Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - lipanj 2007
subota, lipanj 30, 2007







kroz travke se zapleo vjetar pa sunuo hitro prema modrini koja se stidljivo razlila iz rasporenih oblaka
subota se lijeno kao mačka na prozoru muva unutar svojih dvadeset četiri određena sata
negdje između dviju kava i navikom odimljenih cigareta carevala je unutarnja tišina
smještena negdje na razmeđi tvog i mog svijeta uvukla se u sebe i čekala tren kada će oslobođena tijela vrisnuti nebu pod sive oblake i zaplivati kroz čekiće nakovnje i stremene

rasprostro sam se s kilkennyjem i moodsom ispred sebe
pa tako kliznem niz misao ni nježnu ni grubu 
odgurnem je od sebe kao puža golaća
nepotrebna mi je
za razliku od srca koje ćutim negdje preko sedam brda i sedam dolova
osviještenog da bude sretno taman onoliko koliko mu je život oduzeo onda kad nije trebao
pa i više od toga

jednomjesečna alijenacija od gotovo cijelog živućeg svijeta može otpočeti



(...budi vodič moj...kroz mutne predele...)

bagrem-prut @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, lipanj 29, 2007









ma  s koje životne strane da ovoga trena stojim u  nasrtajima svježeg predvečerja  tražim mekoću koju sam izgubio negdje putem
i tada zvuk razbije ustajale zidove i presavije se oko srca i očiju
zabludjela misao pobježe poput krivca i stopi se na vjetrometini srca sa svim onim varavim čežnjama i zanosima oskliznutim na ledu života
promrsih tek niklu kosu
pogladih sedmodnevnu bradu
zagledah se u prazno i uhom pritisnutim na nutrinu ostavih neka davnina utre put mirrnoći

iscjeđen kristal skotrljao se dotaknut gravitacijom
i ne samo ono što čujem ušima već i ono što iz nedavne prošlosti glazbom prožetih večeri vučem vrzma se sviješću
ko onaj tinov  žedan kamen na studencu samo se otisnem s površine prema dnu pa nek me voda oplakne i upije se u mene do  kraja svakog mog bola i svake moje sreće







bagrem-prut @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 28, 2007




                                                                   Ne pamtim junake ovih vremenski razmjerno dalekih događaja. Ispričani su mi dok sam kao klinjo hladio svoju usijanu glavu pod stogodišnjim orahom bake i djeda, jednog od onih posve slobodnih ljeta kada je sunce bilo sunce koje nije ubijalo i kada je kiša blažila zemlju ne uništavajući usjeve. Čak više niti  ne znam jesu li Jagoda i Sokol pripadali istoj grani moje obitelji ili su ta živahna draga bića dijelovi posve distanciranih pričica koje povezuju samo buhtli.

            Za one koji ne znaju što su buhtli ili buhte (njem. Buchteln), to je vrsta kolača od dizanog tijesta punjenog slatkim sirom ili pekmezom od šljiva, a ponegdje ih u nas još zovu i napuhnjačama. Uglavnom, delikatesa samo takva, a kako je u ono davno vrijeme to bio jedan od obvezatnih tjednih deserata, nije niti čudno da su se ti pjenasto meki kolači našli kao glavni "junaci" ovih crtica.

                  D
akle, jednog dana u tjednu, vrlo vjerojatno je bio petak, dan posta, prabaka je po običaju umijesila i ispekla buhte. Kako se petkom postilo, a za ručak je bilo neko varivo, grah ili grašak, a možda i lažni krumpirov gulaš, buhte su bile idealne za popunjavanje jelovnika prilično brojne obitelji. Miris se već za pečenja morao svom silinom širiti dvorištem prepunom svakojake živadi. Uz perad, dvorištem je slobodno šetao šarmantni kozji par - Jagoda i Sokol. Te dvije zvjerčice bile su omiljene maze, ali u svojoj razmaženosti nisu prezale ni od ulaženja u štetu, ali su kaznama nekako uvijek izbjegle, što zahvaljujući brzim nogama, što umiljatosti. Jednom riječju, dok se djeci baš i nije puno toga opraštalo, kozji par je imao čitavo bogatstvo privilegija.
              Uglavnom, buhtle su ispečene i prabaka ih je stavila na otvoren kuhinjski prozor koji je gledao prema dvorištu i pokrila ih je kuhinjskom krpom. Neka se ohlade, jer toplo dizano tijesto baš i ne sjeda najbolje na želudac. Okrenula se prema šparetu na drva i krenula pripremati neko posno jelo.     
                   Nakon nekog vremena, okrenula se i imala što vidjeti: Jagoda i Sokol su uredno tamanili svježe pečene buhtle iz tepsije na prozoru. Nije ih smetalo što su buhtle bile još tople ili što nisu bile posipane štaubšećerom a niti što su bile pune šljivovog pekmeza. Svidjele su im se. Prabaka je kao skamenjena promatrala neobičan prizor i tek se nekoliko trenutaka kasnije snašla i sočno opsovala kozji par na češkom. Nisu je nešto pretjerano doživjele, mirno su dovršile tepsiju kolača i uz glasan meket, nalik na smijeh, odjurile prema ogradi.
                    Za ručak je dakako bila grahova juha. I palačinke. A od tog dana buhte se više nikada nisu hladile na prozoru već u kuhinji na kištri za drva. No ta mjera predostrožnosti uzrokovala je drugu pričicu

                    Elem, ovoga puta bila je zima. I opet je bio petak. I opet su kućom slasno mirisali buhtli. Šparet na drva je pucketao od razbuktane vatre i grijao cijelu takozvanu tetinu kuhinju. Ispečene buhte hladile su se na škrinji za drva pokrivene debelim konopljanim suknom.
                    Prilično smrznut, pradjed se neposredno prije ručka vratio s obavljanja nekih poslova koji su se unatoč hladnoći morali obaviti. Odložio je svoj kožunac na klin za odjeću, natočio štamprl rakije i uz konstataciju kako je vani nepodnošljivo hladno, uredno se posjeo u svoj ćošak, taman na škrinji za drva uz sam šparet. Sljedeća pradjedova misao ticala se neobično meke udobnosti drvene škrinje koja je postala mekom kao da je pojastučena.Osim toga, škrinja je bila i ugobno topla. Kao nikad do tad, ali ispostavit će se malo kasnije, i kao nikad više od tad. 
                    Prabaka se okrenula kako bi uzela buhte i izvadila ih iz tepsije, kad je stala k'o gromom ošnuta. Pradjed se uredno gnijezdio uz peć ni manje ni više nego sjedeći u tepsiji prepunoj buhtli. I bilo mu i meko i toplo i ugodno. Njegova bolja polovica nije imala baš previše razumijevanja za takvu njegovo nehotično poimanje udobnosti, tako da je uz grahovu juhu djed dobio i jezikovu. A buhtli su bili isprešani poput najtanjih palačinki i bili su - razmjerno  unapetitlich.
                     Nemam pojma gdje su se sljedeći puta hladili buhti, ali znam da ih se nikada više nisu domogli Jagoda i Sokol, a bome ni pradjed nikad više nije doživio tako udobnu drvenu škrinju za drva.

                    Umjesto naravoučenija, kuharice u ruke i ispecite - buhtle. Uslast!







bagrem-prut @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 26, 2007








pustio sam neka mi sunce sjedne na dlan i odatle me pogleda ravno u oči
u zjeni sunca prepoznah vatru paliteljicu i životostvoriteljicu što s akvamarinskih nebesa daruje sebe svijetu pretajanstvenom za jedan ljudski vijek
tišina bistra poput nebrušenih dijamanata nalegla na mene
očima ispratih nedogledno visok let ptice koja se zatim elegantno spustila prema pučini baš tamo negdje gdje su ljubavnički neutaživo presavijali azur zlato smaragdnost blijedo sivilo krvava rumen i u trzajima se odjednom ispresijecaše 
zamiriše smreka
bor razli uzduh smole
ispod uzavrelog neba i iznad proključale crvene zemlje stajao sam tako jedan sasvim intimno blizak nemjerljiv tren poželjevši da potraje
još samo tren
jedan jedini tren
kao ovnolik bijeli oblačak što se nebeskim pašnjacima lijeno vukao nudeći maštolik vidik

povukao sam duhanski dim punim plućima i ispustio ga čeznutljivo
zabridile su nosnice
zatitrale obrve
vremenoliki otimač ljepote samo se spustio na moje oči

tišinu sumračja je razrezao motorkotač





bagrem-prut @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 25, 2007






u nekoj međuvremenskoj zoni prošaranoj plimama i osekama opsjedale su me ekspolzije na površini sunca i punomjesečna uvertira nesklona snu kojeg je ionako trebalo malo
a u svakoj kapljici vremena u svakoj sitnozrnatoj zerici sekunde komadić tebe je plutao mojim unutarnjim bespućima
dobroj naplavini malo treba da se junački nasuče na moje misleno srčano žalo
da se nasmiješeno promeškolji u mozgovlju
da ustitra srčevlje
omekša oko 
riječ učini lakšom a dodir svilenkastijim

i dok su se mjesec i sunce poigravali mnome i dok su se oseke i plime smjenjivale i u meni i oko mene sloboda zarobljena u meni tinjala je idealima i nježnošću
kako bi svaki novi dan bio vrijedan otvaranja očiju i dlana ispruženog da dodirne lice na kojem se zrcali sreća bez pakovanja - gola i čista



(...mesec je bleda fleka boje cimeta...)




bagrem-prut @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 19, 2007







ustitram ti srce
probuđenim snovima

miso mi  zaljuljaš
uspjeniš krv
zatočenu prije 
prolomljenih stoljeća
kad se poznavanje mjerilo
zatajenim pogledom
postponoćnom uspavankom
mi uzglavlje opašeš 

i ne samo zato
volim te


bagrem-prut @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 18, 2007






blag pokret rukom kao da će obris slova nečijeg imena ostati urezan u zraku ko u pijesku
ko da će se zrak zgusnuti oko tog pokreta i vakuumski precizno očuvati tragove za neko drugo naklonjenije vrijeme lišeno sparine i od tereta oteščalih pleća
ko da će neko oko uhvatiti taj pokret zaustaviti ga umemoriji ispunjenoj viškom informacija koji nikako da izađe napolje i svede se na misleni otpad

težak vrlo težak zrak oko mene
gotovo kao puževa sluz obavija  tijelo preumorno za bilo kakav pokret osim podizanja cigarete uvlačenja dima i otresanja pepela
ali ne dovoljno umorno a da mu mislene linije ne bi radile uobičajenim tempom bez prekida i odmora
kako koja kap znoja klizne niz zatiljak tako i hrpa neuređenih misli juriša na prste
obične jednostavne tihe samozatajne drske izazivačke ljubavnički strasne nevoljnički očajne pa unatrag 

uostalom ponovljene ili ne i dalje mi liče na najljepše evanđelje ikada ispisano
jer u mom evanđelju ima srca
a ja sam mu i tvorac i svjedok i štovatelj ponajveći
pa bila sve to i hereza



(...sve nježne riječi svijeta za duge puste sate, samoće se bojim...)



bagrem-prut @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 17, 2007







kad se misao posveti danu a dan se produži u nedogled i misao koja je započela tamo jednom negdje u nekoj vremenskoj točci hranila se istinom i odrasla
neću kazati da je opunoljetila
ali ozrelila je spuštajući i dižući krila goluždrava i opernatjela uzlijetala je i podzemljem gmizala a da bi našla put do sanjanoga cilja

kad se misao uvuče u godine kao posveta kao znamen i kao istina tada život dobiva dimenzije drugačije od uobičajenog koračanja asfaltom
i bol koja takvoj misli podmetne nogu boli jače od bilo koje druge boli
i lijek joj je opet u toj istoj misli u njoj samoj tješiteljici istinosnici lječiteljici
u prelaženju sivih stanica preko riječi očiju srca
u pijanom i trijeznom drugovanju
u plodnim strujnim udarima i straha i nježnosti

kad tako misao oplodi godine i godine oplode misao uvijek ima puno toga što čovjek možda i zaboravi kazati 
ali znanje o iskričavoj budućnosti svježinom vode koja bezvremeno teče preko mojih obala i naplavljuje ih smirenošću dodira ruke otrežnjuje
mada se i sve te nježne godine mogu zvati i laganim pijanstvom





(...Za čije nebo treba da sam duga u čijoj tami treba da sam luč
Za koju pjesmu treba da sam tuga u čijoj čaši treba da sam zuč ja...)


 

bagrem-prut @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, lipanj 16, 2007







kažu da je puno dobrih stvari oko nas i da ih samo uzeti treba
ispružiti ruku kao da ubiremo jabuku ili se sagnuti kao da ćemo posegnuti za ciklamom
možda ih i ne vidmo kako prolaze pored nas
možda ih propuštamo kao što se propuštaju vlakovi
zaslijepljeni tko zna čime možda čak i mrakom nekog opustjjelog perona
uostalom što su peroni bez ljudi
što su ljudi bez očekivanja
što su očekivanja bez podloge
što su podloge bez srca

a što ako smo nenavikli na dobre stvari
što ako nas je prolazak zemljom naučio kako su stvari jednostavno takve kakve jesu ni dobre ni loše nego jednostavno takve
što ako smo lekcije o posizanju za onim dobrim naučili kasno pa smo okuraživši se poželjeli nešto dobro i dobili po prstima
no - no nije to za tebe

ako je tako šutnja neće nimalo uzibati tišinu
riječ će se posložiti ovako ili onako 
s vremena na vrijeme učinit će nam se da je dobro što naša splav još pluta
što smo stisnuti između vjetrova što pušu nesretno zakovani za beznijansni prostor što sve više i više vuče prema zoni sumraka




( Reci jesu moje igracke, cakle mi se u glavi kao oni sareni
staklici kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u ocima
kad zazmurim ali postoje u nama neke neprevodive dubine.
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam...)

 


bagrem-prut @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 14, 2007







...k’o brod u boci putujem I neću stići nikamo...
a tišina se ko od brda noći odvaljivala preko napuštene mislene kaldrme
strahovit umor prešao je preko granica plavim očima ograđenih svitanja
bijele žute akvamarinske prelaznice sužavale su čak ionako uzak nedogled
...jer suviše ti dugujem da tebe bih se odrek’o...
plutao sam
između mutnih očiju i bistrih riječi
između krhotina razasutih podno mojih nogu u koje sam mogao sasvim netrijezno olako stati ali nisam
jer su tog trena visoke planine stšale između mene i krhotina
...k’o brod u boci putujem i neću stići nikamo...
nikamo je tog trena zvučalo sasvim poznato i blago
kao  odmorište od avlija taraba rastezanja usamljeništva nagaženog  a iz kojeg bi izniknuti ipak nešto trebalo
nikamo je zvučalo kao besplodnost
a zapravo je bilo svejedno hoće li ikakvoga ploda biti ili nikakvoga
...jer predobro se poznajem da bez tebe bih mogao...
u stvari sve je to bio takav nekakav u potpunosti bezdoricajni tren žutominutno obojen kao što se žuto boji sunce a možda niti grije niti blista nego samo vara idejom topline kao takve
znam da je to bio onaj jedan od nekoliko dana u nizu kad kaplja sasvim nealkomisleno gotovo proračunato sklizne niz čašu
...k’o brod u boci putujem i previše ti dugujem...
noć je sipila odnekud izbačena iz nekih svemirskih odaja i prijetila besanicom kojom zapravo i nije morala prijetiti
bila je tu kao što su ovdje bile i sve moje misli koje su se u jednom trenu slile  u samo jednu jedincatu točku neke moje svemirskosti
priču o točkama ispričao sam davno
i ona i dalje i više nego drži vodu
samo što je moja točka malo izgubila ravnotežu s tendencijom proklizavanja
u ostalom zato i postoji putanja druge točke ma gdje ona u nekom mom životnom krugu i bila
...a dao sam ti premalo...






bagrem-prut @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 13, 2007







...zažmuri, pa na sopstvenom platnu u glavi pomešaj sivu i zlatnu...
i tako miješajući boje u misaonim zagrljajima sa stvarnošću pobjegnem ponekad pod okrilje samo meni znanih drhtavim mutnim svjetlom prožetih odaja
tiho koraknem da ne poremetim solilokvijski niz misli dovoljno plahih da se zavežu u čvor i dovoljno samosvjesnih da poput srednjovjekovnih heretika idu dalje cum grano salis
ljetno se nebo tako opet presijavalo oko točaka sazvježđa
krijesnice su ponešto preuranjeno mekom zelenom svjetlošću ljubile livade
...lagano da ne remetiš veće..zazmuri, pusti film da isteče...
a mene ovaj puta nije ljubio baš nitko
ostavio sam ljubavničku čežnju da isteče s filmom na nevidljivom celuloidu da se oslobođena moje strasne stege razlije po budućnosti jer su mi sive stanice bile mutne željko je pjevao a crne vrane su se gnijezdile na mojim granama
taksisti iz pjesme su opkružili počasni krug ne bi li me ispijenog od muke pokupili negdje gdje se njima učini pogodno
grlice su odbjegle na neka sigurnija mjesta daleko od tvrdoće asfalta kako bi možda čak i gnijezda savile bez obzira na to je li vrijeme od gniježđenja ili je vrijeme od presavijanja ispisanih listova papira i adresiranja kuverte samo imenom
kako glupo u ovo bezglasno doba kad elektronska pošta hladnoćom svoje uniformiranosti gubi toplinu ruke
...
udahni, vazduh lepljiv od krvi...
ili ljepljiv od znoja što se nataložio u samo par sati na meni kao da sam komad uparene bukovine spremne za loženje
žuto zlato nije činilo svoje umornim očima unatoč
mutan pogled sanjara rasprostro sam mrakom ćuteći samo tih vrisak samoće pred zoru
a tada je odnekud pred mojim očima prsnulo sunce





bagrem-prut @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 11, 2007
                






                Zapravo, ni sam ne znam čemu ovaj post. Ne znam što on znači u mojim znakovima pred puta. Još jedan znak? Ili možda – odznak? Tko će više znati. Ali neki me vrag tjera da nastavim onako kako sam i započeo, bez obzira na pomisli i na smislove, želje, ciljeve, sakrivene i otkrivene poruke, meni znane, a većini neznane. Uostalom, uvijek postoji netko tko, osim mene, zna i treba znati, kao što postoje i oni koji saznaju, strpljivi u zanosu promišljanja svijeta prepunog osmišljenih redaka.
                 A kad se blogerski rodih bio je 12. lipnja 2006..Tada je to bio nevoljki ulazak u nepoznat prostor, zamkovit, osebujno, i odbojno i primamljivo mjesto istodobno…Bez plana, ideje, znanja…Došao na nagovor, položih zakletvu i ostadoh…Ostala je i zakletva, dakako…Ne pisaniji, ne blogu, ne blogeru kao instituciji…Jednostavno – tebi… Nju niti smijem niti želim prekršiti. Pa da me Smail-agini vranci rastežu poljem ma koje da bilo. Prevrijedna zakletva nastala onoga trena kada sam 12. lipnja, lani, napisao post «Naposletku».
             Tada nisam znao kamo će me ovo sve skupa odvesti. Danas znam kamo seže pogled kojim gleda moja rijeka i kamo me moja mantrajuća zakletva odvodi.
          Uostalom, rekoh i sam sebi i tebi kako je ova moja pisanija neka vrsta puta u slobodu. Nemam pojma je li put u slobodu završen.
           Nemam pojma jesam li dovoljno opernatio.
           I ne znam koliko ću trajati.
           Zakletva je doživotna.
           Za ovo – ne znam…
 
bagrem-prut @ 23:55 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare







Prerano sam se rodio za ravnodušnost zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje kad se u kutu mirna doma drijemlje.

Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost, 
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to jem oja bit,  i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče
i bez potrebe, od milja, zna se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa, 
je suviše je strasan naslijeđeni Adam.
Im oja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvatam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo.








bagrem-prut @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 10, 2007







Ja sam natrag došo
bez mutnih misli na svom licu
U ljetnu svjetlost
osmjehuje se blago moja duša

Iziđi na svoj prozor
gledaj:
Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obale
sa zelenom se vodom moje tijelo igra

Polako ćeš zaboravljati nekog prošlog mene
Pred tobom ću rasti
nov i visok

Na obale je došao stanovnik  s neke nove zvijezde
i šumi svojom divljom radošću
po vodi i zelenilu

U plavom zraku golo tijelo se zablista
krikne
i izgubi se u dubini zašumjele zelenkaste vode



bagrem-prut @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, lipanj 9, 2007







Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti, 
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
al sudbina sviju  samo je moja sudbina,
a bol sviju postaje sve veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene.,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo 
zvono, moje područje ograđeno žicom
na koju se uspinje 
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira!
Tako snijeg koji čekam!



bagrem-prut @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, lipanj 8, 2007






Toliko sam sanjao o tebi, 
Da gubiš svoju realnost.
I da li je još uvijek čas da dostignem to
   živo tijelo, i da poljubim na tim usnama
   rađanje glasa, što mi je tako mio?

Toliko sam sanjao o tebi,
Da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenu, 
Spoje na mojim grudima, ne bi li možda osjetile
Obrise tvoga tijela,
I da sam, pred stvarnom pojavom onoga, što me
   tako muči i upravlja sa mnom već danima
   i godinama, postao bez sumnje sjena.

O, osjećanja neodlučnosti!
Toliko sam sanjao o tebi, da je bez sumnje
Prošlo već vrijeme mog buđenja.
I ja sada spavam stojeći s tijelom izloženim
Svim pojavama, ljubavi i života, 
I da bih tebi, o jedina, koja i danas za mene
                                                još uvijek nešto značiš,
Mogao teže dodirnuti čelo i usne,
Negoli bilo koje usne i bilo koje čelo.

Toliko sam sanjao o tebi,
toliko hodao, govorio i spavao sa tvojom sjenom,
    da mi više ništa ne preosta, a možda i zato, 
    da postanem prikaza među tim prikazama
    i sjena sto puta više nego sjena, koja se šeće
    i šetat će se radosno
po sunčanoj uri tvoga života.



bagrem-prut @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 7, 2007






...rasut u komade vezan samo pjesmom... 
i kad sam posljednju uspravnu vlat trave prinio kao žrtvu estetici uredno podšišanog dvorišta strovalio sam se u šupljikavu hladovinu ariša
kao na samrti osluškivao sam treperenje sljepoočica probijenih sparinom
i kad postupno smirih udaranje srca i kad se slijevanje znoja svelo na nekoliko sporadičnih kapi u njedrima prislonih ono svoje jedno poluživo uho na vlažne skute zemlje koja je spokojstvom pradavnosti disala jučer palu kišu
...sebi i životu tražim smisao i lijek...
oči su se same sklopile dok sam im tražio zaklon pred gorućim strijelama sunca 
dan je zvonio blagošću modre visine i ispreplitao se čeznutljivim pomislima izmiješanim sa strahom koji je kako mi uostalom i ti reče iluzoran
međutim ni ja se ne mogu samo tako izmijeniti jer mi srce ne kaže uvijek kada je dosta strahom obojenih otkucaja a ni razum nekad i nije najsretnije ugođena žica na životnom sazu
 ...ponekad mislim na ono vrijeme svi računi kad se svode...
i bilo bi sasvim neljudski slagati kako nikad ne pomislim svojom poluludom glavom o reperkusijama i značenjima prethodne misli koju sam uzeo kao svoju a koja m ije dana kao poticaj i inspiracija koja, istina, i nije dolazila već neko vrijeme
jer  čemu uzdrmanih čuvstava pisati o izvorištima bola kad je smijeh puno djelotvorniji kao štit od svagdanjosti urezane u zavjete
nije dakako teško zavjete ispunjavati uz tebe kao potporanj
zato se okrenem ponekad malo iza sebe da se u odrazima vremena prepoznam kao onog od nekad
no ne ide jeronaj od nekad i nije više onaj od nekad niti onaj od sad
više onaj od sutra rekao bih
...i kad sunce mirno zaspi  kad presahnu moje vode...
kao što sunce zaspi svakodnevno i moje vode također presahnu kao nekom malom smrću odnešene u nigdinu gdje se pod ruku vuku prošlo i buduće 
gdje se pritoke prožimaju usklađene glasom svijesti nesvjesnoga
možda se ovi oblaci koji su potamnili dnevnu modrinu pretvore u pljusak pa da stanem pod njega u nekoj svojoj unutarnjoj tišini predan smao izvorima koji polako probijaju sve moje napukline i prelijevaju se trenutnom sljepilu unatoč
kad uostalom vidim što želim i čujem što želim
...tad ću morat i ja stati  možda i ja u kafani ...
stadoh na tren kao probuđen zadrhtalom čempres-granom
zabjelasa koža pod posljednjim sunčanim dodirom
gluho uho je i dalje gluho
zaustavih dah kao na samrti da bolje osjetim kako zemlja diše zatamnih pogled i gotovo nečujan kao sparina teško uzdahnuvši ustadoh 
učinilo mi se da te čujem
pa neka se samo i učinilo
...uzalud ću pjesmom zvati da se vrate ovi dani ...
al ovog trena znam da o uzaludnosti nema niti govora jer je sve samo pritisak u atmosferi izmiješanih klimatskih mijena
znaš  to bolje od mene i zato sam to tako dobro i naučio
trebalo je znati od koga se uči
a o uzaludnosti ću misliti jednom kad doista presahnu sve moje vode




bagrem-prut @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 6, 2007






A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam...
I kad ponedjeljak nikad ne bi treba doći!
Kad zaboraviš, kažem...

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zatitralo srce kad bi zazvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni  ručak;
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u
             jugozapadnom kutu, na
Nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
             pa raženi kruh i čaj, i kolačići sa čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš...

Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat svršiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini,
I nježno se slivali jedno u drugo...

Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.





bagrem-prut @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 5, 2007







...neko je nekom rekao...najlepši san sam stekao...
zapravo se sekundara zaglavila negdje između dviju desetinki
ne znam baš je li na pola puta ili na dvije trećine
samo znam da je stala odajući tako svu besmislenost mjerenja nečega o čemu svatko od nas ima uvriježen stav , empirijski dokaz mjerljivosti
ljudskim dušama toliko potrebna štaka za koju se hvatamo u protjecanju svijeta i čovjeka kroz svijet zapravo je samo relativna olakšica za tumaranje od nemila do nedraga i natrag

...podelimo ga na dvoje...sad pola sna je tvoje...
i u tom kalauznom zaustavljanju mjerenja ispustih uzdah olakšanja
stalo je
bar za tren
zalijepljeno za moju životnu pozadinu koprcalo se vrijeme mimo mene
kao što se ribe netom izvučene iz vode ne mogu navići na drugi životni medij
zatvorio sam oči
slušao kako dobuje kiša u ritmu  tam-tama u ovo oblacima zastrto predvečerje u kojem ni to nebesko crnilo nije s mojih vjeđa moglo obrisati blagost pomisli na razdiobu sna
ljudsku
bratsku
kakvu god
lelujajuću u svakom slučaju
jer ni te polovice nisu mjerljive količine već srcolika igrica poput izmjene atoma i molekula, elektrona što u tko zna kakvim kovalentnim ili ionskim prijelazima pečatiraju naše emocionalne uzlete i padove, prijenose energetskih polja od mojih do tvojih živčanih završetaka, auditivne blagosti i vizualne dobre sumaglice
uostalom pjesma istinito kaže kako se vjetar ne može vezati ali ne kaže da se s vjetrom zajedno može poletjeti
samo treba i htjeti  i smjeti
a ja i hoću i smijem
....spavajmo...sanjajmo...



bagrem-prut @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 4, 2007






Svet ovaj, 
u stvari, i nije
tako rđav i zao, 
mada poneko plače,
i samuje,
i brine.

Svuda je jednako suton
na sve stare krovove pao,
al nekom sutra svane,
a nekom neće da sine.

Ja volim da svima valja
i verujem  beskrajno
da će u zoru svako
lakše moći da diše.

I sklapam oči.
I sanjam 
potajno
to vrelo,
to sjajno
jutro od vetra
i vlati
što se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno
i od svega najpreče
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš pseći,
i bude najcrnje veče,
umeti svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I važno je i ovo, 
važnije od najprečeg:
kad se toliko lepote
u sebi čuva
i ima, 
umeti da niko ne zna
bar komadić tog nečeg
spakovati u pismo
i razaslati svima.

ako će vek tvoj biti
manje plesniv i zao.
Sa manje briga,
samoće,
plača,
straha
i tuge.

I svaki put kad budeš 
komadić sebe dao,
ličiće svet na tebe
više nego na druge.





bagrem-prut @ 20:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 3, 2007








Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor 
u koji te unosim

Kad te nestane
odjednom potamnim

Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni

Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša




bagrem-prut @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2007






Ne boj se, to je kao da list padne pod granu, 
kao kad se noću izgubi poslednji šum,
kao kad se s vrha gore pogleda na drugu stranu, 
kao kad za blagom mišlju odluta um.

Ne boj se, to je kao kd se more najednom stiša
i pokrije mutnim sjajem do u nedogled.
Ne boj se, biće lako, kao što se lako spusti kiša,
kao što pred suncem lako iščezne mesec bled.

Ne boj se, biće to samo kao kad se u maglu tone,
staze i izvori i svet se pomrači sav.
Evo ti moje ruke, poslednje tanke spone,
dokle se u pomrčinu ne bude otisnuo splav.

Ne boj se, biće blago kao kad bela povesma
poveju sa topola i legnu tlom kao cvet.
Biće kao prelaz od jednog do drugog bola, 
ugledaćemo u jezeru rastužen sav oko sebe svet.

Ne boj se, biće brzo kao kad se namakne zamka,
uskovitlaće se samo ko nas prostor plav.
Evo ti moje ruke, ona će biti slamka
kojom je preko reke prebrodio iz bajke mrav.

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,
preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,
ne gledajući u dno pod sobom crno.
Ne gledaj n isad, ja ću te polako povesti.



 






bagrem-prut @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, lipanj 1, 2007







Kad bi čovjek mogao reći ono što voli, 
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba, 
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo, 
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe, 
koja se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu osim slobode 
da budem zarobljen u nekome
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja, 
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi, 
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi, 
slobodno, sa slobodom ljubavi, 
jedinom slobodom koja me ushićuje, 
jedinm slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem, ne bih živio,
da umirem ne znajući za te, ne bih umro jer nisam ni živio.




bagrem-prut @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.