zadovoljili i moju glad za znanjem i razumijevanjem smislova uopće
nisam momka poznavao
nomina sunt odiosa, uostalom
i ne znam što se u toj mladoj glavi,  koja se  ni pošteno ugrijala nije , na zemaljskom suncu uskuhalo i što ga je potaklo na takav drastičan posve konačan korak
ne zato što bi moja znatiželja bila zadovoljena
nisam zatarabnjak
ne zato što bih donosio sudove
jer nisam sudac
nego zato što bih volio promijeniti nešto u svijetu, koji tom mladiću, očito, nije ostavio dovoljno prostora da poleti onda kad je trebao poletjeti

ne pitam se tko je kriv jer znam da smo pomalo krivi svi mi kako bi to đole kazao
svijet koji živimo i svijet koji ostavljamo onima koji dolaze iza nas nije najbolji od svih svjetova
definitivno nije
okretati glave od takvih možda i  posve uzaludnih smrti opet nije rješenje ni za čovjeka ni za čovječanstvo
i baš je mijena ta u kojoj moramo potražiti rješenja za svijet koji ostavljamo
svijet u kojem će biti manje teško i rizično živjeti i u kojem će pružena ruka značiti baš pruženu ruku

nemam pojma je li netko mladiću kojeg više nema pružio ruku
znam samo da mu orošenih očiju želim da sretno prijeđe styx i da u svjetlosti ,koju su neki čak i vidjeli, pronađe odmor kojeg očito ovdje na stmim padinama života nije našao









bagrem-prut @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 23, 2007







ne zamjećujem uvijek mijene oko sebe
tome je kriva neka moja usredsređenost na malenog sebičnog sebe
mada ponekad u svom mislenom skitanju kojekuda zaboravim i na glad i na žeđ i na pješačke prijelaze
gledam a ne vidim
slušam a ne čujem
i tako sve dok iza mene ne zabrenči zvonce pubertetskog bicikla
tako sam nekako ovih dana izgleda propustio pogledati otvaranje kestenova cvijeta u parkovima i ulicama moga grada

a kad sam to danas uočio sjedoh na klupu u parku sklonjen od svijeta optikom američkih marinaca
udahnuh miris bujno rascvjetanih stabala i misao poteče

bio sam dječačić od desetak godina možda kad sam nedaleko od ove klupe i to baš u ovo doba ili možda koji dan kasnije jer ove gdine je vegetacija pojurila ususret proljeću kojih dva tjedna  ispraćao maršala tita iz svoga grada
mislim da mu je to bila posljednja posjeta no nikako ne i prva
čak je prije drugoga rata živio u jednom selu nedaleko mog gradića i tamo sahranio dvoje svoje djece

sa tita sam se vratio u opet tome blisko doba kad je o danu oslobođenja grada 4. svibnja mislim  oko središnjeg gradskog trga mladost optrčavala svoje natjecateljske krugove
od vrtićke djece pa do atletičara i vojnika
cijeli se grad bio okupio tada
svatko je imao za koga navijati
i tada smo doista vjerovali kako je svatko na ovaj ili na onaj način pobjednik u toj trci

nečije zdravo bagreme prekinulo je šetnju kroz vrijeme
prenuh se
iz nedalekog vremena niknulo je drago lice 
kava je pala
kao i naočale
red je da se vide i moje sretne oči
ponekad

kesteni mirišu možda i bujnije no ikad
osjetio sam lagani sram što ih nisam uočio koji dan prije
kava i kratak razgovor probudili su još koješta u mojoj glavi
bar na tren
bagrem-prut @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 22, 2007








i kao da je nepoznat netko kroz moje oči provukao mir donešen na rukama nedjelje
iz svoje pažljivo razmotane čahure opreznim stidom leptira zamahnuo sam pogledom kao krilima malo lijevo pa malo desno pa opet pogledao preda se u bistrinu najbliže okoline
toliko da dokažem sebi da sam živ
da sam budan ma koliko sanjao
da sam slobodan pa bio i zarobljen
da sam svoj koliko god da sam još više tvoj
da mi srce kuca ritmom vjetra slobodnjaka koji se vezat samo tako olako ne može i važe svakodnevno trice i kučine koliko god da su velike stvari odvagnute odavno i ma kako god da su prostornovremenske izmjene pustinje i oaza odavna već nadišle fatamorganičnost  pejzaža moje svijesti

beseblje je strašno
besteblje još krvavije još čemernije još hladnije
stoga su ove riječi malen zalog vjernosti u vremenu u kojem sunčane zrake šalju melemski pozdrav još jednoj  nedjelji nakon koje ću opet strpljivo i  pažljivo zamotati izjutra odmotanu čahuru kako me neželjene noćne svjetiljke ne bi ostavile kraćim za tek iznikla krila
u mirnim očima zaćutjet će se svemir odaslanog poljupca




bagrem-prut @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, travanj 21, 2007








zaljuljane trave šute

nebo zatalasano pticama
smiješilo se zlatom

u podborovlju se rastrčale
sjenke
od stakla se odbijale
vatrenovrhe strijele
krotko je klizilo
runolik oblak

tek je glasom zaiskrila ptica
propevši se u svoj punoći
negdje u nevidnini

prislonih uho
na odjednom
uzšaptane trave

zahvalno tijelo
voljelo je
tvrdoću zemlje



(Prolaze satima sjećanja kroz ponoći
Ulicom koračaju stihovi što ostaju bez pomoći...)


 


bagrem-prut @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, travanj 20, 2007









i tragačima
za komadićcima smislova
okrijepe
odmora
od žege života treba

ko da su se rasplela užad
vremenskih galija
pa počivaju
usred
mementa
za snove

duboko 
leže tvoja sidra
na rasjedima uma

žednim rukama
zahvatih more

i kao da je
u kapima
zakucalo 
 srce



(U duši svojoj sam stranac iz tame
jer laži ratuju oduvijek same
al samo jedno me uz život veže...)






bagrem-prut @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2007








ogledni primjer dimnog koluta bezpreprečno je lelujao prema stropu
njegovog ispuhivača obuzela je posvemašnja letargija nakon jednog od onih teško preživljenih radnih dana
kava i jest i nije značila oproštaj od umora
taman takva kakva jest bila je onako utopljena u umoru više obična nego užitna

a onda je jedan jedini gutljaj učinio čudo
opor okus dotad posve nepoznat slatkastotrpkogorkaste tekućine predivne rubinove boje razlijevao se nepcem učinivši se tako svome kušatelju kao obnavljanje nekih davnih dana kada se njegov  užitak okusa razvijao neovisno oraspoloženjima stanju organizma godinama i tko zna čemu sve
možda je bio upravo upravo to taj potreban impuls da se umor počne rasplinjavati kao i netom otpuhnuti dimni polukolut

samo sam se nasmiješio i iz er-forme hotimice prijeđoh u ich-formu
personalizirao sam tekst baš zahvaljujući čaši porta cruz koji još ovoga božića dobih kao poklon
trebalo bi ga uz kolač, znam
ali užitak za nepce i umorna čula prevelik je a da bih samo tako pokvario taj tren pa možda i najfinijim kolačima
i baš me boli što možda i ova žvaka nije za seljaka

ovog me trena zanima samo čist užitak
onakav kakav mi ovog trena i treba i  odgovara
i ni manje ni više od toga









bagrem-prut @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 18, 2007








i bacih se

među tratinčicama 
     umirih dah
                   da oči mogu
zatvorene
          poljubiti
                     daljinu
da uši mogu 
         oslušnuti
lepet nečujnih leptira
                    prikradanje 
lakokrilih koraka
vremena u nastanku
da ruka 
          uzmogne 
                 pomilovati
uzbujalu aprilsku toplinu
providnim uzduhom
                            nevidne riječi srca
ispisati

bačen među trave
          dišem
                             nasmiješen



(...odlucio sam da te volim
i pustim prasinu da zivi dok je ne zaprosi vjetar...)


bagrem-prut @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, travanj 17, 2007







ja grešnik od misli i pera molim da mi  budu oprošten sve izrečene i neizrečene misli svi nezapisani snovi okačeni negdje između rijetke paukove mreže i gradskog parka negdje između noći i jutra
možda mi i bude oprošteno jer papir štošta podnosi a u meni i dalje snovidice zapele negdje na pola puta  omeđenog unutrašnjim tebi prepoznatljivim znacima

hoću li oslobođen grijeha pisanja branom uspjeti zakočiti sve svoje uzdivljale bujice i vlastite nade pretvoriti u plodna sretnom rižom zasađena polja na kojima će bez ikakva iracionalna straha moći nastaniti ptice koje bi inače na jug pošle u potrazi za odmorištima od sumnji bola općevladajuće hladnoće
ili će riža biti gorka kao vino

kao u onom crnovalnom filmu
ili će me vlastite misli utopiti kao štene nepotrebno ovome svijetu

i tako pomalo usebi izričem nikad pisanu molitvu tko zna kome nekom mom vlastitom samostvorenom bogu koji opstoji da bih i ja mogao opstojati na sliku i priliku samoga sebe kažu

držim tu prejednostavnu molitvicu u nutrini  da se šćućurena pod vedrim nebom ne opije sladunjavo opojnim mirisom prezrelog behara i bojeći se da mi je ne ukradu strašni haremski čuvari preubučeni u časne vitezove srca i ruža jer bi tako moj ionako prevelik grijeh mogao postati još veći još neoprostiviji

a onda se više ne bih mogao nadati sretnim rižinim poljima i pticama


bagrem-prut @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 16, 2007







ni nove cipele nisu olakšavale korak pod suncem ispruženim u zenitu
nisam niti gospodar svojih sekundi bio ni uz kavu
niti sam pogledom odavao mar posloprimca uhvaćenog u kolotečinu
više sam beziražajnim okom tumarao po zvukovima ulice
prstima premetao napo ispražnjeni upaljač odajući nesmislenost jutra i klanjajući se posve negibno potrebi da se nešto makar i preko volje učini za dobrobit
svoju tuđu nečiju tkoznačiju svačiju
uostalom razdanost baš i nije najbolja ljudska karakteristika

pa i ako se čini drugačije misao na tebe bila je vodičem
kroz polužive moje misli što su zaiskale sebične u svojim naumima osmijeh kroz hladnjikav zrak zaboden u središte svih mojih dnevnih moranja
kroz osamu leta žutog leptira sunce je mamilo dašak svježine na mom licu neosjetljivom na poželjnu prozirnost
u svom  dnevnom bar na tren mimorasporednom bitisanju mahnuh na pozdrav
daljine će znati što im je činiti s mojim pokretom ruke koji je i poziv i čežnja i raščišćavanje prašine nakupljene na svakoj od mojih životnih periferija
a da bi se moglo dalje pa i sa zaustavljanjem u koraku i snu

ma nek se sruči!

aj živeli...








bagrem-prut @ 18:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2007








      Sve predradnje izvršene.Meso se polagano roštiljalo pod suncem što je, kao i prethodnih dana, pržilo nekom neugodnom toplotnom snagom, neuobičajenom za ovo doba godine.Okretao sam pileće batake i svinjeća rebarca, lagano izmarinirane svaka u svojoj začinskoj mješavini.Po naredbi svoga prijatelja zviždukao sam nešto od Crvene jabuke.Kako i nisam neki zviždukalac, nemam pojma na što je ličila melodija, ali meni se učinilo da je to "Vjetar"...Taman u stilu nestašnog istočnjaka koji je zapirio, lagano i tako spriječio brzometni toplotni udar.Ne kod rebarca.Kod mene.
      U žaru nadmudrivanja s rebarcima začuh nečiji vedar glas koji se zadovoljno smijao:
      "A lijepo, vi dakle slavite godinu dana bez mene jednim lijepim roštiljem..."
      Svrnuh pogled nalijevo, a do magnolije, koja ove godine cvate luđe i bujnije no inače, stajao je - moj otac.Prošle godine, točno na Veliku subotu, otišao je na svoje posljednje putovanje.Lagano mi se stisnulo grlo, što je on i primijetio.
      "Hej, ne budali..Došao sam vidjeti miriše li roštilj jednako dobro kao i predlani kad sam ga zadnji puta jeo..."
      Zapodjenusmo razgovor.
      "I, kako je tamo odakle dolaziš?"
      "A, kako je....Kako nisam nikad mogao sjediti na mjestu, a tamo je barem silan neki mir, malo mi neobično.Posjedavamo, poležavamo, družimo se...A nakon godine dana imamo pravo na jedan izlazak.Sveti Petar osobno potpisuje izlaznice..."
      "Ha, mora da si bio jako dobar kad si dobio izlaz.I, koliko izlaz traje?"
      "Nemam pojma koliko traje.Tamo nema vremena.Bar ne u ovakvom smislu u kojem ga poznajemo dok živimo.Ta dimenzija - stoji"
      Pogledao sam ga.Razmjerno bujna smeđa kosa uokvirivala mu je lice zakićeno bolno plavim očima koje su se caklile.Nasmijah se i ja.
      "Ne samo da stoji, nego vas i podmlađuje."
      "A, ne, ne...Nije to utjecaj nepostojanja vremena, već imamo gore jedan dobar kozmetički salon.Otvorila ga je jedna mlada kozmetičarka iz Križevaca kad je došla onamo pred mjesec i po.Bio sam kod nje na tretmanu.Moram biti lijep kad silazim."
      "Hah, ti i kozmetički saloni.Uvijek ti je vrhunac bio pitralon, voda  i sapun".
      Morao sam se glasno nasmijati jer sam zamislio sliku oca u kozmetičkom salonu.Mater je pogledala kroz prozor.
      "Ček, idem po mamu, da i nju pozdraviš."
       Zaustavio me stavivši mi ruku na rame.
      "Nemoj, ne bi to dobro podnijela.Bolje je ovako.Ionako mi se još malo priča s tobom..."
       Shvatih.Mater je ovu godinu dovooljno teško pregurala.
      "Nego, jesi za jedno svinjeće rebarce s lepinjom?"
      "He, divno miriše, ali - ne hvala."
      "Ma, daj, bar se ti nikad od roštilja nisi branio."
       "Nisam, točno, ali tamo ne jedemo - ništa."
       "Ništa?"
       "Baš ništa..."
       "Hmmm..OK, ne razumijem baš...Ali, jednu rakijicu možeš...Dadina je, odlična..."
       "E, rado, ali ne smijem ni to..."
       "Pa dobro - što smiješ onda?Dođeš ovako i ništa ne smiješ.Pa nije valjda da je Sveti Petar zabranio sve užitke..."
      "Bome je.Na ulazu tamo dobiješ jedan popis stvari koje smiješ...Nije baš jako dugačak, al veseli."
       "Dobro, i što smiješ?"
      "Smijem se družiti s ostalim stanarima i pomagati im.Smijem se uljepšavati.Smijem biti zadovoljan i sretan.I to bi uglavnom bilo - to...Baš danas popodne imamo zajednički sastanak...Mamini roditelji, moji roditelji, braća, sestra....Stalno se viđamo i lijepo nam je.Imamo vremena za sve što smo propustili ovdje..."
      Zašutjesmo.Malo me stisnulo grlo.Pravio sam se da mi je dim uša u oči.Okrenuh dva bataka.
      "Nego, sine, ti si još ovdje?"
      "Jesam, kao što vidiš..."
      "Dokle?"
     "Mislim da ne više dugo.Nije problem još malo čekati da bi se dobilo ono što se želi..."
      "Bit će, sine, vidjet ćeš da će biti."
      "Ja znam da će biti, ali kako ti znaš?"
      "Pa, tamo znamo više nego vi ovdje...Pa tako znam - i to...Rekao sam ti već, samo se nemoj bojati ići kamo te srce vodi...Nego, čuj, gori ti batak..."
      "Pas mater....Stvarno gori...ček sekundu..."
      Pljusnuh malo vode.Plamen se ugasio kako je i buknuo.Okrenuh se.Zaustih da opet spomenem rakiju, možda ga uspijem nagovoriti...Nije ga više bilo.
      Sa magnolije je spustilo more latica.
      Piletina je bila gotova.
      Vjetar je lagano pirkao, sunce žarilo.

      Ja sam tiho plakao kroz osmijeh.



bagrem-prut @ 14:25 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
subota, travanj 14, 2007








gluh mrk 
                             bespoštedno prazan san
            između crnog i crnjeg
                                      slabo nijansirane pukotine
izgrižene ljudskim očnjacima

u snu odjednom voda
               blažena bila
                                       strmoglavce se obukoh kapima
blažile su milujući

                             dotakoh dno

stadoh 
            podigoh ruke
                              ko da se predajem
a samo sam 
                         uspio 
zagrliti slap

dahnuh
                                                 dugačko teško oporo
suspregnut urlik
nedovršen u potrebi izlaženja
                  pod sunčana nebesa

gluho doba
                                uzvratilo dobro je pogledom

pod stopalima dana
                                               prsnu srce



(...Još sva srca ohladnjela nisu,
poznat će te, pjesmo, po mirisu...)


bagrem-prut @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, travanj 13, 2007









trzaj sred nutrine
prekinu se žica
obamrli prsti

sunuše neke nepoznate ptice
uvis
prenute samo njima čujnim zvukom

i ja sam ga čuo
na vršcima prstiju obilazio je
moju sjenu
što se mirnoćom 
dana utopljenih u pritokama života
šćućurila podno magnolije

obamrlih ćutila
smirih dah

u vremenu koje predstoji
nek teče kažemo
zagrljeni
iz prikrajka
promatramo
svijet
koji i bez nas
može












bagrem-prut @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 12, 2007








bijeg se učinio sasvim razložnim rješenjem za ubijanje 12. travnja

dodirnuh metropolu bez plana i bez programa
grad iz kojeg sam otišao prije punih dvadeset godina ne znajući da ću se u njega vraćati iznimno rijetko gotovo u trčećem stavu svaki puta
sjećam li se ičega ili ničega
ili samo fragmenti prodiru iz potpalublja
nagriženi memlom i crvotčinom
možda čak i onim švabom što sakriva stvari po kući

iz potpalublja iziđoh na svjetlost metropole ovog gotovo ljetnog dana
šestica se činila najsigurnijim izborom prometanja
ban je blistao kao da  su ga jutros postavili i laštili
vreva nepoznatog
vreva ljudi meni barem bez imena i značenja osim u značenju mase koja protječe trgom zakovana u milijun vlastitih potpalublja
veslači galije vremena u najrazličitijoj odjeći marom istinskih osvajača slobodnih mjesta u tramvajima  i manirom horde pogledavali su dolazi li njihovo prometalo

a ja sam tipičnim stavom i pogledom  provincijalca koji provjerava vlastito poznavanje topografije kročio meni nekad poznatim ulicama
nepoznati pojmovi oko mene
nepoznate reklame
nepoznati izlozi
ulice kojima više i ne pamtim imena
samo znam da su stajale tu gdje stoje i danas
bez mene ili sa mnom - isto im je

metropola i ja se zapravo nikada nismo previše voljeli
voljeli smo se jedino kad se trebalo utopiti u masi koja je tada ipak bila bitno manja nego danajšnja
manje žurna
manje zaposlena
manje osorna
pet godina mog živovanja u toj  danas gotovo do neprepoznatljivosti izmijenjenoj sredini proteklo je u svemu onom što je tada studentski život mogao ponuditi
ponuđeno je uzeto
ne u cijelosti ali je uzeto

danas sam na neki način mislio pobjeći i od bola
između ostaloga
znam da bijeg nije varijanta opstanka  i suživota sa samim sobom
no ni rascvjetani zrinjevac ni importane u kojem sam se generalno izgubio nisu donijeli mir
prostor u koji ne pripadam samo mi je uzvratio istom mjerom
nije ni on pripadao meni
pa smo tako nekako metropola i ja ostali na egalu
ili možda nismo
uostalom ljudi iz tog vremena od prije dvadeset i kusur godina odavno su pogubljeni na nekim životnim stazama bez pitanja i bez objašnjenja kojih zapravo i ne treba jer život van mog potpalublja išao je smjerom suprotnom od onog koji su diktirali okovi i ritmični udarci  u bubanj potpalubnog goniča urobljenog veslača bagrema

boca bijega dotočena je sjedanjem u autobus

pažljivo da se ne razlije koja kap iskrcao sam se u svome gradu svjestan vremenskih rupa
one od gotovo dvosatne vožnje busom i one preduboke od dvadeset hvati a svaki hvat nek se ko godina uzme

boca je začepljena sa dva točena piva opet negdje ispod zemlje

bagrem-prut @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 11, 2007









ispražnjen do srži
kovitlam
           vrtložim se
                  orkaniram

                               tek tinjam
neku gorku prolaznu vatru

zaboravih da postoji
          vakum
                           od čijih se strana odbijaju 
meni dragi zvukovi
              nepodnošljiva  buka 
tako neredno raštrkanih 
                                           odbijanaca

ištem ruku na ramenu

a tako je malen korak
                                     tako malen

a da te ne volim
                               odavna bih bio
                      dio  hrpice pijeska
iz nečije razbite
                        klepsidre



 

 



(Sjena mi je lice prekrila i s neba se je misec primaka...)


bagrem-prut @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, travanj 10, 2007







ispod noktiju vadim
sitne rasprskotine
želja

posve nepolijepljen
sljubljujem se
                                s najfinijim prahom
rastresenim
                      nekom
                     podnebesnom prostirkom

ispod modrine pogled 
             od nemila do nedraga
traži put
                                      između alfe i omege

                        ko amanet
ljubav ostaje
drugo i ne može

stvoriteljica moga svemira
bez tlapnjastih primjesa

polako prelazim most

a pijesak miruje




(Jer nikoga ne znam bolje od sebe i znam kad je sunce tamno zbog mene
i sto vise boli nosim u sebi sve jaci sam
to prokleto dobro znam...)


bagrem-prut @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 9, 2007








i propeh se
pod od mjeseca očišćenim nebom
usred zaridale bezglasice

                  razjastučen krevet

u svemiru
što je tinjao
svjetlosnodalekim krijesnicama
               istrzala se gluha
                                   nijema glad

tada je ćuk rekao svoje
ko glasnik 
                                  što širi vijest svijetom 
kako će noć
                   potrajati danima

dva su oka mrko pretraživala tamu

                                uši su tražile blizinu



(...a mladost neka ide, život mora nekud poć...
...pa i rane što se vide - sve ce proć...)



bagrem-prut @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 8, 2007









ubio sam jasnoću
svojih očiju
u crnobijelim filmovima 
tkoznaotkad
sklupčao pogled na kazaljkama

i kao da se vlak smijao mojoj šetnji uz prugu

u gotovo bezglasnom kapanju vremena
neravnomjerno se kretala sjeta
otpuštala i davila
nitima ispredenim odavno

a tek da proromoni glas
sigurno bi
ocrnobijeljeno proljeće
eruptiralo smijehom boja

oduljena sjena sjede mi na rame
nijemošću bijelih oblaka
nada mnom se prostirala
ledina nebeska

gluhim ušima čujem ti uzdah
klečeći mrvim grude crnice

samo jedan titraj oka
i miso ko žilet prereže
sve vene

još jedna
nedjelja







(Sam Bog će znati kome sve to treba - ti stihovi, te riječi i te rime?
Taj dio pakla i taj dio neba, ta proljeca, te jeseni, te zime?)






 

bagrem-prut @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, travanj 7, 2007









raznjedrih košulju
stadoh u vjetar
rukama uvis pozdravljao sam nebo
zatvorenih očiju okretao sam se oko sebe
kao dijete što se okreće poput zvrka kad krene igra slijepog miša

trave su mirisale kao neko zeleno more
zrak se komešao oko tijela željnog posvemašnje slobode
a misao je otišla
u jedno tako davno davno vrijeme u kojem i nije bilo zabluda jer je sve doživljeno bilo oivčeno djetinjim pogledom istine i vjerovanja
vrijeme u kojem su se utisci u svijetu slijegali onako kako smo to sami željeli i kad smo učili srcem gledati sve što nas okružuje očima milovati ljepotu oko sebe rukama k srcu prinosili ljubav za koju su nam govorili kako je vječna ma kada se desila 

od svih tih godina ostalo je ponešto u meni
sva proljeća ljeta jeseni zime ljudi krajevi dodiri suze pjesme slova glasovi
ispleteni oko uma i srca
u kolopletu koji se zove život

novi stanari tog srčanog herbarija sve su rjeđi i rjeđi
tko će znati zašto je to tako
možda im ne ostavljamo ključ ispod otirača ili smo možda predebela i preteška vrata navalili na zidine svojih života kako bismo se osjetili sigurnima

svoj ključ dadoh odavna
svjetlost prodire kroz škure
petrolejka uvijek poziva na divan na mezet

otvorih oči
vjetar i dalje komeša oko moga tijela
razdrljene košulje okrenuh se oko sebe
otpravio sam svoju misao na put da sama pronađe moj željeni cilj




bagrem-prut @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2007









svježina pokošene trave draškala je nosnice
osjećaj izmorenosti oblio je tijelo potocima znoja
sunce je glavinjalo modrinom grizlo  vatrenozubim očnjacima propinjalo se na posljednjoj trećini svojeg ovodnevnog luka

a meni je mozak radio tisuću na sat prekopavao po danima prispjelim sa svim mojim dugovima na naplatu i po osjećaju kako me noge jedva drže uspravnim
izmjenjivale su se slike
uostalom koračati uspravno mogu i ne gledajući više pred sebe kad znam napamet svaku neravninu tratine
mogu napasati mozak na svemu što mi kroz njega prođe pa i  sljepoočice tukle neviđenom snagom gotovo do rasprskavanja

voda je kliznula niz pregibe
od glave preko ramena niz tijelo
prvo hladnoća pa toplina pa opet hladnoća dok se crvenilo nije razlilo a srce unormalilo svoju vrtnju
količina ugode mjerila se tihim dugačkim uzdahom osvježenim kapima

a zapravo u svoj toj mehanici glavna misao vrtjela se oko tebe i oko punoće tvojih značenja 
slike izmamljene čežnjom mirne su i čiste u svojoj raznolikosti punini odmjerenih riječi pokreta sreći nezatomljenih zanosa

otkada znam da ni mene bez tebe nema postojim u nekim sasvim drugačijim svemirima no do tada
meni dosta za spoznaju i za življenje
mada mi je  iskreno rečeno 
malo malo
malo
i uvijek će i biti malo
jedan život



bagrem-prut @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 5, 2007






na prostranom noćnom nebu među zvijezdama koje su se smijuljile somnambulicima bilo je dovoljno mjesta za bezbroj stada mekorunih ovaca
kružile su oko zagašene svjetiljke upravo suprotno suicidalnom običaju noćnih leptira
kao lijek je trebala poslužiti čaša toplog mlijeka al prevelika lijenost kombinirana s nadom u san nije dopuštala tijelu da se pokrene

jedino pokretanje bilo je mučenje madraca slijeva nadesno i u suprotnom smjeru
misli rojevite kao rijetko kada slijegale su se preumornom sviješću
i kao da sam odlučio te noći iznova na svoj način izdeklamirati svoju knjigu postanka pa dokle stignem sortirao sam razmišljanja po policama slijedom i poretkom meni znanim

ma da znam možeš mi reći da ne brinem i možeš mi reći da ionako znam sve i možewš mi kazati kako sam lud i kako se svaki i najkraći odlazak mjeri samo strpljivošću sibirskog vuka koji u najhladnijoj noći ikad osluškuje zvukove omiljenog plijena
ali u mraku su sve krave crne i niti jedan put pa i onaj sortiranja misli nije tako dobar kao mirno disanje srca uza te kada spokojstvo poput najfinijeg pokrivača obavija i tijelo i misao

uostalom svakog dana se nastavljam predavati posve dobrovoljno miran jer znam
ovo je ionako samo jedan od onih dana kad mali crvi nemira pronađu svoj put napolje iz drveta i treba ih povaditi kako bi sam pod zvijezdama ličio na san a dan iza na sretan vatromet  na rukama široko raširenim na zagrljaj koji traje

jer znam ono što trebam znati a to je već više no što će mnogi spoznati za čitav živt




(...vatre gore...pesma cigana...
pročitana s dlana...sudbina...)

bagrem-prut @ 17:26 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 4, 2007








ne znam zašto baš danas  i zašto baš sada
možda je to zato što je vjetar zajaukavši ispod glasa lomio ljušturice pupova i poveo ih prema nigdiini
možda je to zato što se zaumlje pobunilo  i trpljenički potražilo spas u predsobljima mislenih tvorevina što na križanjima dana dočekuju putnike umorne od lutanja i žedne svakojake blagosti
možda je to i zato što na sebi osjećam nekolikonoćne tragove tvrdsoukrevećenog punog mjeseca
a možda je i zato što se nad ni lijep ni ružan dan nadvijaju svakojake sjene vremena prežvakane milijun puta i nikad dožvakane

i zaista ne znam od kakvih priznanja čovjek uopće išta ima
priznajem da kradem tvoju energiju u momentima kad moje nema ni za lijek
ponizno molim za oprost što otimam tvoje trenutke i sebično ih namijenim sebi u strahovladama nemilosti pojedinih dana
oprost tražim za svaku kap nadušak iz prikrajka ispijene  ljubavi što izvire  na obroncima sadašnjosti i teče negdje prema beskonačju
smjernost mi je u žilama
otkinuta od drugih što su tragali  pa i ne našli traženo

nemam pojma zašto je to danas ovoga trena zalijepljenog za vremensku skalu što s penje dok se u jednom trenutku ne izdrobi u prah poput najfinijeg zvjezdanog brašna
možda je to zato što se klimatske mijene obrušavaju na mene silinom vojske  aleksandra velikog u pohodu na perziju

a možda je sve to samo jednostavno
samo i jedino  zato
što te volim






(...to može dati samo onaj koji te kad pođe po zlu voli više od sebe...)



bagrem-prut @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, travanj 3, 2007







pogledom  narkotiziranog pacijenta svrnuh oko sebe
sve je bilo na svom mjestu
čak i zrak koji mi je prolazio kroz prste dok sam pokušavao zahvatiti i srcu prinijeti nevidna zrnca vremenskog pijeska

stajao sam pod toplom sunčanom kišom
omekšali mozak dohvaćao je rumene i zlatne odbljeske
žarila se iskra odbljesnuta od vrtoglavo visoke modrine

a ja sam tako pogleda spuštenog prema vrhovima cipela usebi kleo samo sebi znanim kletvama čije značenje mogu samo ja odgonetnuti u trenu kad se izmučen samim sobom pokunjeno povučem zbog pomišljenog 
sebično primakoh zrak plućima
udahnuh obezglašeno
palucanje vjetra grizlo je obraz kredno bijel od spoznaje kako ne mogu zaustaviti vremenske kočije ni sad a ni onda kada sam jednako tako stajao i brojao ptice što su u jatima odlazile na neka toplija zimovališta

prenuh se
kapi sunca osvještavale su ljepotu oko mene pa bila ona i samotna
u tom samotarskom čežnjom natopljenom trenutku odnekud se kao melem provukla melodija i meni i tebi znana
napuknut pa povezan konopljanim užetom zapjevah u sebi ćuteći uza se nevidljivi drugi glas
protegnuh korak

niz lice pustih dva kristala 





(U tvome oku, dragi kamen, ili to suzu, cuvas za mene
Al' ja sam samo snovidjenje koje ti kaze - Raduj se!)





bagrem-prut @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 2, 2007







ušao sam kroz vrata  zore  neusklađene s ritmom poluludog srca
a zora je opasala obzorje plivajući polako šireći njedra nabubrela od svježine
polako sam se probijao kroz bešumne potoke svjetla u sebi psujući noć probdjevenu kroz košmaroidne zvuke pristigle iz tame kroz svjetla razlivena po pukotinama mraka preko sjećanja na doba kad sam kao klinac tražio da vrata moje sobe ostanu otvorena uz svjetlost koje je plafonjera razlijevala izduženim hodnikom do ustreptalih misli kojima sam se pokušavao povezati sa sada i ovdje

noć  je odbacivala korotu 
dan se pred mojim očima svlačio u nijansama sivog i zlatnog ispražnjen od umjetnih zvukova
ostalo mi je da na prsa stavim hladnjikavu oveću sivu pepeljaru i promatram kako se dim lelujavo izvija prema gore a u njegovim nježnim zavojima mogao sam samo plastično ogledati vlastite čežnje ispisane u biglisanju neke čudne ptice podno moga prozora

tvrda stvarnost još jednog ponedjeljka pritiskala je sljepoočice što su kuckale posve neovisno o htijenjima 
tako i tako ni jutarnji tlak nije ono što je bio
kao što ni ja nisam onaj što je bio
bar ne posve

a uvijek znam gdje pronalazim spas od neželjenih mijena
jedino me ti pamtiš takvog kakav jesam
i svojim me pamćenjem spašavaš da ne zaboravim i sam na sebe
jer  odavna sam se prognao do granice sa koje me tvoja dobra krila mogu ponijeti u smjeru slobodnom od blagopitljivog svijeta






(I kada dode mrak da tijelo mi proguta
Ja bit cu radostan i umoran od puta...)
 

 

bagrem-prut @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 1, 2007








tren ko poljubac sunca kratak
zaiskan od gospodara vremena

oblačjem pokapan prozor

vojevati treba misli u red dovesti
pred njih bubanj i barjak iznijeti
u rijeku zasužnjene snove pretvoriti
u let biser-uzdah natjerati
da pjesmom zlatoveznom krik  postane

širom otvorena aprilska vrata srca

od nevidljivog vladara svojih svemira
zaiskah prstohvat osmijeha napupalih krošanja

dok živi saz romoni tugu kroz naslage vremena



(Ima  li dan za nas da otkrijem zašto sam živ
da bacim veo tuge i zla  da potpišem da sam ja kriv...)








bagrem-prut @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.