Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - svibanj 2009
ponedjeljak, svibanj 25, 2009




onako usput išle su stvari
a i nije bilo usput
ni ovlaš
ni nehotice
sa svrhom i razlogom bilo je
s polomljenim zrcalima
čašama razbijenim uokolo

rekao sam
trajat će dok će trajati
a čini se da se ova stranica mora zatvoriti dok se voda ne probudi
ne poteče
eh
kad ne bi boljelo možda ni smisla ne bi imalo

možda
vrata su tu
ključ je znaš već gdje

godinama sam riječima vajao
sidrišta
oaze

vadi će jednom zabrujati
znam to






bagrem-prut @ 22:59 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, svibanj 20, 2009


kad riječima izgrizeš vene
polomiš zube
tijelo kad im odvojiš od duha
ostane li išta

možda samo pokoji izgladnjeli lešinar
pa da ne ostane
ni mrve


bagrem-prut @ 22:24 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 11, 2009


           Nemanje se učinilo sasvim prirodnim. Odsustvo svakojakog imati. Kuću, auto, posao, ženu, djecu...Ovako ispod nabujalog mirisa popove vrbe to nemati bilo je vrlo logično unatoč dopola ispijenoj boci smirnoffa u rukama. Ukoliko je logike još uopće bilo. Pod punim mjesecom rasvijetljenim nebom sve ionako ispada iz bilo kakvih logičkih sustava, tako da...
          Bilo je ponešto neugode u naslanjanju na komunalčevu kantu za otpatke. Onako u orošenoj i netom podšišanoj travi, podbočio je noge kako bi imao na što nasloniti laktove. Zapalio je. Grlić boce zvao je na još pokoji gutljaj. Potegne onako muški pa još muškije dopusti da mu pola deci prozirne tekućine oblije bradu, iscuri niz grlo i natopi njedra. Kao da će i srcu biti ljepše ako se ono kroz kožu opije...
          Nemati. Ništa. Udubine u dugoročnom sjećanju ionako su bile odavno poravnate. Postojala je još samo jedno  veliko udubljeno ništa, iako te rupe nekad nije bilo. Nasmiješio se šeretu mjesecu jednako šeretski. Da se barem nekada znao tako smiješiti. Onda bi i ovo nemati bila nepotrebna kategorija za ovu blistavu večer,  mada bez fanfara, kavijara i šampanjca. Bože, kako glupe potrebe. Kavijar i šampanjac...Nasmijao se. Potegnuo još jednom. Dno se naziralo u polusjeni popove vrbe. Boca je bila lakša.
          Nemati.  Ali baš ono - nemati. Jedino što ne možeš izbjeći je čežnja, mislio je. Gorka, nikad probavljena do kraja. Nikad premještena gdje joj je mjesto. Nalaktio se na koljena. Probao je kroz dim cigarete nazrijeti koliko je mjesečevih kratera. Slatko opsuje. Prvo u sebi pa potiho zapjeva onu neku davno naučenu pjesmu uz koju je, iako je bila tužna, bio sretan. Pjesma je imala dušu i on je znao da će i on imati dušu dok god će znati njezine stihove.  Mrmorio je riječi i jest da su bile malko čudno poredane i da su neke bile krive , ali je u tom trenu i to bila makar neka utjeha , jer je votke bivalo sve manje i manje, a i on je bio sve mračniji i mračniji. Oteo mu se težak uzdah.
          Nemati. Pogleda bocu i potegne posljednji gutljaj. Nije to tako loš osjećaj . Ne pretjerano čist, ali nekako olakšavajuć. Kao bestežinsko stanje ili kao postorgastičko lebdenje...Nemati...
          Pogleda bocu. Pomiluje je kao što se miluju ljubavnici koji znadu da se vide posljednji put i s odlučnošću čovjeka koji je namjerio poći do kraja toga nemati.
          Zamahne.
          Kap po kap. Pa sve brže i brže.
          Zajedno s rosom, trava je ispod popove vrbe pila krv.



bagrem-prut @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, svibanj 8, 2009




dok se pretopao zrak razlijeva posvuda mozak se uvlači u svoje ograde
srce se pritom otvara da svom snagom prigrli noć ispunjenu žudnjom svevremenog sevdaha
i kao da opet sjedim netom do gazi husrefbegove džamije i kao da čujem kako kapi vode udaraju u kamene okove
i možda sam u tom trenu potomak plemena starih hazra što za ljubav život gube
prepatetično bi možda bilo reći da umirem
sevdišem samo

i mrijem, dušo

polako



bagrem-prut @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 7, 2009




i po danu neposredno pred njegov pun izlazak nekako se našešurim
podižem obrve značajem strogoće brižnosti prijekora češće no inače
učim oči na gledanje pa čak i žmirnem rjeđe kao da se ne bojim potrošiti svu suznu tekućinu
pa me onda oči danima žuljaju i šarenasto se crvene i u mraku gledaju i niti jedna im krava nije crna
mašem rukama raspravljajući sam sa sobom o sudbi kletoj i nevolji pustoj koja me u nekoliko sljedećih dana čeka
kao nedobrostivi suputnik besanih noći

pjesma kaže oj mjeseče alaj ti miline
ma jebeš takvu milinu višednevnu
i to višekratno i u svim pozama
ne da ti mjesec spavati
ni knjigu čitati jer se oke nažuljane njegovim opakim sjajem umorno sklapaju a svako odlaganje knjige povezano je s razbuđivanjem

da si ovdje natočio bih
sevdah pustio
priču navinuo da teče mjesečevim kraterima zemaljskim cestama putevima srca

ovako ću žuljati oči
a sevdah ću svakako pustiti
i ne
neću natočiti


bagrem-prut @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 6, 2009




davna je istina potvrđena mnogo puta
svakome nešto
i dok sam u ovom postsarajevskom raspoloženju ne dam da taj osjećaj ode samo tako
prenosim priču
prenosim osjećaj
prenosim sebe kroz to
kako i inače radim s onim što živim 

ljepota možda i jest svuda oko nas
možda je doista istina da bismo željeli ono što nemamo pa je tako i fatma jedinica u majke  možda čak i bez ikakvog kaprica već onako posve prostodušno poželjela žute dunje carigradske vjerujući da će joj donijeti ozdravljenje
onakve carigradske iz ruku onoga kojeg je voljela šest mjeseci godinu

i ja poželjeh neke svoje žute dunje carigradske


jednom

kako nije sve u onome što želimo nego mnogo češće u onom što imamo ostaje nostalgična duboka rana koja boli i ne bude preboljena jer ima ponešto u toj boli koja nas podsjeti da smo ljudi dok je srca i čežnje u nama

neka vam carigradskih dunja
aferim!











bagrem-prut @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 3, 2009




rečeno je kako postoji vrijeme za sve
za ono lijepo i za ono ružno
za osmijeh i za suzu
i za onaj tren kad se suza i osmijeh izmiješaju u nekoj mješavini koja je i neobična i luda slučajnom promatraču nečijeg lica dok se ne uđe u srce onoga koji se i smiješi i plače istodobno

četrdeset i osam sati tog osjećaja
i dugo i kratko
i moglo se gotovo čuti kako srce u otkucajima zateže od bola i sinkopirano luduje od veselja
i da hoću istumačiti tu neku tajnu vezu između mene i ovoga Grada ne mogu
manjka mi riječi
zapravo našao bih riječi koje ne bi bile onoliko dobre koliko bih to ja želio
a to nije ni približno dovoljno dobro za taj grad

uronjen u fildžan mensurine kahve ispod nadstrešnice behara pustio sam neka me sve ono moje što toliko nježno držim u sebi nosi

ljudi su prolazili
golubovi promatrali sve ispod sebe
a ja sam dao sebi da dišem drugačije i poželio da opet tako prodišem




           






bagrem-prut @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.