Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - svibanj 2007
četvrtak, svibanj 31, 2007







Negdje u nama uvijek smo skupa,
negdje u nama nikada ne može pobjeći naša ljubav
Negdje
    o negdje
svi su vlakovi otišli, a svi satovi su stali:
negdje u nama uvijek smo ovdje i sada,
uvijek smo ti do stapanja i zamjene,
iznenada smo čudo čuđenja i promjene,
val što se ruši, vatra ruža i snijeg.

Negdje u nama gdje su kosti izblijeljele 
kad jep opustila žeđ istraživača i sumnjača
do zanijekanog sklizanja
     do zapečačćenog napuštanja
     O oblače utjehe!
negdje u nama
gdje su njihove kosti izbijeljele a čudesa se sastala
diže se daleka izvjesnost kao talasanje talasanja
zrcališ našu daljinu kao talasanje daljinu zvijezde
zrcalim našu blizinu kao talasanje blizinu zvijezde
san uvijek skida masku i postaje ti
što se u bolu od mene odmiče
do ponovnog povratka
do ponovnog povratka meni
sve više i više u nama, sve više i više ti.




bagrem-prut @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 30, 2007







Vrijeme neće reći više nego što rekoh ti ja
Vrijeme jdino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad clownovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju, 
Vrijeme neće reći nego što ti rekoh ja.

Nema poricanja sreće, premda, 
jer te volim više nego što mogu kazat, 
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Možda ruže zaista žele rasti, 
Višnja ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće reći više nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.








bagrem-prut @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 29, 2007








...sve je neobično ako te volim...
i u trenu kad je dolazeći dan poljubio u čelo onaj na umoru, točno u ponoć, kad se kočije, prema pradavnim usrećujućim bajkama, pretvaraju u bundeve a lakaji u kućne miševe, iz prosjaka sam se pretvorio u princa
ma što princa
cara
presvijetlog sultana
...vrtuljak što se okreće, igračke i djeca...
onako gotovo blagopočivajući s očima pretvorenim u destilirani umor grabio sam postponoćne minute svjestan jarma prethodnog dana otovarenog o leđa na svašta navikla
i dok su se impulzivni leptiri borili sa smrtonosnom ljubavlju prema noćnoj lampici sažalih se i ugasih svjetlo
neka žive
ljubav će ih ionako spržiti
kad - tad
...večer koje silazi spava u mojoj duši....
i tada lepet krila prošeta kroz moje čekiće, kroz moje nakovnje i  stremenje
trenutni se smrtni umor podvita repa išuljao sa mojih očiju  lepetom krila otjeran
postajao sam presvjetli sultan zavaljen u rotir - fotelju spreman za vlastitog dlana iščitavati blistav svemir željan voljen umiren blistavim zrncima zvjezdane prašine
...znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar...
zacakljeene oči disale su spokojem utisnutim u srce
riječi su klizile između romona tople svibanjske kiše poput budnice i uspavanke istovremeno
otvarale su se sve one moje silne sreće upakirane u snoviđenja izranjena trenucima bola
...sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti....
polagano sam tonuo u silnim zadovoljstvom oslađeni nebolni umor svjestan da ću reći kako je bolje da ovog trena odem kao presvijetli sultan dok me ne zatekne znatiželjna zora
otišao sam upravo tako onda kad mi je bilo toliko lijepo pa je i jedini način bio otići baš tada
svjestan da je sultanska odora ima svoj rok  trajanja a opet miran u svojoj gluhoj tišini i u svijetlom tihe sreće obasjanom mraku zagrlio sam jastuk i sanjao ptice koje lete samo njima znanim prostranstvima
...jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni...

                                             *  *  *  *  *

...ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini...
jer, znam, bit će vremena u kojima će nas zora ljubiti








bagrem-prut @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2007








                                                                                                                                                                                  
        Gačuće, kokodačuće, mijaučuće, lajavo, gugutavo, pijukavo seosko dvorište uvijek nudi mogućnost za neku sitnu avanturu koja u očima djeteta djeluje ravno otkrivanju Atlantide. Posebno znatiželjnom gradskom dječarcu, kakav sam i sam nekad davno bio. Ljubopitljiv i bez slobodnog vremena predviđenog za dosadu, mogao sam cijelo dopodne haračiti dvorištem, zavlačiti se u njegove zakutke i otkrivati čitave male svemire. Dakako, trebalo je iskoristiti vrijeme u kojem je djed bio na poslu, a baka se bavila svim mogućim poslovima kod kojih sam ja bio tako divno suvišan.
            S domaćim životinjama bio sam u solidnim odnosima. Uglavnom. Osim s pijevcima, ali sam i s njim sklopio mirovni ugovor kad je, nakon jednog napada na mene malog, završio u kažnjeničkoj koloniji zvanoj - kokošja juha. Arap, stari dobri mješanac, trpio me kad god sam to poželio. Mačke baš i nisu bile iste volje, ali nekad mi jednostavno nisu mogle uteći. Kao i taj put, uostalom.
             Uvijek ih je bilo dosta i bile su izvrsne plaćene ubojice miševa i štakora. I tako sam jednom (istina, ni prvi ni zadnji put) poželio živu igračku natezati do mile volje. Prišunjao sam se i nevjerojatnom hitrošću uspio dohvatiti mačku koja je , posve neuspješno, pokušavala izbjeći mojim ručicama punim ljubavi i želje za igrom. Čvrsto sam je, držeći je za rep, pokušao izvući iz zakutka u koji je bila satjerana. Morala je silno ljuto zapomagati kad se iza mene začuo bakin iznimno ljutit glas:"Bagreme, za Boga miloga, pusti je. Ne vuci je više...!!!" Začuđeno sam gledao prvo baku, pa mačku, pa baku , pa opet mačku, pa i dalje potežući mačku za rep,  izrekoh tko zna kako stvorenu umnost: "Bako, ali ja je ne vučem...Ja samo držim, a ona vuče."
               Baka je spoznala moje filozofske sposobnosti i lagano me zveknula ljevicom po zadnjici, a mačka je frknula i ogrebavši me svojom junačkom  šapom desnicom nestala iza štaglja...

*****************************          
   
                Kako sam danas razmjerno nepričljiv, osim ako 
nisam posebno  inspiriran, tim više što na poslu stalno moram mljeti, nekako se čudnim čini fakt iz djetinjstva prema kojem sam bio iznimno brbljavo čeljade. Valjda sam se u to doba naklepetao za cijeli život, tako da danas nekad treba znati kako iz mene izvući pravu stvar na  pravom mjestu u pravo vrijeme.
              Dakle, u mome djetinjstvu,  pojedini ljudi su mislili kako moju pričljivost ipak treba na neki  obuzdati, a ako ne posve, a onda barem staviti pod kakvu - takvu kontrolu. Nije to bio lak posao. Prije svega zato što sam  postavljao mali milijun pitanja i ako nisam bio zadovoljan dobijenim odgovorom, postavljao sam potpitanja. Pa tko izdrži dulje. Obično sam ja bio moralni pobjednik, jer bi odrasli u trenu kad bi im uzmanjkalo valjanih odgovora, odjednom izmišljali zauzetost ili umor pa bi me otpravili u smjeru dvorišta.
              Jedna od osoba koje su razmišljale o mom pacifiziranju više no o odgovorima bio je i moj djed. Uglavnom, djed mi je predložio jedinstveni deal. Pred roditeljima mi je predložio da šutim pola sata i da ću kao nagradu zaraditi onih davnih zelenih papirnatih petsto dinara.Zvučalo je neobično primamljivo. Za petsto dinara se u dućanu moglo i bez kusura dobiti brdo bazooka joe žvakaća. A dućan je bio u susjedstvu. Znači, za po sata mogao sam se zabavljati žvačući. Savršeno. Pružili smo si ruke kao zreli ljudi.
              Počeo sam - šutjeti. Odrasli su razgovarali o svemu i svačemu i ja sam imao o svakoj stvari pripremljenih masu pitanja. Svako malo sam zaušćivao da  zapitam, ali bih se tada sjetio kako me čeka brdo žvakaća. Meškoljio sam se na stolici trpeći nesnosnu duševnu bol. Svi su mi se smijuljili, zapitkivali me koješta, ali sam još odolijevao petokolonaškim podvalama odraslih. I onda u jednom trenu, izmučen silnim mirom svog nepokretnog jezika, nakon što sam vagnuo sve uzroke i posljedice svojih djela, progovorih:" Djede, znaš što, ne mogu ja šutjeti pola sata. Novac zadrži, a ja znam da ćeš ti meni svejedno kupiti žvakaće..."
               Na licima odraslih iznenađenje a zatim urnebesan smijeh. Ostali su bez komentara. A djed mi je, onakvom malom pragmatiku, ipak dao tih petsto dinara . Tko zna je li taj njegov potez bio pozitivno implicirajuća odgojna metoda.
             
      


bagrem-prut @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 27, 2007










                    "Pričaće deca o svetlima arene,
          vežbaće krišom kod kuće neki štos.
          Ali već sutra, čim prođe neko vreme
          samo će retko pomišljati na to..."


bagrem-prut @ 22:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 24, 2007








moj si gral
i nemam drugog grala
do tebe

a i što će mi
kada ništa moje
ne pripada samo meni
i ono što 
ćutim
razmišljam
znam
nikakvim se aršinom
ne da izmjeriti

.......................................................................................







bagrem-prut @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 23, 2007








toplooka ptica ljudskoga lika sletjela je tik nad mene nakon što je izvela nekoliko ležernih a opet oštropoglednih krugova ponad mog skutrenog tijela što se onako usput skrroz trenutno žutominutski pozdravljalo s nadom
možeš li sa mnom pitale su u snovima čežnjom dozivane oči
uz tebe mogu sve ali nisam siguran mogu li baš sad pokrenuti već odavna izanđala krila rekoh
hajde bagreme ne budi more prepuno osrednjih nego ih idemo nadletjeti
misliš?
znam...
mek dodir melečkog krila na mom ramenu našešurio moja krila nekad davno ostavljena za poslije
to poslije je čini se došlo
bar na tren dok sam otvorenih očiju promatrao sebe kako param zrak iznad nepreglednih prostranstava tko zna čijeg vlasništva
strmoglave visine u koje se dala moja ptica podstrekačica samo su me na tren osupnule ali je bilo prekasno za bilo što drugo osim za isprva nemuštu a zatim sve moćniju slobodniju grleniju pratnju  jedinom ovostranskom  meleku pa tako usred nekih nepomućenih svemira razvio se širok duetni  let iznad mora osrednjih

i opet sam figurica bez žiga
zora se prikradala između ograda i drvoreda umivena noćnim pljuskom
nebo je proparala čudna ptica ljudski toplih očiju
prsti su zapekli od dogorjele cigarete


bagrem-prut @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 22, 2007






          Onako krepane od sunca i igara trebalo nas je bar malo okrijepiti.Polusatna vožnja do hotela došla je kao solidan predah.

          
                       SAN VITO DI NEGRAR  



               San Vito di Negrar je ne osobito živopisni gradić smješten u neposrednoj blizini kako Verone, tako i Gardalanda.  Nalazi se usred  vinorodnih predjela, tako da, ako dođete tamo, nemojte propustiti kušati njihova i crna i bijela vina. Sam hotel San Vito ne možete promašiti. Najveća je zgrada u mjestu i jedini je hotel. Ponudit će vam četrdesetak solidnih soba (od jednokrevetnih i četverokrevetnih) po cijeni od 45 € nadalje, ali napominjem da organizirane grupe prolaze jeftinije. Uzmite u obzir da hotel ima tri zvjezdice i da je talijanska kategorizacija blaža u svojim zahtjevima no naša, tako da osim kreveta, televizora, mini-frižidera, telefona i tuš kade nemojte očekivati više. Kreveti solidni, buke nema pa jedno do dva noćenja mogu pružiti solidan odmor. Obroci ne preobilni, klasični talijanski -  sa dosta tijesta a malo mesa.
        Ali zato izvrsna kava (kao uostalom i svuda u Italiji) po cijeni od jednog eura, nakon švedskog stola ujutro, nudi čist užitak pušenja napolju pred vratima hotela.Nemojte ni probati pušiti u sobi. Na stropu se nalazi detektor dima.Nemam pojma funkcionira li a vi ako želite - probajte. Mislim, da vas ne podsjećam da ste u nicotine free country. Isto tako, u večernjim satima , ili iza ručka, ako želite, litru njihovog domaćeg crvenog vina možete popiti po bagatelnoj cijeni od pet eura za litru.


                                SIRMIONE
                                                                                          
 
              Sirmione je bio naše sljedeće odredište. Gradić smješten na ledenjačkom jezeru Garda pravi je maleni turistički raj kako za stanovnike okolnih gradova, tako i za strance.Grad naime ima vrlo interesantnu klimu koja je uvjetovana blizinom Dolomita, ali i jadranske obale, tako da ovdje, razmjerno duboko na kontinentu, možete vidjeti i  oleandere i masline. 
              Sam gradić i nije nešto posebno kulturnopovijesno atraktivan. No, jednu jedinu kulturnopovijesnu znamenitost, tvrđavu obitelji Scaligeri, koja je u doba renesanse drmala Veronom i okolicom, stanovnici su znali potpuno očuvati, marketinški osmisliti i turistički ponuditi. Inače, sama obitelj Scaligeri, posebno se "voljela" sa Venecijancima, ali i sa drugima koji su ih pokušavali skinuti sa trona, pa su tvrđavu izgradili sa dvostrukim redom bedema.Kad bi osvajači upali preko prvih bedema, misleći kko su osvojili grad, dočekala ih je klopka između ta dva niza bedema, pa su uglavnom bili zatučeni. kažu, također, da se neki zameci mafije mogu potražiti u načinu na koji su Scaligeri organizirali svoju vlast.   
          Za  obilazak tvrđave, naravno, plaća se ulaznica, a unutar zidina smjestio se stari Sirmione koji je prepun ugostiteljskih objekata najrazličitijeg tipa: od pizzerija, slastičarnica, restorana pa sve do špageterija.
           Plaže te malene rivijere već su sad solidno popunjene, mada je jezero razmjernno hladno, ali su zato ulice krcate dokonim  šetačima i turističkim grupama. Uređena parkirališta i pješačke zone omogućavaju ugodan boravak u ovom mjestu koje me po nekim karakteristikama podsjetilo na Opatiju u najboljim danima.


                                          VICENZA                    
            Prava je šteta što Vicenza nije toliko razvikana poput susjednih gradova Verone, Padove ili Venecije, Jer, doista ima što ponuditi sladokuscima koji putuju u potrazi za duhom proteklih vremena. 
              Dokoturali smo se u Vicenzu oko jedan popodne, tako da je grad bio pust i od žitelja koji su nedjeljno objedovali i od turista koji su se hladili na 28 celzijevaca u hladovini  . Mi smo se lijeno poput mačaka kružno prošetali gradom i zaista uživali u njegovoj iznenađujućoj ljepoti . Pomalo podsjeća na Veronu, ali su mu trgovi prostraniji i  ulice šire , tako da i pri najvećoj
sparini ima zraka.  
 
                
          Grad je to koji svoje začetke ima još u 2. stoljeću, kada je postao sjedište biskupije. Ponešto rimskih nalaza očuvano je između ostaloga i u Teatru Olimpicu, glasovitog  Talijanskog arhitekta Andree Paladija. Sačuvane su također i srednjovjekovne zidine, koje su dobrim dijelom  i dale oblik staroj Vicenzi.
          Inače, Andrea Paladio je možda i najznačajniji arhitekt prijelaznog razdoblja iz renesanse u barok, prozvanog manirizmom. U 16. stoljeću, kada je kao dvadesetčetverogodišnji mladić pristigao u grad, Andrei Paladiju gradski su oci ponudili najveće građevinske zahvate.  Pregradio je Basilicu (Gradsku vijećnicu) i od srednjovjekovnog objekta učinio je tada vrlo moderno zdanje, koje svojim spojem arhitektonskih stilova plijeni i danas. Također je izgradio Teatro Olimpico za koji je svoje nadahnuće pronašao u antičkom izgledu kazališta, a kako ga je opremio i izvana i iznutra, govori i činjenica da je park prije ulaza u kazalište također služio kao prizorište za odvijanje kazališnih predstava na otvorenom.  
    
  
               Paladio je izgradio i čitav niz palača grada Vicenze, tako da stanovnici Vicenze s pravom grad zovu gradom Andree Paladija. Jedna od najpoznatijih i najmonumentalnijih građevina je svakako moćna Villa La Rotonda, koja je možda i najreprezentativniji primjer manirizma u arhitekturi i svega onoga što je Paladio za vrijeme svog života, koji je gotovo čitav proveo u Vicenzi,  učinio na umjetničkom planu i po čemu  i jest svjetski slavan.    



             

                  Ulice stare Vicenze, puste i prazne, napustili smo  zadovoljni viđenim, okrijepljeni izvrsnom kavom i još boljim sladoledom. Poželjeli smo se vratiti, na malo više vremena, u neko vrijeme bez nesnosne vrućine, da osim onoga što smo vidjeli , upoznamo između ostaloga i jedan od sjajnih parkova.










bagrem-prut @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2007







       Nekada sam češće putovao. Vidio sam dosta toga i žao mi je što nisam vidio i više, no ponešto su učinile godine, ponešto neke druge životne okolnosti, tako da danas putujem razmjerno rijetko.Šteta, dakako.No, što je - tu je.
       Kako je predljetno vrijeme i kako je puno toga u mom životu onako kako jest (što nikako nije žalopojka - nego konstatacija), poneko putovanje od vremena do vremena bar na tih nekoliko sati ili dana izbrišu ponešto težine u meni...
        Pa krenimo redom...        




        U neposrednoj blizini poznatijih odredišta sjeverozapadne Italije, Verone, Vicenze, Padove i ledenjačkog jezera Garda, ali i nedaleke Venecije, smjestio se zabavni park Gardaland. Kako je dobiio ime, vidite i iz prethodne rečenice. Od Bjelovara do Gardalanda putuje se kojih osam - devet sati autobusom a automobilom ide neusporedivo brže.
         Riječ je o atrakciji jačeg kalibra: ako je posjetite jednom - poželjet ćete još. Vaš umor od duge vožnje obilno je nagrađen vrhunskom zabavom u spoju prirode, edukacije, tehnike i užitka. Zabave ima za svačiji ukus - kopno, zrak, voda, zatvoreni prostor: od četiri gotovo extremno luda različita tobogana smrti (Blue tornado, Magic Mauntain, Sequoja), od manje strahoulijevajućih "igrica" tipa Kanjon Kolorada,Tunga - Afrička džungla, Dimovita Atlantida, Gusari, Divlji Zapad i Dolina Kraljeva, preko tehnički zanimljivih 3D i 4D projekcija, revije na ledu i delfinarija, pa sve do magične zone i vrtuljaka za klince i klinceze. Cijeli se park može prijeći i u nekoliko vrsta panoramskih prometala tipa vlakića, žičare i slično. Svatko bira po svome ukusu i afinitetima.Kako sam ondje bio već jubilarni peti puta, točno znam što želim od zabave. Dakle, bez izrazito extremnih visina i vješanja naglavačke.Slab mi želudac, naime.





          Park radi od ožujka pa do listopada, ali je otvoren i u predbožićje i novogodišnje vrijeme, kad radi gotovo sve osim vodenih atrakcija ili tobogana smrti. Cijena ulaznice je 27 € (23 € za grupe i čini mi se da 43 €  stoji dvodnevna karta). Naime, atrakcija je toliko da za osam sati boravka ne možete obići sve, pa su u neposrednoj blizini Gardalanda podigli hotel, za naše prilike ne pretjerano jeftin. Usput, 30% cijene ulaznice pokriva polica osiguranja od nedajboženekenesreće, koja, uzgred budi rečeno, cijeli park može otjerati na prosjački štap. U sklopu parka možete pojesti i u restoranima koji nude menije za desetakak eura ili u fast-food objektima osrednje skupima (komad pizze oko 2-3 eura). Kava će vas doći oko jednog eura, machiato i capuccino malo više, cijena coca cole zavisi od veličine, bočica mineralne je oko eura (mislim barem). Izlazni put s nekih atrakcija vodi vas kroz tematske suvenirnice koje su nakrcane svim  i svačim i morate se dobro oprijeti sami sebi da ne potrošite previše.Primamljivo je i - skupo.






           Iako Talijani prakticiraju voditi i malenu djecu, mislim da je cijeli park zapravo za djecu iznad deset godina i sve one starije. Naime, zaista je naporno trčkarati po suncu osam sati i odraslima, a kako neće biti djeci. Drugo, na nekim atrakcijama dijete nužno mora biti više od metar i dvadeset zbog  osobne sigurnosti. Kako se na većinu atrakcija čeka i po sat vremena, a da biste uhvatili svoj pet  do desetminutni komadić užitka, redovi za čekanje su sjajno organizirani i nema ni pokušaja prekorednog prelaženja. Iako ćete ulaz čekati većim dijelom zaklonjeni od jakog sunca, toplo preporučujem sunčane naočale, šilterice i neku zaštitnu kremu. Unatoč tome što ima podosta drveća i ostalog zelenila, autori parka su na nekoliko mjesta u parku postavili i neku vrst parnih tuševa. Prođite ispod njih, uvijek kad možete. Osvježava.Također će vam na nekim rotirajućim i turbulentnim atrakcijama biti preporučeno ili čak naređeno da na čuvanje ostavite svoje ruksake. Učinite to zbog vlastite sigurnosti i bez predrasuda: nitko ne krade ruksake pune sendviča i bočica vode.



Magic Mountain

             Budući da ne stojimo svi jednako s porocima, da se na koncu osvrnem i na naslov. Cijeli Gardaland podliježe, kao icijela Italija, zakonu o  zabrani pušenja na javnim mjestima. I iako je sve velika otvorena površina, i tamo je pušenje - zabranjeno. Zašto? Pa, taj je zakon je vrlo rigorozan , posebno kad su u pitanju trudnice i djeca. Naime, pušenje u njihvoj nazočnosti je kažnjivo. Mandatne kazne su od 24 € do 400 €. Primaju i kartice...No, u Gardalandu se taj zakon poskrivečke krši...Stanete negdje sa strane, zapalite, zahvalno i poskrivečki uvlačite željeni dim  i uskoro opazite supatnike kako puše sa cigaretama iza leđa.Naime, nikad ne znate kad će na  vas naletjeti trudnica ili obitelj s petero djece koja će vas biti voljna prijaviti za ugrožavanje zdravlja, ili će odnekud iskočiti parkovni policajac u civilu spreman naplatiti vaše odavanje poroku duhana. Vjerujte, nije baš ugodan osjećaj dimljenja s pomisli na kaznu...No, Bagrem je bio hrabar i popušio je u toku osam sati čak pet cigareta.Do kraja i sa merakom.

Top Spin




               Znam da je ovo sve skupa jedna polubesramna reklama, ali kako sam tamo bio pet puta, zaista bih vam preporučio da to posjetite. Svaki se puta iznova zabavljam i veselim i jednako uživam kao i prvi puta. Usput uvijek nešto možete i razgledati. Jezero Garda, Verona, Vicenza, Padova, Mantova i Venecija vrijedne su vašeg vremena.A, ako je ova moja pisanija probudila u vama bar mrvičak želje za zabavom i minimum avanturističkog duha - ja zadovoljan...   

Saltomatto



           
 


bagrem-prut @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 20, 2007







Prvo je bilo ovako...

 

Jungle Rapids

Colorado Boat


 
a onda je bilo ovako...




...Sirmione...                     



    ....i na kraju...  



Vicenza  



                              




bagrem-prut @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, svibanj 18, 2007







izmjenična struja dnevnih kretanja marom dnevnikopisca pretopljena u razmišljanja o petku
jedan korak naprijed pa dva natrag
pa dva naprijed pa jedan natrag
pa unazadno dva pa unapredno tri
i tako čitav dan
konačni skor je neka čudnovata negativnopozitivna nulica
ajde nije preveć mizerno pa i ta sama gola životna činjenica veseli bagrema
ali bagrem ne bi bio bagrem kad ne bi poželio koji korak unatrag majne i koji korak unaprijed više
nezahvalno čeljade sam bio i  ostao
ili je to sve posljedica klimosenzibilnosti i klimakterija nekako čudno povezanih kao pupčanom vrpcom pa tako odjutra klimam što na jednoj nozi što na rukama a bome i na glavodubeći
ko fakir
čak i čavle mogu osjetiti blaženi bili kako zajebano bodu

ispričali mi čak i jedan vic i nasmijao sam se onako ljudski dosuzno
iza toga mi javili da je netko umro pa sam samo uzdahnuo
pa mi rekoše par vjestica koje bi me radovati trebale a ne raduju me nego mi samo otežavaju situaciju
možda bih na te vjestice trebao drugačije gledati
možda kažem
ali teško je to kad netko misli kako se radi samo o njegovoj koži a ne i o mojoj

no dobro
život ide dalje 
bagrem je nabacio smješak i nasmiješen piše ove  retke
daljina ma koja bila već ima uhodane kanale prodora ovog mog mekog volećeg osmijeha
pa i da ova noć i ne bude ona jedna noć tajanstva čeznuća će proputovati tminom preko zvijezda do odredišta na kojem caruje neograničeno povjerenje zasijano riječju i djelom



bagrem-prut @ 18:53 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007







i zabreca smijeh 
kao praporac
prsnu iskra okolika
kad riječi 
dobroživotne
kliznuše niz zrak
pa kroz uši
željne glasa
i rekoh sebi
da kristaliće
u bočicu pohraniti treba
i u vrijeme
odaslati
s porukom
o drhtaju
i o stamenosti
o gotovo bajkovitom 
sveznanju

dobro je 
rekao je glas
lak kao pero
uzdah je otplovio 
s pjesmom




(I sad hodam kao mjesečar
Po zlatnoj stazi što na vodi sja...)



bagrem-prut @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2007








Punoća. Pa praznina. Pa punoća. Pa praznina. I tako unedogled...
I tako redom dan za danom i bez gitare na javnim jestima jer sam glazbeni antitalenat. U ušima riječi koje preslagujem nezadovoljničkim antizanosom. Prelomljen. Kao što mi i nick kaže. Ispuhan. Poput cepelina što se stropoštao u buktinji ispred šokiranih gledatelja isprva radosnih zbog čovjekova ispunjenja u ostvarivosti leta.
Laprdam. Bezveze. Tražim se. Ma nije da sam se pogubio, kao onomad kad sam tražio nešto čemu nisam znao niti ime niti prezime ni podrijetlo ni ušće...Posve nedefinirano, čak uzludno traženje riječi koje bi trebale iskazati kako sam.
Pukao kao šleper kokica? Silno umoran od posla koji sve više liči na potezanje mačke za rep? Količina umora bi se možda čak i dala izmjeriti nekim baždarom za zasitnost. Možda bi me trebalo spaliti na nekoj giordanobrunovskoj lomači pa da se poput feniksa podignem iznova na nekoj novoj stanici. Nebitno zaustavljaju li se na njoj životni vlakovi. Ako ja na njoj siđem, stanica će možda dobiti svoje ime i možda se još ponetko na njoj iskrca.
Pjesma kaže kako si i ti negdje na kraju svijeta, ali u ovoj mojoj pjesmi, što zaglušujuće obavija ganglijske nakupine, ne miriše ružmarin, već uzduh opojem ispunjaju prerano probujala lipa i majski jasmin u svoj svojoj mirisnoj raskoši.
I ne znam kako izgleda kraj svijeta. I ne znam postoji li. U ovoj svojoj konfuznosti opet se vraćam k tebi. Ne, nisam nikada ni otišao. I nemam ni namjeru. Samo znam da pod tvojim rukama besprekidno ćutim zaštitu od nemilih vjetrova, raspuštenih misli i šavova koji pucaju kad se čovjek najmanje nada. 
Monsuni će prije ili poslije zapuhati. Dobri monsuni. I neće im trebati iskaznica za prepoznavanje. Jer nevidljvim koncima povezuješ moju razlomljenost u cjelinu koja sveznanjem briše nevolju, raspukli nemir i čežnju učahurenu u gotovo svaku riječ.





(...lagano... da ne remetiš veče
Zažmuri, pusti film da isteče...
Udahni, vazduh lepljiv od krvi...)



 

bagrem-prut @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 15, 2007








udarilo me neko vrijeme
sparno zaglušujuće odzvanjanje po nekim mojim unutarnjim hodnicima
učinilo se isprva kako su prazni neomeđeni 
a onda iznikoše neki bedemčići nebranjene zidine meandrasti koridori u koje me ovog trena i strah ući da ne zalutam
a da se igram tezeja neće mi se
i tako češkam sjedine i savim običnim gluhim glasom zaištem ispunjenje svoje trenutne želje ni nove ni prve ni posljednje

mozgovlje i vruće i hladno istodobno udara ritam slovima koja se teškom mukom vuku prema izlaznim vratima
mogle bi stranice ostajati svjedocima ovog uzburkanog niza neomeđenih trenutaka u kojima sam sebe doslovno podijelio na samo jedan jedini dio
onaj koji pripada tebi




(Ne očekujem da me razumiješ, kad ne razumijem ni sebe sam,
uzmem što uzmem, a dam što dam ...)


 

bagrem-prut @ 18:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 14, 2007








a hoće to srce u nekim samo njemu znanim intervalima
dizati se i padati 
lomiti se i lijepiti
i desi se tada u nekom momentu sakrivenom od razuma kako se utapa hvata zrak škriputavo udiše nadu kao da je i prva i posljednja istodobno
pa se ponosom zarobljena suza kriomice prospe da natopi isušenu životnu kaljužu
a udara još slijeva sdesna odozgo odakle god
i udara
i udara
sa smiješkom udara

ta mora mora mora jednom stati

a kažu kako bez pelina nema ni meda
i obrnuto

iako je još melečkoga srca ostalo dovoljno da potraži drugoga meleka
voda će poteći nasuta priobalja pokleknuti
a srce glave pognute od miline prebirat će kristal za kristalom ispuštene od milošte i ritmom nasićenog vremena otkucavati u jednom dahu

pa kako je i meni dan jedan jedini smisao, miran ili nemiran, živim ga najjače što mogu ovim jednim jedinim srcem koje imam...






(I daj mi znake dovoljno jake, daj mi snage i hrabrosti...
što ne može niko -  možeš ti...)



bagrem-prut @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 13, 2007








ma i tri života da živim
     malo mi je
              uza te

jer sva stoljeća iza mene
               ko vadi
                peku suhoćom dodira
ogledaju se
            u razbitim zrcalima
                 propuštaju zvuk nijemog zraka
ko zvona napukla 
          od bezglasja

uza te
i tišina živi 
                   ljubavlju 
                 mojih oglušjelih ušiju
opčinjenih očiju 
            pretočenih 
u nevidne
ovlađivače nemira

pa nek se prelije
 sruči
        u nevarljivom trenu
        sudara
tuđim očima
nevidljivih  svemira



(Hiljadu snova u srcu tvome neka uvijek ostane
Jer ja te čuvam, jer ja te branim, ja te ne dam nikome ...)





bagrem-prut @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, svibanj 12, 2007








rijetko kada čovjek ima priliku nastaviti u ritmu koji je ostavljen iza 00.00 
na razdjelnici vremena
dakle, ovo je jedna od tih rijetkih prigoda kada se mirne duše mogu prepustiti tom istom ritmu
dakle krigl opet kaže nazdar 
i ja kažem nazdar
i ne nisam pretjerao

povod?
o da 
još kakav povod
susreo sam danas prekrasne ljude
priznajte - rijetkost
mlade samosvjesne prepune energije duha inteligencije 
kratko ali slatko bilo
da sam mogao ostati još - ostao bih no takav mi ritam

tko su oni?
blogeri su
ali su prije svega ljudi s dušom
neću ih ovdje nabrajati ni linkati
oni jako dobro znadu koji su
učinili su mi jedno subotnje popodne drugačijim i na tome im zahvaljujem odsrca
učinili su mi također da doživim uvjerenje kako za ovu našu malu zemlju sklonu velikim pizdarijama još nije kasno dok god je takvih svojemislećih mladića i djevojaka
i na tome im hvala

krigla je opet natočena
pijem njima u zdravlje za njihovu budućnost 
i skromno želim još poneki takav susret u kojem barijere postoje samo ukoliko to sudionici sami to nametnu
a ovaj puta to nije bio slučaj

pozdravljam malo ali vrijedno društvo iz pinte i duboko im se klanjam
živjeli!






 

bagrem-prut @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, svibanj 11, 2007



 



dej bůh štĕstí...!
kaže krigl
nazdar...!
kažem ja...




bagrem-prut @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 10, 2007







opet je iznikao onaj prastari ja
onaj neki iz nekog dalekog prekovremenog doba
mislio sam da sam ga zaboravio
da sam ga pokopao zajedno sa ostacima doba u kojem je svako traganje bio čist uzaludnički pokušaj onkraj pličina i dubina u kojima sam se tada kretao
ni između ni pored ni postrance
posve unutra

znam i to će izniknuće proći
uhvatit ću ja to u klopku razmjerno nedavno pripremljenu
bez mamca i bez ljepilačke lovke

pa štogod da bilo
nešto će kao i obično biti


bagrem-prut @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 9, 2007









ciklonalnim vrtlogom  
ofuren dan 
samo da repove neočekivane
podvučem
pregrijan mozak ohladim
u dimu se utopim 
mir da otkupim od nemira
riječju
zlatom iskovanu
nad vatrama 
od kojih utroba gori
ognjem prastarim
izniklim
kraj 
tanahnog čistog izvora
žive vode

ta poklon-vatra
žuborom
moj će biti život
ili me
neće biti



(...i kad bez riječi budem ostao
to nazovi pobjedom, to nazovi kako znaš.)



bagrem-prut @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 8, 2007









tek zaljuljam misao
da se u oštrooka krila pretvori
da korakne noktima se opiruć
o zidove
da iz hendeka presahlog uzađe
u svjetlosti se nasmiješi 
gladna i žedna

tek da rukama
razgrnem opepeljene tragove
rukama nažuljanim 
tvoje lice obujmim kao pjesmom
i zagledam se
i u svoj mir






bagrem-prut @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 7, 2007







kratak je put
od vatre do pepela

u sumornim zakulisjima snova
sudaraju se sjene
na zdencima
ispijaju svoje žuđene kapi
otvorenim očima
otimlju se onostranosti
od osunčanih kaleidoskopskih stakalaca
kroje sudbinu
ugaslih htijenja
prezrelim usnama
pjevaju oproštaje
grizu vrijeme 
zalutalo u venama ledom ispunjenim

od vatre do pepela
put je kratak
pa zato
dva ugarka
krijem
u očima





(...Stine, potrošilo je more, ja sam potroši' dušu,
bez suza, bez smija...)





bagrem-prut @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 6, 2007









dok me oseka ogoljuje
ćutim da će me
jednom barem
tvoja plima obujmiti
odjenuti
uljuljati 
tihim blagoslovom smisla

šutnju u unutarnji mrmor pretvaram
kad ptice sa dlanova
puštam
u svesrdnosti
osrednjeg sumračnog raspoloženja

i kao da zaiskah
da staneš na pregib tišine
utisneš pečat grla

pa da mirno upregnem vjetar u jedra
i visoko podignutih ruku
izderane košulje
nasmiješenih dlanova
glasa odaslanog uvis
potražim
davno utanačeno sidrište





(Svoje poraze znam,svoje radosti znam
sve je plaćeno to,stoji predamnom tu...)



bagrem-prut @ 18:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, svibanj 5, 2007








postoje dani kad čovjek poželi malo pobjeći daleko od izbezumlljene gradske  gomile što dalje od uhodanih krugova koji ponekad svojim koncentričnim putanjama proždiru željeni mir opuštenost i koliko-toliko podnošljivu lakoću postojanja čineći je nepodnošljivom do bola

u takvim situacijama ponekad uspijem pobjeći na viđena i neviđena mjesta tijelom i duhom
obilježim tako jedan sasvim opako uobičajen dan ljepotom obične neobičnosti u kojem čak i razgovorčići o dnevnim ziheraštvima liči na čavrljanje podno palme na otoku sreće
ova je subota imala sreće sa mnom i ja s njom
priznajem
nismo ni ona ni ja bili mrgudno dosadni ni tekuće preobični
poklonio sam se i sebi i suboti na mjetu gdje nisam na vlastitu sramotu nikada bio i zato mi je to činilo neopisivo dobro
gledao sam upijao uživao 
nepoznato je postupno postajalo poznato
upijena ljepota se uvlačila u moje male sive stanice
zakriješene mi oči ne možete vidjeti ali ih možete naslutiti kao i lelujav bagremov smiješak upućen svima

nedostajalo je samo nešto
ti
no jednom sasvim sigurno ovo ćemo mjesto laka koraka proći nasmiješenih očiju i ritmičnog udvojenog daha prepunog spokoja





        











(slike nisu mojih ruku djelo..nit imam talenta nit imam fotić...)

bagrem-prut @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, svibanj 4, 2007








otkada ljudi znadu za sebe i otkada znadu koliko-toliko uspješno sebi objasniti svijet u kojem žive i sve njegove pojavnosti, za svoju i opću upotrebu , za sadašnjost i budućnost ostavljaju sage, mitove, legende
u svim vremenima i svim prostorima mitovi  i legende olakšavaju komunikaciju s nepoznatim, daju oreol pozitivnosti stvarima koje se vole i na taj način svijet postaje, bar dijelom, bolje mjesto, jer u mitovima pozitivni junaci odašilju svijetu pruku o neumrlosti ljudske potrebe za dobrim, koje uvijek i svugdje mora pobijediti ono zlo, manje ili više iskonsko

prije dvadeset sedam godina s onu stranu života otišao je i Josip Broz Tito
u mit, narodnu pjesmu i legendu otišao je još za života
o njegovoj će se ulozi u našoj prošlosti i našoj sadašnjosti, pa i u našoj budućnosti,  uvijek lomiti koplja
neki su ga voljeli, neki sotonizirali
indiferentnih je bilo malo ili ih uopće nije bilo

o svemu što je činio,  povjesničari će kazati svoje
a meni nekako iz njegovog doba ostaje mnogo lijepih sjećanja
i ne samo zato što sam ostario, pa mi događaji iz prošlosti izgledaju bolje, smislenije, već  i zato što mislim da je trebalo, za štošta što je on učinio i ostvario, imati i karizmu i hrabrosti i volje

stoga i ovo moje prisjećanje
pa nek je i mit i legenda, ja sam ga vidio kao - čovjeka
na koncu konca, i ja sam ga vidio - tri puta
kao i đole



bagrem-prut @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 3, 2007








i koliko priča može stati u jedan razgovor
razgovor koji riječi vodi prema nekim našim unutarnjim ušćima od izvora poznatih iz doba kada su srca u svoj svojoj punini stajala uspravno u suglasju sa čovjekom odlučnim da ustraje
vremena srca zapravo i nikada nisu prestala postojati ma koliko se to činil drugačije
samo što nekad stisnemo srce rukama da ne oda svoj ritam priču pjesmu nehotični drhtaj potpunim strancima i nerazumijevajućim prolaznicima

tek u tišini zgusnutoj od riječi koje neizrečene kovitlaju nekim svojim dobrim putevima otvorenog dlana opustimo srce nek osvještava naše postojanje ritom koje ono želi
pa da te volim i samo jedan sat učinilo bi mi se da se sat prelio preko svojih umjetnih granica i milošću naplavio sasušene međe

a znam
volim te iz nekih davnih vremena iz nekih bivših života kad smo uz tko zna čiju rijeku života zajedno palili svijeće za srca zaustavljena na nedostupnim liticama prepunim  ljubavlju nenaslađenih duša





bagrem-prut @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 2, 2007








stadoh
ko u mori 
na nekom još 
neutabanom putu

zapleh se

pitome ptice su daleko





bagrem-prut @ 17:29 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, svibanj 1, 2007








...bio je to chichago...godina tisućuosamsto i neka...
...izašli su na ulice...boreći se za svoja prava...radnici...
...i kao i mnogi od njima sličnih  boraca u prijašnjim, tadašnjim i budućim  vremenima - ginuli...
...patetično ili ne...osamsatno radno vrijeme u kojem, nažalost ni danas ,ne mogu u potpunosti svi radnici svijeta,  zadovoljiti  prohtjeve i apetite svojih poslodavaca, izboreno je jednim dijelom i tim hrabrim činom čikaških radnika, ali i mnogih poznatih i anonimnih boraca za radnička prava diljem svijeta kroz čitavo krvavo dvadeseto stoljeće...
...kao uspomena na taj davni prvi maj dugo je godina postojao običaj darivanja crvenih karanfila...
...skromni cvjetak boje krvi dostupan radničkom džepu izvinuo se do živućeg  simbola borbe koja nikada neće biti završena...





...I zato...
...Sretan Vam 1. maj!


bagrem-prut @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.