Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - lipanj 2006
petak, lipanj 30, 2006

        Bilo je to davno, prije dvadeset i sedam godina. Prvi susret sa srednjom školom šuvarovskog tipa:Imam danas posve određeno mišljenje o šuvarici, dapače, nimalo loše, ali nije to bit ovoga teksta. Kako smo prvi puta sjeli u te klupe odavali smo kako pripadamo trima osnovnim skupinama :posve zbunjeni, dijelom zbunjeni i kuleri. Ja sam pripadao onoj drugoj skupini. Znao sam da će me, kao i sve "društvenjake" opako namučiti matematika ili fizika, ali što je - tu je.
       Na jedan od satova ušao je u razred po prvi puta jedan markantan sijedi gospodin. Povijest...Predstavio se, rekao kako je rodom iz Breze i kako već skoro 30 godina živi ovdje i kao se smatra našim sugrađaninom. Prije toga smo prikupljali informacije o njemu. Saznavali smo kako je arogantan (svim se učenicima obraćao sa Vi), kako puno traži, kako ga ne zanimaju udžbenici i kako priča budalaštine. Ali nitko nije rekao ono što je mene zanimalo: koliko daje, priča li zanimljivo i zna li predmet. Priče o jedinicama me nisu zanimale, jer sam znao da ih neće biti. Poslije se ispostavilo da je kod njega zaslužiti odličan bilo lakše nego dobiti kolac ili, ne daj Bože, završiti na popravku. Tamo nisu završavali ni oni koji su recimo "znali" kako su Nijemci u prvom svjetskom ratu Ardene prešli helikopterima, da su faraoni vladali Južnom Amerikom i da su Indijanci dali ime Indiji.
          Udžbenik ga doista nije zanimao. Nije ga koristio. Diktirao je, a mi smo lovili predavanja kako smo znali i umijeli. A on je točno znao u kojem trenu treba zaustaviti, dopustiti nam da odmorimo ruke. I tada je pričao. O tome što je tog tjedan radio sa suprugom (predavala nam je biologiju, obožavali smo je), os Bosni svoje mladosti. Pripovijedao je u najboljoj maniri bosanskog divana. Tečno, sočno, sjajnim izborom riječi. Svaka je priča, pa i naoko najbanalnija, imala svoju glavu i svoj rep. I dok su drugi uglavnom odmarali i ruke i mozak, ja sam odmarao ruke, a uposlio sam i mozak i uši. Upijao sam, uživao u priči, u riječima...
            Jednom sam tako, pri koncu drugoga razreda, bio ponešto rastresen i zadnje dvije rečenice predavanja su otišle u vjetar. Nitko ga nikada nije prekidao. Ne znam, možda se nisu usudili ili ih jednostavno nije bilo briga. Digao sam ruku i zamolio da se ponove posljednje dvije rečenice. Pogledao me, nasmiješio se i kazao:"Za Vas - sve!".Ajme, meni. U razredu se odjednom tišina mogla nožem rezati, a ja sam crvenio kombinirano - od ugode i od neugode.
            Lipanj je žario ulice moga grada. Polako smo odlazili prema usmjerenjima. Jednnog takvog žarkog dana čekao sam u predvorju škole jednog svog frenda. Moj Idol je izašao iz zbornice i pitao."A što Ti namjravaš dalje?" Uzmucao sam se nenavikao da mene ili bilo koga oslovljava sa Ti, rekoh mu kako ga ne razumijem baš iz toga razloga...Riječ - Ti. Nasmijao se od uha do uha  i kazao kako postoje posebni i njima ide to - Ti. Rasao sam kao kvasac...Razgovarali smo kao ravnopravni sugovornici...
          Prošle su godine. Igrom slučaja nakon završenog fakulteta dobio sam posao u istoj zbornici u kojoj je i On carevao. I tako smo jednom, svaki na svome kraju zbornice, pokušvali ubiti vrijeme 45minutne pauze, kad me je profesor upitao bih li ja da on skuha kavu pa da je zajedno popijemo. Dakako da nisam imao ništa protiv. Sjeli smo jedan do drugoga, zapalili kao ljudi i dosita se napričali. I nije to bila posljednja pauza, nego samo prva u nizu. Na žalost, te su pauze uskoro nestale jer je posao htio da krenem u neki drugi kolektiv. Teško mi je to palo.
            Viđao sam i njega i suprugu, kako se šeću gradom držeći se za ruke. Dok, jednog dana, neki blesavi vozač nije ženu pokupio na pješačkom prijelazu 10 metara daleko od kuće i kažu da su je u dijelovima skidali sa krova...Uslijedila je sahrana kakvu moj gradić više nikada neće vidjeti. On je ostao raditi, polako je kopnio, ali više nije bio onaj stari. Uskoro je morao u mirovinu. To ga je - dotuklo.
           U to sam doba ponešto honorarčio na lokalnom radiju i u jeku ratne šizofrenije u Bosni otišao sam ga zamoliti da dođe u moju emisiju "Iz dna duše" i ispripovijeda o Bosni, o svojoj mladosti, o svemu. Tužno me odbio kazavši kako se ničega ne sjeća i kako ne bi niti imao energije za to kad bi se i sjećao. Shvaćao sam ga posve. Bio je žut kao limun, teško je govorio i oči su mu bile mutne. To je bilo posljednji puta da sam ga vidio. Umro je nedugo zatim. I opet je uslijedio onakav, jedan od rijetko viđenih sprovoda...
         Nedostaje mi. I danas kad me put nanese na Svetoga Andriju, posjetim Pavla i Božu, zapalim svijeću i poklonim se njihovim sjenama. Sretan sam što sam ih poznavao i hvala im što su me tako puno naučili i ne samo  o profesiji kojom se bavim.
           Možda sam i zbog Njega tako zavolio Bosnu. Tko zna...


bagrem-prut @ 12:14 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 29, 2006

probudih se
presušen
od more 
iscijeđen
od prošlosti
zatrovan
od sadašnjosti
sam


bagrem-prut @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 28, 2006

        Kada sam kretao na svoje virtualno putovanje, prije nekih sedam godina, tada zapravo ne znam odakle sam krenuo. Nisam znao kojim ću putevima, smjerovima, stramputicama. Nisam znao kamo će me ruke i misao odvesti niti koje ću suputnike susresti. Osjećao sam se nekako roaramundsenovski, otkrivački nastrojeno i sa nekom svojom željom da mi svjetovi koje otkrijem podare svu svoju ljepotu i svo svoje bogatstvo.
         S vremenom se iz ravne putanje put pretvorio u krivudav autoput, kao da su ga pijani geometri gradili. Vrludao sam, tražio sebe, odgovore, glavinjao nekada nesvjestan svoje besvjestice, udarao u zidove u koje nije nikada ni trebalo udarati, gradio svoje piramide i zidove, građevine u kojima sam često bio i graditelj i stanar i rušitelj. Susretao sam ljude svakojaka kova, slične ili manje slične sebi, dobre i zle, smione i kukavice, srdačne zajebante, patološke lašce, ljude bez vlastitog stava i orijentacije, blage i žestoke, prostake, duhovite kozere, vrhunske šmekere, pisce, kurve, seljačine, majne ili više zapriječene frustracijama i problemima, bolesnike i one koji su se našli pozvanima liječiti svaku bolest ovoga svijeta, umiruće kojima treba utjeha i tužne kojima treba vratiti smiješak na lice, one čija je diskrecija bila neupitna i one koji su moje povjerenje okrutno iznevjerili, one koji su pozivali na moj linč i koji su me javno vodili pred streljački stroj, one koje ću rado susresti do kraja života i one koje neću poželjeti srest ni ikada više ni nikada...I, na koncu, rijetke pojedince golemog srca, usplamtjelog od veselja što smo se našli i što ćemo dio putovanja proći zajedno.
           I gdje sam tu ja? Na kojem kilometru putovanja? Ja, onako zapriječen vlastitim nedostacima, nekad duhoviti kozer a nekad vrhunski gad i prostak, nekad arogancija do neba a istodobno mehak kao pamuk, nekad smion a nekad kukavica, nasmiješen i suzan, voljen i nevoljen. Tu sam, još uvijek. Zatečen položajem zvijezda nad mojom kolijevkom vremena pronalazim konačno sebe i dopušteno mi je da budem svjedokom ljepote i bola, istine i tuge, bezgraničnih uzleta i strmoglavih padova kada krila gore brže no što ih itko dospije ugasiti, ljubavi i utjehe,čežnje i nemira i,  kako bi Tin kazao - lovora i darova. I zahvalan sam na tome. Ako išta znači, moja malenkost , nekad više a nekad manje mirno, strpljenjem gradi svoju kolibicu od sna. Netko će već biti pozvan da presiječe vrpcu na otvorenju...Aj - živjeli!!!!


bagrem-prut @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 27, 2006

               Sunce je drhtalo, tek onako da pokaže da će dan biti kao i prethodnih nekoliko.Nebo se talilo u svojoj modrini, zrak se uzzibao pod paperjastim vragolijama sjeverozapadnjaka, miris vrućine lijepio mi se za tijelo kao da će me sažgati do zadnjeg zrnca pepela. Uskuhao sam i onako uskuhan tražio razloge da se ne zadržavam odviše u kretanju, no nije to bio taj dan kada se baš sve moglo izbjeći i kada smijem bilo što odložiti za neko drugo ili barem podnošljivije vrijeme. 
               Rezao sam ponuđeno mi vrijeme na manje dijelove. Između svakoga dijela išao je neki drugi dodatak. Prvi puta kava i cigareta, drugi puta cigareta bez kave uz misao upućenu daleko i brižno, treći dio odijelio sam od četvrtoga opet jednom kavom pod tamnim ganticama (Dado, hvala što si se vratio:-)) i razgovorom ugodnim o tricama i kučinama. Pasalo mi je. 
               Kako mi ovoga trena radi ventilator i kako imam uključeno sve što mi i treba, ostaje mi samo nadati se kako današnji dan neće biti oličenje klimatskoga pakla od jučer i kako će rezovi koje učinim dijeleći dan na manje dijelove biti ispunjeni mirom, kavom i ponekim razgovorom...'Ajd, idem sad potražiti svoj mir...


bagrem-prut @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 26, 2006
           oči  
           ponornice
           misli 
           uzdanice
           ruke  
           sigurnosnice
           riječi 
           tješilice
           smjehuljice
           prepoznavateljice
           srce 
           čuvar
           stražar   
           gospodar
           beskonačnosti




bagrem-prut @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 25, 2006

             I kada sam već mislio kako je prekasno sanjati, naletjeh na tebe…Izgubljen u vlastitoj smežuranoj svakodnevnici susretoh neko biće toliko slično meni a opet toliko različito…

             Odlučio sam kockati…Odigrati onoliko partija koliko je potrebno..Do kraja…Doista me nije briga što će mi ostati, što ću izgubiti, bez čega ću morati dalje. Bitan je ulog koji dajem u ovaj niz partija koji će očito potrajati..Ne, nemam keca u rukavu, nemam ni žeton koji se lijepi za dlan niti imam bilo što vrijedno što mogu položiti kao polog…Imam samo sebe, jedino i samo sebe…No i to je pitanje – imam li uopće sebe…? Nakon što te susretoh, imam dojam da nemam više niti sebe…

              Imam dojam da sam se pretvorio u beskrajno čeznuće noćima okupano, da sam se pretvorio u sporomisleće i brzoljubeće biće koje samo očekuje signal nakon kojeg će reći – ovdje sam, pripadam ti…bez obzira na sve…

             Trebam li koji žeton?…Aduti? Ne znam nisam li ih prije uzalud potrošio…Pokriće? Ipak samo ja…Samo ja…Ja…Onaj koji je tražio i onaj koji je, nakon dugog lutanja vlastitim nebom, iznad kojekakvih osrednjih mora, našao…Skupit ću snage za ovaj niz partija…Cilj? Pobjeda ili poraz, znam i sam da treće varijante nema…Zato, odigrajmo to…Spreman sam…Idemo?…
                                                                                                       (2005.)


         

bagrem-prut @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, lipanj 23, 2006

               Ohlađeno od vrućine prethodnih dana jutro se probijalo kroz netom probuđeni grad. Terase su polako počele otvarati svoju dušu pred naletom prvih vjernih kavopija. Broker je jedino mjesto gdje mogu kao čovjek sjesti izjutra, ispiti svoj obavezni dvostruki espresso sa smeđim šećerom, probuditi se kako valja prije posla i ako treba  - donijeti poneku odluku za taj dan.
               Dok su mi se oči postupno navikavale na oblake, a tijelo na blaženu svježinu sjeverozapadnog vjetra, osjećao sam kako mi polako pada tlak...Promjena vremena, bit će. U zraku je bilo nešto poludivlje, kava je blaženo mirisala, mineralna je bila kako treba prohlađena, a mene je mučio osjećaj kako današnji dan treba iskoristiti u najboljem smislu malograđanskog poimanja korisnosti. Još da mi je preko puta mene netko sa kime mogu umirujuće odšutjeti ovih petnaestak kavopijskih dragocjenih minuta...
               Mada onako osamljeno uočljiv na terasi i oblacima unatoč, zaklonio sam se iza tamnih gantica. Jednostavno su mi pasale, farbale su okolinu nekom čudnovatom nijansom plave boje: Nekako smirujuće...Odluke? Nije ih bilo...Pokositi dvorište popodne ionako moram. Nekako sam polumrzovoljan danas. Možda košnja izvuče ono bolje iz mene. Možda se tijekom dana dogodi neko čudo, koliko god da su to rijetka ostvarenja na kugli zemaljskoj. Osim toga, nisam u Međugorju...
             Cigareta je polako dogorijevala, druga već. Utonuo sam u misao poprilično udaljenoj od današnjeg dana. Trebala mi je da me digne. Tlak je porastao, kava se razlijevala nepcem i ispunjavala me toplim okusom čokolade. Dobra neka misao. Nasmiješih se iza tamnih naočala. Nisam ih skinuo. Neka smiješak ostane samo moj. Ako već treba, znam kamo ću ga poslati. Zajedno sa šalicom vruće, crne kave. Telepatija djeluje. Poslano...


bagrem-prut @ 13:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 22, 2006

neka te vječito prate muke
mojih zakašnjelih pijanih zora
neka ti srce usahne
(kao lokvica poslije pljuska)
ako se prihvatiš nove ljubavi
neka nestane mirisa bora iz tvojih nosnica
i neka se ni ždralovi na putu prema jugu
ne odmaraju više na tvojim rukama
neka te vlastita duša prevari tisuću puta
vrtovi sjećanja neka ti učine noći još plašljivijima
jer
ne čujem više uza sae
uzdahe tople plave svile
kao onda
kada sam te svojim snom
čuvao od njegovih kletvi
                                                              (1991.)


bagrem-prut @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

okrenut 
ka zvijezdama
šutim
o tebi
o sebi
mišlju prikovan 
za tlo
hladno mi je
pod pogledom mjeseca
tumarati ulicama
i mjeriti
vlastitu strpljivost
količinom
bestebice

                          (1991.)


bagrem-prut @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Sve je bilo nekako pogrešno:
zvijezde su bile veće no što sam to htio
misli ogrrezle u crnilo
i vrag me pitao
za moju dušu
čaše su se
prazne i pune
samo slagale
u iluziji
zaborava

I tada shvatim 
da me
svojim srcem
čuvaš
od mene samog

                                        (1990.)


bagrem-prut @ 11:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 21, 2006
     Dakle...Godine su prošle pune muka...Ginulo se na svim područjima...Nijemo - manje ili više...U svakom slučaju, ove rečenice koje slijede - nisu moje. Sakupih ih godinama njuškajući...Vrijedilo je truda...Dakle, slijedi izbor

Egipćani su pisali pismom koje se zove ćirilica.
Sveta knjiga islama je Biblija.
Biblija je najznačajniji tekst mezopotamske književnosti.
"Ilijada" govori o islamskoj vjeri.
Penelopa je rimski pjesnik.
Najpoznatiji rimski roman zove se Olijada i Odiseja a napisao ga je Odisej.
Najpoznatiji rimski komediograf zvao se Marijan Držić.
Odiseja govori o postanku svijeta.
Najznačajnija komedija stare rimske književnosti zove se Svit se konča.
Najznačajniji dramatičari stare grčke književnosti bili su Konstantin i Metodije.
Odisej je najpoznatiji rimski pjesnik.
Ilijada pripovijeda o Ilirskome ratu.
Najznačajniji grčki kipari bili su Fidija i Safalada.
Baščanska ploča nastala je na Braču kraj otoka Krka.
Glagoljica je dobila ime po narodima glagoljašima, a oni su stvorili glagoljicu.
Prva biblijska knjiga zove se Odiseja.
Trubaduri su ljudi koji su na trubama svirali različite pjesme.
Odiseja govori o postanku čovječanstva.
Sveta knjiga islama zove se Ilijada.
Lucidar je sveta knjiga apostolska iz 3. stoljeća.
Trubaduri su bili svirači koji su svirali u čast boga Dioniza.
Egipćani su pisali pismom koje se zove staroslavenski jezik.
Ilijada govori o islamu i njegovoj povijesti.
Lucidar je klesač baščanske ploče u 11. stoljeću.
Tekst Baščanske ploče uklesan je u papir.
Glavni rimski pjesnici bili su Ćiril i Metod.
Eto, svašta na ovome svijetu...Ne znam je l' za nasmijati se ili za zaplakati..Odaberite:-)




 

bagrem-prut @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 20, 2006

             Nisam ni sam sinoć bio siguran hoće li ovo biti blog, mail ili ništa od svega...Tumarao sam malo-pomalo po najskrivenijim zakucima svojih misli i odlučio neka to ipak bude blog...Razumjet ćeš, kao što i inače razumiješ...
             Razmišljao sam puno sinoć...o čežnjama...Tvojim, mojim...O snovima i idealima...Preveć se vjere u nama nakupilo prema drugima...Preveć smo snova vezali uz druge...Vidjeli smo sebe u njima, davali se bezrezervno i u tim svojim idealizacijama teško smo progledavali kad bismo bili udareni nemilosrdno...Nije nam bilo do igre, a igrali su se nama...Bilo nam je do stvarnosti, a drugima ne...Bili smo preduboki, a površina je bila tu, pred nama a nismo je vidjeli...Zato što smo zaronili...Na dah ili bez daha...Greška?Ne, niti govora...Ostali smo iznenađeni, očiju prepunih nerazumijevanja...Kako nas nisu znali cijeniti?Zašto smo nogirani mišlju i djelom?Čini se da nismo govorili istim jezikom...Iskrenost, srčanost - za većinu je ostala zaboravljena kategorija...
               Dosta je bilo...Ostavimo ih, neka usahnu....Ne želim više o njima, o brazgotinama, o ružnim sjenkama bliske i dalje prošlosti, ne želim o licemjerju i pretvorbama na kakvima bi i Kafka pozavidio, ne želim o ljubomori i zavisti jer to nije dio niti tebe, niti mene...Želim polako koračati, skidati sve ono što se dade skinuti s neba, zaroniti i bez kisika na najveće moguće dubine, želim krotiti demone ma kako opaki bili, želim biti blizu...Vrijeme u nama nije više mjerljiva kategorija...Znaš onu priču o prije i poslije velikog praska koji se desio jednom...Prije?Duboki san...Poslije?Buđenje, kreacija života kakav je trebao biti...Kako sve ima svoje razloge, neka i ovo bude razlog...Više...

bagrem-prut @ 15:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 19, 2006

            Ma da mi je samo znati tko je izmislio bilo kakav posao po ovakvome vremenu. Ne da kuham nego kipim. A opet, željan sam sunca samo ne u dugim hlačama i košulji...No, bilo kako bilo, hladovina mi ovoga trena puno milije rješenje. Multivitamini otopljeni u čaši vode, cigareta zapaljena i kao po nekoj naredbi mogao bih početi pisati dok vani sunce nemilice prži.
             Dok sam noćas razmišljao o svijetu i čovjeku (uh...pametno..pametno...) nekako su mi sve misli bile poredane slijedom koji mi kroji bivstvovanje već neko vrijeme. Nije bilo pitanja. Samo su se slijevale niz moje živčane završetke, orošavale mi oči, čistile lice blagim smiješkom, odizale san sa očiju...I tako, kao u nekom kolopletu ,bez neke posebne naredbe, želje ili htijenja, milile su kroz moje sive stanice očekujući da ih složim u neku pravilima oivčenu posljedicu. Bila je to topla noć kad se polumjesec lagano navirivao na moje uzglavlje, a ja sam disao u razmacima kako su već nailazile misli, tople i guste, daleko prema naprijed usmjerene, bez potrebe da ih označavam kako neku zebnju, zadatost ili konačnost. Tekle su kao što teku misli u onih koji su svoje odluke donijeli pa sad mogu mirne savjesti promatrati mjesec, zvijezde, udisati livadnom svježinom okupan zrak i nevoljko presijecati put ubojitim komarcima.
            Dok sam tako noćas bio sam, opet  to i nisam bio. Cigareta je gorjela i dogorijevala u mojim tankim prstima. Osjećao sam kako me preplavljuje mir uzajamnosti i pripadanja i kako se baš svaka moja misao konačno našla u situaciji da bude domišljena, zapisana ili izrečena bez ijedne ograde, zagrade ili prepreke..
             Odavno sam podizao zidove oko sebe. Nedavno sam ih malo olabavio. Ili, netko je znao kako uza taj zid. Tko će znati.
             Zagasio sam cigaretu. Usnuo kao da je svijet oko mene oaza mira a moj život pravedništvo u bajci opisano. Što mogu kad su me noćas takve misli okupale i podarile mi smiješak koji sa lica nije sišao do jutra.


bagrem-prut @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 18, 2006

           O čemu sam ono prošli puta?O tonama, o osmicanju?O čemu ću danas? O novoj nedjeljii kao danu šopinga, kave i ukomljenog želuca?Ili o suboti kao danu planova na duge staze, o danu kad se jede home made pizza s mozzarelom i kada se smije popiti malo više od onoga što je uobičajeno...Bit će da je i ova subota bila negdje na sredini svega toga, zabarikadirana između nedjelje i do zla boga jezivoga petka...
           Crpim snagu iz svega toga...Prema tome - dugostazno planirajuća nedjelja...Lebdeća, blaženo nasmijana lica, sa pivicom koja blaži ionako raskupusan želudac...Ali 'ko mari...Marim ja...To su samo kapi vremena prema moru koje me čeka...Po širokoj njivi gospodnjoj prošetat ću...eh...Jedared...
Ostavljam polako iza sebe sve ono što me pritišće...Uplovljavam lagano podignutim jedrima u luku koja me očekuje raširenih dokova i gdje su samo malobrojne lađe dobrodošle...Rasut sam ko šaka semena...
            Davni nemiri? Nema ih više...Ili su iznenada probuđeni ...Znam samo da plamtim iznutra, jer, naposlijetku...Nisam ni ja znao ko sam ja, nit sam hodio pod šatrom nebeskom koja mi je blagoslivljala moje korake...
              Neka blagoslovljeno bude naše vrijeme...I neće okopneti otisak...Neću dati...Nedjelja??..Nek se valja...I njoj nek sam ja lagan, kao što će i ona biti lagana..Meni...Aj, živjeli dok se ne izgubim u armiji ljudi...


bagrem-prut @ 17:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

...živjet će uvijek...taj dan...svaki tren svaki sat...

bagrem-prut @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 17, 2006
Naći ćemo se...
bagrem-prut @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

              





          
               Spavao sam snom pravednika. Ma što to značilo. Dubok, gotovo do smrti bolan san. Neosjetljiv na bilo kakve podražaje naglo sam se trznuo kad je mobitel zazvonio. Rezak zvuk odmjereno je zavijao.A pobogu, pola sedam je...Subota, Velika subota. Gotovo da sam i  znao što je. Ta i tko bi drugi bio u ovo doba, doba kad svi spavaju, svatko svojim snom uronjen u besvjesticu.
            "Gospodine Bagrem-Prute, ovdje sestra ta i ta sa tog i tog odjela. Moja sućut, obavještavamo vas da je vaš otac preminuo u pola dva izjutra. Molimo vas da..."Glas je nastavio govoriti, a ja sam dospio samo reći "Da, hvala vam...Dolazim." Kao da idem po kruh i mlijeko ili na poštu po preporučenu pošiljku. Sjeo sam, onako nag i bunovan, na rub već spomenute moje strane kreveta, zapalio cigaretu i dvije i po minute razmišljao kako da to kažem mami. Ma, znam, očekivali smo to, borba je bila dugačka, teška i  iscrpljujuća po sve. Ali ipak. Kad se to desi, tada sve teorije padaju u vodu. Bio sam miran kao najbolje rashlađen špricer i uporno sam se prisjećao svega onoga što mi je jedan moj daleki i jedini prijatelj rekao kroz mjesece naših razgovora kada smo satima upijali riječi izrečene u sreći, tuzi, očaju, brizi i pijanstvu. Odjenuo sam se polako, kao da se spremam na neko nevoljko odabrano putovanje, poravnao sam rubove hlača, izravnao ovratnik košulje. Ravnodušno, kao da silazim popiti čašu vode, došao sam u dnevni boravak i kao da saopćavam kako je upravo odletjela posljednja lastavica, saopćio majci kako oca više nema. Ništa čudno, zapravo. Sve ove mjesece, kad sam žvakao dijagnozu karcinoma kostiju (prvo sam sa sobom), ponašao sam se kao hladna bezosjećajna kuja. Ta mi je uloga dobro išla, sasvim dobro,  sve osim   u momentima dok ne bih otvarao sebe već spomenutom dalekom prijatelju. Tada sam bio mehak kao sedam polja pamučnih egipatskih. Nazvah ujaka, svog idola od djetinjstva. On je bio moj oslonac, kad god je škripjelo, a sad ne da je škripjelo, nego ne bi ni cijela tvornica nekog maziva mogla spriječiti da se ne povezem kamo se povesti ne moram.
             Sve ostalo, patologija, svećenik, pogrebnik, plaćanje, horda namjernika u kući, pust Uskrs, sahrana, sve je prošlo nekako mimo mene. Dok nisam napisao jedan mail koji je praktički promptno uzrokovao telefonski poziv. Tada sam pukao, posve...
             Danas, dva mjeseca nakon te Velike subote, lijepim vlastite krhotine. I ne lijepim ih sam. Zahvaljujem ti, prijatelju, nemam riječi...Znam, zato smo ovdje, znam..Ali ipak, pobjegli bi mnogi, pobjegli od moga bola, kao što bježe i od svojega. Spomenik ću ti podići jednom. U meni ga već - imaš.

bagrem-prut @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, lipanj 16, 2006
 
                    I tako se, kao po običaju, na mojoj strani kreveta zažarila cigareta...Dim je opkružio moju glavu, a niz lice prošarano nejasnim emocijama i sjenama samo su se spuštale, tople i guste, bljedunjave...Kažu da se zovu suze...Kažu i da muškarci ne plaču, no baš me briga što kažu...
                   Nešto prije toga ruka je opisivala put, tako poznat a tako nov...Od brade prema prsima od prsa prema međunožju, od međunožja prema koljenima...Zaustavljala se letimično kako bih upamtio svaki pokret, svaki pregib...Zatalasala su pluća, zaškrgutali zubi, pokrenule se sile zemaljske i nebeske ...Svemir se izokrenuo. Svaka je misao u meni zamrla, svaki se trzaj pretvarao u vrijeme samoće koje će uskoro nastupiti. Podizao sam glavu i osjećao kako oči plamte poput molotova, pretvarao sam se u osjećaj očišćen od primisli i zapet kao dobro pritisnuta kočnica. Onda sam se prepustio bez imalo sumnji da će i ovaj puta biti sve kao i inače. Poneki uzdah, žestoki krik, znoj koji se cijedi tankim mlazom niz zatiljak...
                    Otvorenih očiju sjedio sam na svojoj strani kreveta zažarene cigarete i misli ubijene putem koji su prešle ruke...Druga strana jastuka bila je netaknuta, mirna, sama...Tako dakle, kažu da muškarci - ne plaču...
 
bagrem-prut @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 14, 2006

              Bila jednom jedna žaba. Nije bila niti zelena niti smeđa. Drugim riječima, bila je nekakve šućmuraste boje.Druge su je žabe iz bare smatrale malo čudnom, jer osim što na tijelu nije imala ni jedne jedincate kraste, imala je i osobit ukus kada je o hrani bila riječ. Dok su njezine susjede, prijateljice, rođakinje i poznanice te supjevačice iz žabljeg pjevačkog zbora, uživale u glistama  a čak i u susjedinim punoglavcima, junakinja ove priče tamanila je leptire raznobojnih krilaca, proždrljivo skakutala za plavim muhama, a najveća su joj poslastica bile ličinke vilinog konjica. S obzirom da su sve te zvjerčice u okolini bare bile rijetke, naša draga žaba, imenom Kreky, bila je prilično mršava.
              No, Kreky nije voljela da je smatraju mršavom, već je samu sebe uvjerila, ogledajući se svakoga jutra u kapima rose na obližnjoj livadi, kako je elegantno vitka i kako joj je karijera žablje manekenke i fotomodela, na žabljim modnim pistama, oko jezeraca pariških, milanskih, rimskih i londonskih parkova - zagarantirana. I ne samo to. Kreky je, baš zbog svoje vitkosti, odlučila kako neće, kao njene školske kolegice Kroky i Kraky, postati plijenom obližnje naseobine roda.
             I tako, dok je jednog jutra promatrala tek obavljenu obvezatnu toaletu, namiještajući se ispred kapljice rose na listu djeteline i pomno slagala tri latice tratinčice posred glave, puhnuo je vjetari u lice joj bacio komadić papira. Bila je silno ljutita što joj je papir skinuo s čela pomno složene latice i tako razljućena htjela ga je baciti što dalje od sebe - kad ...
             Razrogačila je svoje ionako velike oči i od silna iznenađenja nadugačko je isplazila svoj ionako predug jezik. Na papiru je bila otisnuta fotografija prekrasnoga ljudskoga stvora. Instinktom ženke pogodila je kako je riječ o ženi, a zahvaljujući svom čitačkom daru, saznala je da se ta ljudska ženka neslućene ljepote i ljupkosti zove Linda Evangelista. Neko je vrijeme zapanjeno blenula u fotografiju, da bi joj u jednom trenutku, kao grom iz vedra neba, sinula gala ideja. Dakle, naša je Kreky odlučila promijeniti ime u Linda  i pod svaku cijenu biti joj ravnom, ako ništa drugo a onda  u žabljem svijetu. Bolje motreći sliku, uočila je kako je uslikana ljepotica, čak i za manekenke, vitkija no što je potrebno, pa je naša Kreky, odnosno novopečena Linda, odlučila drastično smanjiti obroke.
              Pažljivo je isplanirala jelovnik, tako da u njemu više nije bilo mjesta leptirima i sličnim specijalitetima. Odlučila je zadovoljiti se listovima svježe djeteline. Procijenila je i da bi, ipak, potpuno izbacivanje mesa moglo pogubno djelovati na njene planove, pa je u jelovnik ubacila i jednoga komarca - dnevno. No, nije sve bilo u klopi. Zacrtala si je i zahtjevni program tjelovježbe. Svakoga je dana trebalo opskakati tri kruga oko bare, napraviti deset sklekova, trbušnjaka i čučnjeva i pri tome ne obraćati pažnju na zajedljive komentare cijelog žabljeg življa, inače vrlo napučene bare.
             Čak je i pleme roda sa velikim zanimanjem pratilo jogging naše drage Linde, ali ne zbog zadovoljstva njenim napretkom ili  zbog odobravanja, niti zbog podrške, a bogme ni zbog sućuti  prema mukama koje jedna žaba mora podnijeti kako bi što više sličila svome ljudskom uzoru. Naime, rode su to sve promatrale zbog jednostavne činjenice da su se ostale žabe previjale od smijeha ne obraćajući pažnju ni na što drugo osim na Lindu, pa su tako, jedna po jedna, završavale u rodinjim želucima, a da nisu ni kreknule ni trepnule. Nakon tjedan dana u bari više nije bilo niti jedne jedincate žabe osim Linde, koja je onako izgladnjela, mahnito skakutala okolo - naokolo i svojski se trudila omršavjeti.
              Osmi je dan bio sunčaniji i topliji od prethodnih sedam. Linda je odskakutala svoje obvezatne krugove i onda stala kako bi bolje odmjerila kojeg će komarca dograbiti. U žaru nadmudrivanja s odabranim komarcem, nije ni zamijetila kako joj se nespretnim korakom približava, već prilično ogladnjelo, mladunče rode. Kad se sjena rodićeva kljuna nadvila nad njom, manekenku pripravnicu uhvati silan strah i pomisli: "Ta valjda neće mene ovako mršavu.." U tom trenutku, jedva progutavši jednog slasno debelog komarca, čelo joj se orosi od grozne spoznaje kako su sve žabe iz bare već pojedene i pokuša se utješiti: "A možda ova mlada roda još niti ne zna što su žabe i čemu joj mogu poslužiti."
              Rodić ju je netremice promatrao. Vidio je najštrkljaviju žabu svog kratkog rodinjeg života. A onda mu sine :"Gle, ista Linda Evanđelista!!!". To pomisli, smaže našu mršavicu te se vedro i nasićeno, nespretno odgega do roditeljskoga gnijezda.

bagrem-prut @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 13, 2006
      Daklem...Bila jednom jedna točka...Mimo svih zakona prirode nastala ni iz čega...Zapravo, nemam pojma.Kažu da je nastala tako što se voljelo dvoje mladih. Možda se i nisu prejako voljeli s obzirom na to kako je točka prošla, no to i nije neki razlog da točka ne krene kamo je njezina okruglost nosi.
      Točka se počela istezati i sukladno zakonima matematike postajala je pravac...Nekad ravan, nekad krivudav, a nekad se bome i znala zarotirati i načiniti krug ili spiralu, vrtlog neki ili tome slično. Uglavnom, kretala se manje više pravocrtno, tu i tamo znala je zastati, malo se odmoriti pogledati oko sebe.Povremeno je zastajala uz neke druge točke. Uz neke duže, uz neke kraće. Neke su se točke o nju očešale, neke je zaobišle u velikom luku, neke su dugo kružile. A naša glavna junakinja je sve to upijala i promatrala i slušala kako joj govore kako je ona jedna dobra točka koja sasvim lijepo isteže svoj pravac, kako su joj međe između dužina naprosto savršene i kako se sa sigurnošću može kazati da su posljedice takvog kretanja nadasve ugodne oku, uhu, bogu i narodu te da je budućnost takvog jednog matematički savršenog pravca naprosto osuđena na lovorike.
       I tako je točka išla, išla, išla...Otvorenih očiju, dijelom zatvorenog srca jer joj se povremeno dešavalo da je zgaze, šutnu, uvale u kakvu blatnu lokvetinu. Točka bi se pribrala i šutke krenula dalje. Jednostavno je znala da se pravac mora slijediti. Jednog je dana pravac pukao, točka se razlila po svim marginama. Odasvud su pljuštala pitanja. Druge su se točke čudile, pravci su se udaljavali, dužine su se počele pretvarati u polupravce koji su išli svuda smao ne prema točki. OK, rekla je točka. Pribrala se, očistila svoje rubove, zaokružila se najbolje što je znala i tako, malo ugruvana počela se opet istezati u jedan sasvim novi pravac. Stisnula je posve svoju srž, takoimenovano srce, i jednostavno se koturala u granicama onoga što se od točke i očekivalo:  savršena pravolinijska šetnja bez puno talasanja, zaustavljanja, vrludanja, glavinjanja.Sasvim neka uredna točka.
       Dok, jednog dana...Točka je susrela drugu točku...Malo su kružile, malo ispreplitale pravce, pa se opet udaljavale, pa opet iznova...I odjednom je točka počela odmatati svoju srž. Vaditi iz nje trnje, čavle, gelere...Pravci su se počeli stapatti, teći više - manje paralelno. Točka je bila ushićena, ali se i bojala.Što ako ju opet netko nagazi, što ako opet  bude morala vlastite krhotinice skupljati u vreću za otpatke...Odlučila je...Odlučila je kako će ići do krajai  postati punokrvna točka sa još punokrvnijim pravcem ma što ostale točke o njoj mislile, znale, govorile...Odlučila se oteti zakonima, postulatima, dogmi i uvjerenjima. 
       Točki se istopio strah. Točka je donijela odluku. Prkos je učinio svoje. Naučila se vjerovati, mada se pomalo boji. Ali, nestat će to. Točka je odlučila.
     
bagrem-prut @ 15:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 12, 2006

                       Na posletku..ili na početku...Tko će više znati...Je li ovo početak ili završetak...Vrijeme će pokazati...Nekad sam davno pisao...Pisao kako mi se lomi misao i kako mi se lomi srce...Pa kako se srce opet diže i kako ustajem iz opepeljene postelje...Kako mi misli vrludaju inim stranama opijene koječim a najviše srećom što postoji bar netko tko, ako ništa drugo, može učiniti da moje srce nakon 42 godine iznova uzdrhti ili se iznova slomi...Znači - živ sam...
                       A neke su se godine naslagale, neke su misli postale drugačije, neke su osobe nestale, neke se pojavljuju ako im ja dopustim da se pojave...A ti si konstanta...Planckova? Ludolfov broj? Nešto tamo konstantno od Einsteina? U vsakom slučaju, nešto što traje, a to -  nije malo...Malo je osoba koje traju...Reče Branko "...neka me traže...." Sad, hoće li me naći ili neće, ostavljam tragaču za blagom nepronađenim al postojećim...možda ću se probuditi drugačiji i možda ću pronaći nečije ime u pijesku...Ako nije tako, odsecite mi ruke..I pretvorite me....U kamen...
                      Tako reče Branko...Neposredno prije no što su njegovo beživotno tijelo našli...Kažu da su ga likvidirali...Nikad nitko nije našao ni jedan valjan razlog, dokaz, raison-morte...O, ne...Ne, nisam taj...Obećaje mi se stvarnost bliskošću okupana....Danas sam nekako možda malo razbijen, no kako sve ima svoje razloge tako bih i volio da si tu, ako ni zbog čega  zbog noćnog programa na radiju, zbog taksista s kojima se kruži naokolo i zbog birtija koje bi malne propale ako u njih ne kročim...
                        Razmišljam sad o mnogočemu...previše toga imam u glavi, ali kako mi je konfuzija danas nekako kao middle name, sve mi se čini da ću ovaj post završiti kao hommage današnjem danu ukojem se i jest i nije dogodilo svašta...Nekako mi se ne čini da je početak ove pisanije koja će (možda i ) potrajati odveć nešto pulitzerovsko...Više je odjek jednog vremena koje u meni živi i imam ga namjeru sačuvati u sebi zauvijek...
                         Na posletku..ili na početku...Tko će više znati...Je li ovo početak ili završetak...Vrijeme će pokazati...Nekad sam davno pisao...Pisao kako mi se lomi misao i kako mi se lomi srce...Danas je jedan od onih dana, kada opepeljen krevet postaje središnje mjesto...Živjeli...

bagrem-prut @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.