Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - srpanj 2006
ponedjeljak, srpanj 31, 2006






      Od pamtivijeka su ljudi gradili zidove. One prave. Prvo od drveta i zemlje, zatim od gline, pa su se sjetili kako i kamen može poslužiti. Gradili su ih kako bi se obranili i od vjetrova i od zvijeri i od ljudskih napadača i kako bi obranili teritorij, urod, potomke i vlastitu kožu. Ponekad zidine ne bi izdržale, čak su se i od trube znale rušiti, one  u Jerihonu recimo. 
       No, ne želim o tim zidovima. Želim o onim nevidljivima. Koje sam i sam, kao i svi ostali u većoj ili manjoj mjeri,  podigao oko sebe. Podižemo ih u nadi da ćemo ostati vidljivi samo svojim očima, da ćemo se zaštititi od zavojevača misli i sreće, da ćemo se obraniti od svih svjetskih zala i živjeti dugo i sretno do kraja života, a i dulje ako uzmognemo imati tu sreću.
        Ponekad, ustrašeni čak i pretjeranim osjećajem (lažne?) sigurnosti usudimo se pogledati sa zidina preko opkopa prepunih vode. I što vidimo? Druge zidine. Opekaste. Kamene. Drvene. Od šiblja. Oktogonalne. Heksagonalne, kvadratne...Visoke, niske...Već prema potrebama, iskustvima i željama podizatelja i projektanta...
         A jednom se desi kako netko prepliva opkop i nađe se na našoj strani. Ne mora biti pod plaštom noći. Ne mora nam čak ni nedostajati topovske đuladi da namjernika otjeramo. Taj onostrani grebucka po zidu a mi šćućureni u jednom od uglova iščekujemo slijed događaja. Odjednom, sve više komada zida ispred nas...Prvo jedna ruka, pa druga ruka, pa glava, pa tijelo, pa osmijeh koji kaže:"Tu sam.Zvao si me." Pred namjernika iznesemo prvo hljeb i sol, pa vrč vode...Kao da smo doista zvali...Možda i jesmo..Negdje duboko u sebi, bezglasno ali čeznutljivo i puni neke tihe nade da u svijetu netko ima sličan zid kao što ga imamo mi i kako taj isti netko također mora znati tajnu građenja našeg zida pa  zato  zna i tehniku razbijanja istoga.
         Moji su zidovi odavna pali. Zidine jerihonske ću jednom pohoditi kako bih isplakao ono što se isplakati treba. Kruh i sol su u pripremi. Samo što moje vatre gore "plamenom od ideala silnih, vječitih". Znam, probudit ću se jednom kao feniks  i na uzglavlju svojih snova oćutjeti slobodu bez zidova, bez opkopa, u svijetu u kome "rod i ne treba", u kojem se ljudskost mjeri količinom bliskosti a ljudi prestaju poput Kaina lutati i tražiti sreću daleko od mjesta koje se zove dom.

  


bagrem-prut @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare






riječi koje zastanu
na pragu usana
padaju
kao nijeme životinje
na dno svoga kaveza



govoriti ili šutjeti
znači izabrati
između dvije samoće
onu u kojoj već bdijemo
zagrljeni




 (Zvonimir Golob)

bagrem-prut @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 30, 2006

    Ura prva
          Djedova. Sedamdesetak godina stara, barem. Valjda djedova. Možda čak i pradjedova. Džepna. Pozlaćena. Lančić je nepovratno izgubljen, možda na nekom od djedovih brojnih pijančevanja...Ili, tko zna...Možda je jednostavno pukao i odbačen kao nepotreban. Ne ide više. Zaustavljena u jednom svom kruženju kazaljki i  zupčastog mehanizma. Tko zna što je sve na predjelu malo ispod djedova srca mogao naslutiti, osjetiti, čuti. Koje sve trzaje, koje slutnje, ljubavi i tajne nemire. Progovoriti neće, ali uspomena svakako ostaje uspomena.

     Ura druga
           Moja. Priručna. Evo je na stolu do compa. Elektronska. Crvene brojke. Kupljeno u kauflandu na nekoj akciji. Kad sam mijenjao namještaj, promijenio sam i uru. Inače  niti ima povijesti niti je korejsko podrijetlo može prokazati kao nešto iznimno kvalitetno. Pokazuje vrijeme, javi mi povremeno da je vrijeme buđenja.Što u zadnje vrijeme baš i nije slučaj, jer gotovo ni ne spavam tako čvrsto a da bi me trebalo gromoglasnim zvrndanjem dizati. Trajat će - dok će trajati.


      Ura treća
          Opet moja. Ručna. Neko čudo tehnike. mogu s njom i na dah roniti do ne znam koje dubine.Kako ja često ronim na dah, stvarno... Al opet, klasične kazaljke, bez nekih svjetalaca, s kalendarom i datumarom. Švicarska proizvodnja. Trebala bi biti kvaliteta. Dobio sam je lani. Od svojih tridesettroje djece. Za rastanak. Bili su divni sve te četiri godine što smo ratovali i voljeli se. Otišli su nekim svojim putanjama. Uglavnom ih život nije previše mazio, ali su svojom upornošću, šalama, ljubavlju, kolegijalnošću i ambicijom ostali zauvijek upisani u meni  kao ekipa s kojom je vrijedilo živjeti gotovo dvadesetčetiri sata na dan nekad. Nek im se otvore sva vrata nak oja zakucaju. Voli ih ja.

        Ura četvrta
         Sat sa zlatnim lančićem...Skromno čeka vlasnika...Povijest će tek - pamtiti.




bagrem-prut @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

zora me traži
propinjući se
roditi
dan 
ma kakav on bio
otvaram oči
sunce bljesnu
mogućnošću
da i budan
dalje 
sanjam


bagrem-prut @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

I kad kroz sumrak vidiš crnu sjenu što se miče
s onu stranu mrke mirne vode



znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe




bagrem-prut @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 29, 2006

      Dnevni nestanak inspiracije. Ili mrzovolja? Jedan od onih dana? Prekapacitiranost? Nedostatak odnosa prema okolini? Ionako sam ih bar danas stavio na marginu. Ne znam, zapravo,  pripadaju li margini ili ne, vrijeme će pokazati...





      Pomalo sam ljutit jer ne želim sudjelovati u veseloj igrici u svojoj rukom dodirujućoj okolini koja mi je servirana onako...Izvoli - pa ako ti paše...Ne, ne paše mi...No, nebitno, ionako imam svoja četiri zida u kojima sam najsigurniji. A oni neka se igraju i neka se svi prave kako im je sve po volji. Meni nije. Rekao sam to jednom, pokazao više puta. Nemam namjeru ni govoriti ni pokazivati...ne više...
      Uostalom, uvijek mi preostaje ovaj kutak u kojem se svaki puta osjećam drugačije. U većoj mjeri ugodno. Ponekad, samo ponekad, teško i čemerno. E sad, taj osjećaj ugode ima svoje dimenzije, metamorfoze, nijanse, oblike i faze. I svaka je ugodna. 






      U svakom slučaju u carstvu riječi sam se uvijek i najbolje osjećao. Uvijek sam se u njima pronalazio, manje ili više. Bez obzira na podrijetlo, rod, broj, vrstu...Bile su i još su intrigantne, kao i osobe koje ih pišu, izgovaraju, šapuću, usklikuju. Koje im daju svoj pečat živih ljudi sa svim svojim vrlinama, manama, porocima, ljubavima, uzdasima i nevjericom.Tako mi daju mogućnost da budem živ i ja, da lakše odradim misiju ovoplanetarnog putovanja, da i sebi omogućim da iskažem sebe takav kakav jesam i kakav bih možda želio biti. 
      Naime, nikada nije kasno za mijene. One nas obilježavaju od trena kad zaplačemo pa do trena kad za nama ponetko zaplače. Samo, kako se mijenjamo. U sebi, potiho, mirno kao zvjezdano nebo nad nama.Pri tom ne mijenjamo onaj  nepromjenjivi moralni zakon u nama. Dobro i zlo. Suđenje i osude. Udaranje i primanje udaraca. Odrastamo stalno, bez obzira na godine. Sustižemo se na uglovima gdje smo ponekad zastali kako bismo se okrenuli pogledati prati li nas naša sjena kao onda kad smo se okrenuli prvi puta. Zabašemo ponekad na nekom raskršću, odlučimo smjer. I dozvoljavamo sami  sebi biti sucima, samo sebi. Tako možemo lakše pogledati u zrcala kojih ima na svakome koraku. Sebi u lice reći, kazati, presuditi na tren..Najveća vještina koja je ikada postojala. Najteža. I ne uči se u školi.
     Zatvaram za danas polako ovu svoju inventurnu knjigu. Nedostatak  inspiracije..Prekapacitiranost? Ili samo uranjanje u floskularnost unutar meni draga četiri zida gdje sigurnost nudi večernje otvaranje prozora...A upravo je prestala kiša...








bagrem-prut @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

...vani šume
 oblaci...



...i stabla...



...vani lete 
bijela teška krila...




bagrem-prut @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 28, 2006

       Otkrivači...Zakloništa..Ventili...Razotkrivališta...Odmorišta...Mjesta sreće i tuge, prenositelji poruka, sušitelji rublja, cvijetom okupane balustrade...Suzama i kišom zamrljana stakla, zavjese požutjele od duhana i venecijaneri umjetni kao i cvjetni aranžmani na grobljima.






     Niz jedan se ležerno spuštaju blijedoružičasti cvjetovi fuksije...Do njega jedan s nizom kaktusa najrazličitijih vrsta. Na trećem upaljena svijeća.Smrt je pohodila. Sa drugog se smiješe drvenim bojicama na hameru nacrtani smajlići i mama,  tata i djevojčica s balonima u rukama
     Kroz jedan, otvoren širom, zvuk klavira. Mjesečeva sonata. Miješa se sa neutješnim plačem djeteta kroz drugi.Kroz sljedeći na ulicu prodire Massimova pjesma Stine. Prenuh se na tren i odlutah uz pjesmu. Misao mi poleti i zapjevah je usebi.
      Jedan  prozor silno  tužan.Izvana se ljušti boja sa okvira, crvotočina prodrla sve do srži. Iznutra oblijepljen papirom. Možda je pod njim netko nekome pjevao serenadu ili recitirao poput Cyrana pjesme...Na jednom rolete posve zatvorene da se dnevna vrućina ne zavuče u unutrašnjost, a drugi otvorenim srcem nudi miris svježe skuhane kave. Sa sljedećeg cijede se tek oprane izblijedjele muške čarape.
       Iza jednog sijeda glava očekuje trenutak koji će joj uljepšati dan. Poštar? Unuka? Susjeda? Samoća nagrizla stakla i zavjese koje su nekad bile ponos.
       I na kraju...Večernji prozori...Puni dragih riječi, misli, rečenica...Tako da dan na svom završetku dobije smisao.Da misao dobije odmor, riječ bude odaslana
gdje će biti shvaćena, da osmijeh postane pravilo a životna putanja željeni smjer. U nedogled.







bagrem-prut @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

prvo je bila riječ
pa otkucaj
pa oko
pruženo 
kroz vrijeme
pa uho
koje bilježi 
otkucaje
udahe
pa nebo
zvijezdama
osuto
cigareta
upaljena
radi nje same
da smrvi
samotni hod
pod zvijezdama

pa je opet bila
riječ
alfa
i omega


bagrem-prut @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 27, 2006

       Svakodnevno nas prate. S nama su svakog trena. Usklađene sa srcem i očima. 
      Odmjeravaju temperaturu čela, vidaju vidljive i nevidljive rane. Blaže nam lice zahvaćajući vodu, čiste nas od bola i prljavštine. Grle nas strašću ljubavnika, bezgraničnom ljubavlju roditelja i djece, srećom susreta s dragim ljudima, blagošću sućuti i nemirom rastanka. Njima podižemo kad netko poklekne, brišemo koljena ali i bivamo podignuti ako padnemo i one nas pronađu kad se izgubimo na pustopoljinama svakodnevice ma kakva ona bila. Dadu nam svoj mir i svoju blagost.

                                                   





      Njima pratimo prve korake svojih potomaka, bacamo ružu za nekim dragim niz rijeku, u more ili u raku. One mijese hljeb i s ljubavlju ga pružaju. S poštovanjem prema zemlji njima zasijavamo žito i ubiremo plodove. Njima mašemo dok ne vidimo posljednji vagon kako zalazi za okuku nakon perona. Brišemo suze tugaljivice, kočimo vrisak, širimo ih kad nam netko drag ide ususret. Njima molimo, preklinjemo, njih uzdižemo u ritmu plesa, dozivamo...Njima nazdravljamo i opraštamo se, opuštamo ih u nemoći, pa uz tijelo padnu teške i bezidejne.
        Uberemo cvijet i darujemo ga. Sa njih ponekad puštamo leptire neka uzlete, bubamare neka nam pokažu put i čvrsto se upiremo uza ono što volimo.






                                                               
                                                                                        

     

bagrem-prut @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

samo gordi jablan lisjem suhijem




šapuće o životu mrakom gluhijem



kao da je samac usred svemira



bagrem-prut @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 26, 2006

      U trenu nas preuzme...Protrese...Bilo da smo zatvorenih očiju pa na sopstvenom platnu pomiješamo sivu i zlatnu...Bilo da smo otvorenih očiju tiho zagledani u daljine samo nama znane pa nesvjesni podražaja oko nas puštamo misao neka zaplovi pa i bez jedara...






      Nekad nas blaži...Gasi naše nemire, čezne da izađe napolje kkao bi svijetu oko nas dalo neku novu dimenziju...Okrepljujuću, umirujuću, živototvorno nježnu. Otvara nas prema prošlosti kako bismo spoznali sebe, otpustili kočnice koje nas sapinju, spoznali one druge i kako bismo saznali nešto što nismo znali i što nam se tada, davno ili nedavno, činilo onakvim kakvim nam se činilo, kako bismo sebe sagledali kao bolje i kao kompletnije i uvidjeli gdje smo posijekli što posjeći nismo smjeli, gdje smo popalili što nije trebalo paliti i gdje smo gasili ono što je trebalo gorjeti. 
       Nekad nas okrene prema bolu kako bismo se očistili od krika koji smo zagušili tko zna kada i tko zna gdje zato što su nam se suze i krik učinili nedovoljno ljudskima a da bismo ih pokazali pa makar i sebi. Pa kriknemo, ispustimo to iz sebe, pa razblaženi krenemo prema nekim drugim izvorima koji će nas čistoćom svojih dodira utješiti i dati nam toliko potrebnu sigurnost.
       Nekad nas nasmiješi. Poput dobrog duha iz plave boce okrene našu misao prema mekim putanjama nekog dobrog vremena što se zapreteno svakodnevnicom sćućurilo ispod naše pancirke od svakodnevnog jada, patnje i čemera. Oblije nam lice žarom vjere u ljepotu svakog dana koji je pred nama  pa makar nam pod prstima dogorijevala cigareta za koju smo rekli kako nam samo nudi okrijepu od nervoze. Natočimo, stoga, čašu...Ispijmo je uime ljepote iza nas, u nama i ispred nas...Živjeli! I, puhnimo u maslačak, neka nas ponesu ...kočije...






bagrem-prut @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

rominja s vedra neba ko kiša od iskara
sunčana sveta krv



bagrem-prut @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 25, 2006

stadoh pod
oblak
pod jureće kapi
digoh ruke
visoko
da zagrlim 
svu tu
vodu
oblak
privinuh je 
uza se
srce zatitra
oči se nasmiješiše
zaurlah...



bagrem-prut @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

htio bih...ovako...


ili..ovako....



ili..ovako..

.

a možda i ovako...




bagrem-prut @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

vrtložim se
pa stanem
promotrim
pa uskovitlam
nježno 
pomilujem 
pogledom
uzletim
zanesem se
uzdignem srce
umekšam riječ
ostajem
svoj
zauvijek


bagrem-prut @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 24, 2006

  SLIČICA TREĆA

     Narečeno seosko dvorište ne preveliko ipak je trogodišnjaku pružalo mnoštvo izbora za najrazličitije avanture, istraživanja, znatiželju i minijaturne egzibicije. Trebalo je samo pokušati nekako izmigoljiti paski brižnih predaka. Nije to bilo jednostavno. Svatko je od njih imao svoje trikove da me zabavi. Baka me obično posjela i pripovijedala, a ja slušao. Djed me nekad znao uzeti za ruku pa odvesti u voćnjak, a pratetka bi me zaposlila koječim.
    Dakle, trenutaka nepažnje je bilo malo, a podrazumijevalo se da sam više manje milo, drago, mirno i iznimno poslušno čeljade. No i takvima ponekad na pamet padne ponešto, ma čak i posve benigno. 
     I tako, jedno je jutro bilo kao stvoreno za takav jedan avanturistički pokušaj. Tko će znati tko me trebao paziti i tko me ispustio iz vida i zašto. Uglavnom, opet sam se obreo u dvoru prepunom bića koja su gakala, kokodakala, lajala, kupala se u lokvama, gukala, mukala iz štale...Prepuno zvukova i svi su mamili na svoj način. Tko će znati, valjda bih s njima i porazgovarao da sam im znao jezik. Uglavnom, u predvorju tavana postojala je kištra sa oruljenim kukuruzom koji je bio glavna hrana inače vječito gladne dvorske živadi svih profila.
    Uzeo sam lončić kukuruza i uz glasno pipipipipi  i lilicaaaaaaaaaaaa krenuo vabiti kokice i patkice na kukuruz...Nevješto sam razbacivao zrnje tako da sam se u jednom trenu našao posve okružen jatom domaćih ptica koje su zahvalno uz povremeno glasanje dohvaćale zrnje. Smiješio sam se od spoznaje kako sam silno koristan. 
    Ali, ne lezi vraže...Nekome se moja korisnost nikako nije dopala. Gospodin pijevac valjda je osjetio kako mu ugrožavam teritorij i bez ikakove najave, objave rata ili upozorenja samo je sletio meni na glavu...Zaurlao sam ko tri plemena apaša uplašen i iznenađen...Životinja je lepetala krilima i kandžama mi  grebla vrat...Odjednom sam osjetio nekakav tup...Otac me pokupio u naručje, a baka je s grabljama u rukama naganjala zvijer po dvoru dok ga nije zatukla u jednom uglu kod štaglja...
   Od tada osjećam lagani respekt prema pijevcima. Životinjama, dakako:-)
   I, da...Ručali smo tog pijevca. Bio je...odličan...
                   




         

bagrem-prut @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

SLIČICA DRUGA

      Skroz ravno od rečenog podruma pa druga vrata desno nalazila se štala. Obično sa tri stanara. Tri dobrodržeće krave. U kući tako nikada nije nedostajalo mlijeka, domaćeg maslaca, sira, vrhnja, a kako je u svinjcu stolovalo ponešto prasadi , dalo se to sasvim dobro ukomponirati sa slaninom, kobasicama, šunkom...No, da ne poželite biti gladni prije vremena, prijeđimo na stvar. Jer, bit je - u štali.
      Bio sam posve neiskvaren, mlad, da ne kažem nevin. Tri ljeta imao sam na junačkim plećima i krasila me nevjerojatna radoznalost. Svakamo sam znao gurnuti svoj nos, a jedna od omiljenih zabava bila mi je na kuhinjski pod istresti i pomiješati osušeni grah, rižu, pola kile nemljevene minasice i kilu šećera. Nije moja baka stoga jednom rekla kako se osjeća ko Pepeljuga: zrno graška- zrno kave - zrno riže...i tako unedogled...Voljela me, ali nisam siguran da je taj posao radila s veseljem i smiješkom na usnama.
      Dakle, štala. Čaroban prostor. Jest da je smrdjelo, jest da je ljeti bila ispunjena muhama, jest da se redovno moglo zagaziti u drek, pa čak ste mogli biti rafalno popišani i posrani ako ste došli pred kraj kravljeg preživanja.No, sam tamo nisam smio bez službene pratnje bar dvoje odraslih. Obično sam gledao kako je pratetka muzla, a ja bih za nagradu obavezno dobio lončić svježe pomuženog pjenušavog mlijeka. 
       Srce mi je plamtjelo žarom srca Kristofora Kolumba i jednog sam lijepog dana samo šmugnuo nesmotrenim odraslima koji su imali važnija posla. Ušao sam u štalu i nekako zatvorio vrata za sobom.Krave su me prilično nezainteresirano pogledale ustiju prepunih najfinijeg sijena. Onako, posve očišćen bilo kakvog straha, šetao sam između njih, mazio se, tjerao im muhe i pokušavao izbjeći drek i udarce repom. Odjednom izvana se čuo krik, pa vrisak, pa zapomaganje. Nasmiješio sam se: "Traže me!" "Bagremeeeeeeeeeeeeee, Bagreme dijeteeeeeeeeeeeeeee..."Orilo se vani. Čuo sam kako mater zavijajući plače, ali meni se nikako nije javljalo.Bilo mi je lijepo, toplo  i osjećao sam se, vidi vraga, sigurno. Kravama je također, vjerojatno, bilo sasvim dobro, jer - nisu mukale.
       Odjednom su se otvorila vrata. Tri glave su se pomolile na njima.Mater, djed i baka.Uskoro su se pojavile još dvije. Otac i pratetka. Mater je zaurlala kao da se dešava ne znam što. Krave su me nježno lizale i sasvim sigurno bilo je jeftinije od odlaska frizeru. U polusvjesnom i narubuživaca stanju izveli su moju roditeljicu. Tetka je prišla kravama, primila me za ručicu i izvela van kao da sam bio u ne znam kakvoj opasnosti. Otac se smijao tješeći moju uzrujanu mater, djed i baka su se samo pogledavali, a krave su posve nezainteresirano promatrale cijeli ispad.
      Odmah sam se našao u koritu ispran bunarskom vodom i domaćim sapunom. Uglavnom, kravama više nisam smio, bar ne sam. Mlijeko sam nastavio piti. Jednom, u budućnosti, opet ću se vratiti kravama, kad ću po gradskoj okolini s veterinarima tuberkulinizirati krave. Ostale su mi drage. Ako niišta drugo, a onda zbog frizure kakvu mi nitko nikada više nije napravio.



bagrem-prut @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

   SLIČICA PRVA
        U neko davno doba, kada je frižider na selu bila posve nepoznata kategorija, podrum je uvijek bio mjesto gdje se hladila hrana koju nije bilo moguće drugačije čuvati i skladištiti. Nije se hladila samo hrana. Hladila su se i tijela. No, nije ovo uvod u seoski hard-core s radnim naslovom "Orgije u podrumu".
        Dakle, u to davno vrijeme, koje niti ja ne mogu pamtiti, mada kažu da sam već tada bio razmjerno živahan i haračio po seoskom dvorištu, u tom istom, bakinom i djedovom dvorištu svake se jeseni odigravao tradicionalni ritual. Pečenje rakije. Glavna i odgovorna osoba za  bezgrešno provođenje tog rituala bila je moja pratetka, izučena šnajderica koja se nikada nije udavala i koja je suvremene stvari kao što su šampon i tramvaj zvala šampion i trajvan. Do zla boga je prezirala Badel i Navip i bila silno tašta, ne toliko na sašivene haljine, koliko na kvalitetu ispečene rakije, koju je od rane zore do podneva ispecala udišući surov dim niške morave i kasnije ibra.
      I tako, jedne takve zlatne godine, kada su šljive urodile jače nego ikad, domaća pecara se opet nastavila posred dvorišta. Plavić je pospremljen za pranje prozora, ostatak od nekih sto litara zatvoren je u bačve, a kom je vrlo uredno, kao i inače, istovaren na đubrište do svinjca napučenog sa četiri živahna nerasta. Kako se ne bi narušavala tradicija, pola jedan je bilo krajnje vrijeme kada je trebalo objedovati, pa su djed , baka i pratetka, pomalo pripita, sjeli objedovati. I dok su tako tamanili zelje na paradajzu i iza toga palačinke s pekmezom marelica, dvorište inače živahno od silne gačuće, pačuće i kokodakajuće peradi učinilo im se - pretiho. Izađoše na dvorište. Sve je bilo prepuno krepane peradi. Tjelesa pataka, gusaka, kokoši i pura leržala su naokolo.
     I što sad. Brzo su se sabrali, uzeli pribor za klanje (noževe, sjekire), zagrijali vodu u kotlu i bacili se na čišćenje i skladištenje krepane peradi. Trebalo je to što prije pospremiti u podrum. i tako, kokoš po kokoš, pura po pura, patka ko patka...Dok...
     Odjednom se jedna guska počela micati, pa druga, pa treća...Istina, malo su teturale, čudno se glasale...Nisu povraćale, bar to nikada nije bilo spomenuto. Prvo je uslijedio šok, pa spoznaja, pa ludi smijeh...Dok su moji pređi mislil kako je živad krepala od vrućine ili ko zna čega, perad se naždrljekala koma sa đubrišta i domrtva se opila...
   Uglavnom, podrum je bio krcat očišćenom peradi, cijelo je selo jedno tjedan dana imalo gotovo božićne bakanalije jer je sve to trebalo pojesti, tetka je i dalje svake godine pecaru držala u svojim rukama, a perad se tog dana zatvarala u ogradu.

     Danas više nema niti pratetke, niti rakijskog kotla, niti peradi. Ostala je - sličica.
     


bagrem-prut @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 23, 2006
   Roštilj sav uspaljen plamti
   dok bagrem se skida skoro do gola
   meso u zdjeli, voda u kanti
   kanda ću peći cijeloga vola.

   Ćevap  na plamu se žari 
    krmenadlić na rešetki leži
   za pivo hladno bagrem mari
   red čekaju šampinjoni svježi.

   Dok sunce u zenitu bagrema prži
   kobasica slasna se rešetke drži
   piva se  u frizeru novom hladi 
   lepinjice mater u kuhinji radi.

   Nazdravljam nedjelji i jaranu svome
   nek nedjelja bude milijun još
   nek se ružne misli zauvijek slome
   i tuga s njima pravo u koš.

   Nek se pive uvijek nađe
   nek bude sunca i topline
   meso s roštilja nek često miriše
   od rane zore do večernje tmine.

   I ovo samo na kraju velim
   za roštilj sam uvijek trbuhom cijelim!
   Živjeli vječno u miru i sreći!
   I nikada lavež ne čuli pseći!!!!!
   
   
   

   
   
  
bagrem-prut @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
   Neuobičajeno za mene, ali, neka bude tako...Trebat će mi malo sreće da ne postanem - pečenka...Naime, idem ugrijat roštilj a  i sebe istodobno...Do kasno popodne tko živ- tko mrtav...
bagrem-prut @ 10:54 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 22, 2006

  Ja sam takav kakav jesam...Mijenjati me - teško...Pjesma o vjetru koji se vezat ne može..Ili - ipak može...Tko će više znati...
   Stihovima preoblikujem stvarnost, dajem joj svoju dimenziju...Napisao bih - štošta...Tko zna...možda i napišem, nekad...Ni uma, ni snage...Ni klada..
   Razapinjem misao između koječega...Između vrućine i ventilatora...Između boce i čaše...Između sebe i praznine...O, kako bi lijepo bilo udahnuti misao smirenu u blizini oživotvorenja nade...Prebrisah se ručnikom...Tuš je učinio svoje...


bagrem-prut @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

preslagivanje
preoblikovanje
tumbanje
okretanje
nezadovoljstvo
riječima
prasak ljutnje
pa opet blagost
pa izbezumljenost
pa smješak
od izraza
prema
sadržaju
prsti prebiru slova
oči prebiru riječi
srce prebire težinu
i lakoću
um ne caruje
snaga ne valja klade
uspostavljeni nered
38 u hladu ubija
boca kao boca

od izraza
prema
sadržaju


bagrem-prut @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 0

nadoliko buđenje
miris kave
u dvoje
je ljepše
makar i šutnjom
pa misao 
odluta...

§ § § § §

prazan poludan
uz osmijeh 
u zrcalu okrenut
okouhno
što 
zatvorene
oči 
vide
pred zrcalom

§ § § § § §

druga strana ulice
toliko
potreban san
blizina
močvare
kala

gledam
neke drage oči
smiješe se...


bagrem-prut @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 0
        Ljubav možemo zvati kako god želimo...No, ime je uvijek     
     samo  jedno...

       Traganje je hod po trnju do konačne nagrade...

       Vrijeme u cijeloj toj priči nije relevantna kategorija...

       Uvijek uslijedi - nagrada...

       Za odanost, vjeru i strpljivost...
bagrem-prut @ 13:56 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
jutro okupano
zvukom budućnosti
glava
mutna
a bistra
snoviđenja kažu
raduj se
bol prelomljen
preko boce
hod do sutra
smiješim se
nadama
bagrem-prut @ 11:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 21, 2006

 Pivo...Cigareta...net...Sve na broju?

bagrem-prut @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

raspojasano sunce
zapjevalo 
nad gradom
navukla se tišina
nad misao
probudiše se
davna svitanja
nedavni sutoni
bacih
još jednu bocu...
Sve
dok samoća 
ne učini
svoje...


bagrem-prut @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 20, 2006

...znati što učiniti sa prošlošću...
...držati glavu iznad svijeta kada boli...
...pozdraviti ptice kad ujesen odlaze i kad se u proljeće vraćaju...
...pomilovati pogledom cvijet i zanjihati travu na ledini...
...smjeti sanjati pa i otvorenih očiju...
...pokazati nekome da ga voliš...
...razrezati bijeli hljeb i podijeliti ga s nekim...
...uzmoći rastjerati magle a ostaviti mjesečinu nek zablista put kojim kročimo...
...mahnuti suncu i reći mu hvala na toplini..
...izgraditi grad vječan od snage i topao od beskonačja...
...narasti u vlastitim očima, pa i na tren...
...staviti pahuljicu snijega na dlan i nasmiješiti jjoj se...
...moći zavrištati glasno (pa nek čuje ko čuje)...
...imati nekoga tko te pazi i smiješi ti se kad se čini kako svijet ide mimo tebe...

Ili je sve to - život...


bagrem-prut @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

      Voda se prelijevala preko stijene. Čas brzim dodirima, čas nježno i meko, čas divlje i neobuzdano. I koliko god da se dan nekako kretao prema kraju i koliko god da je toplina prestala divljati okolinom, sve je polako počelo pripadati sferi beskraja.
      Ptice su se bezglasno digle, kružile, kružile...Kao da je netko stavio znak stop ...Nisu se spuštale...Nisu bile potrebne...
      Ovaj intermezzo u svoj vrelini na kraju još jednog dana trajao je čist i nepatvoren...Misao, očišćena od naplavina kojekakvih krenula je na odmor.
       Voda se prelijevala i dalje...I po stijeni...
       Kako su zvijezde pronašle prozor na koji trebaju zasjati i ostaviti svoj neboliko blistavi sjaj, tako je i stijena nastavila sanjati....I živjeti...Vodu...


bagrem-prut @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 19, 2006

      Nakon nemirnog sna sve stvari nekako izgledaju drugačije. Čak i kava ima drugačiji okus koji ne prepoznajem kao vlastiti doživljaj kave. U stvari, jedino je mineralna imala okus kao mineralna. Onako, grebla je jezik kao i inače i bila bez okusa. 
      Hladovina je bila dobro mjesto. Tenda me krila od sunca, drveće od pogleda, tamne naočale od jutra uzavrelog već u devet.
       Rješenje je u dignutoj glavi, u pozitivnom raskoraku prema danu što se preda mnom pružio kao i svaki dan do sada. Bit će onakav kakvim ga odaberem i kakvim ga oplaknu pritoke koje će se u njega ulijevati.
 
       Zapravo se osjećam kao jezero. Tih, miran na površini, a unutra - ključa. Vrije. Smirit će se. Kad pritoke donesu svježu vodu pa ću se moći miran, zadovoljan i tih prepustiti nekom drugom vremenu.

bagrem-prut @ 12:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 18, 2006

          Vrućina je migoljila livadom. Visoke trave zanjihale su se kako je prolazio. Makovi su se zacrvenjeli, ivančice nježno i fino uzdigle glave. Tišina je zapekla. Nebo se plavilo u svoj svojoj podnevnoj vrelini a sunce je nijemo pržilo još jedan dan.
       Izvalio se među trave. Osluškivao je dah zemlje, miris podneva i zaronio mislima prema nedogledu.
       Ptice su parale plavetnilo. Odnekud se kao kontrapunkt začuo daleki zvuk traktora. Zvona su polako dovršavala podnevni zaziv.
      Trave su ga milovale. Zemlja se podavala pod njim. Sve je pozivalo na san. Zaspao je. Ovjenčan snom punim ljepšeg svijeta.


bagrem-prut @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 16, 2006

                           Nasmijah se jutros...Odrazu u zrcalu...Crvene oči...Raskuštrana livada na glavi...Trebalo bi se obrijati, a to je i inače jedna od kazni životnih koje teže podnosim no druge. Nije neki posao, čak štoviše, ne traje dulje od pet minuta...Al, moja urođena lijenost .
         Trebalo bi popodne otići nekamo. Popiti kavu, prisjesti, promatrati svijet. Možda čak sudjelovati u njemu. No, nedjelja je. Rekoše jednom davno kako je to dan za odmor. Dan koji bi poslodavci trebali platiti bolje od ostalih, dan kada se ide na misu i dan kada su majke zaokupljene ručkovima, očevi formulom jedan a djeca opet najčešće ovise sama o sebi. Dakle, pobrkani lončići u vremenu koje ne ostavlja puno prostora za vlastite uzlete.
     Pokušavam se prisjetiti nekih davnih nedjelja, ali bit će da je 16. srpnja nekako kriv za to što mi sjećanje ne radi kako bi valjalo i što mi mozgom uglavnom kruži sadašnjost pretopljena u crvene oči.
     Dolasci,odlasci,ustreptalost,hitnja, prestrašenost, traganja,zbunjenost,osmijeh,razumijevanje, nada, ufanje, htijenje, vjera. Sve u svemu, ne nužno redoslijed, ali kruženje u skladu s nedjeljom. 
        Ima dakako jedna istina, to jest, više istinosnih solucija koje kruže elipsastim putanjama u meni. A to se može svesti na jedan jedini zajednički nazivnik. Dobri duhovi vremena jaki su ako meleci imaju srca da ga ponesu tamo gdje mu je dom.


bagrem-prut @ 13:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 15, 2006

    AUSTRO-UGARSKA MONARHIJA
            21. listopada 1901. u obiteljskoj kući praškoga pana Hromatke zakmečalo je još jedno žensko dijete. Osmi potomak u nizu i ako se doda još šestero iza nje, kuća je zaista bila - puna. Još je dvoje došlo na dohranu, jer u toj je kući bilo...18. Sve je to (dobri?) Bog dao, a ponešto, kako je to u tim vremenima i bilo razumijevano kao nešto sasvim normalno,  i uzeo. Neko vrijeme djevojčica je rasla kao i sve djevojčice tog doba. Zatim je ostala bez oca, pa dobila očuha jer je majka ipak trebala brinuti o silnoj djeci. Nije bio loš čovjek, ali nije bio ni otac. U svakom slučaju nije imala kad puno razmišljati o tome jer je buknuo prvi Veliki rat u kojem su po njenom rodnom gradu Prajzi čudesa radili i dvojicu njene starije braće strijeljali u obiteljskom dvorištu. Bog dao - Bog uzeo... Ni o tome se nije moglo razmišljati, jer je trebalo ići u školu, pomagati majci u svermu i svačemu.Zatim je imala (kao malo kada u životu sreće) pa je oboljela od španjolke i nekim čudom čudnim preživjela ono što nisu mnogi.
U svakom slučaju. tada je uslijedila i prva njezina velika seoba. Preselila je u Ružomberok, ne znam više koji je bio razlog. I tako, usred rata, odjednom, još jednom i ne posljednji puta, bila je prisiljena otići. Zašto? Danas više nitko ne zna. Svi svjedoci i oni koji su znali - mrtvi su i ponijeli su dio priče sa sobom.Uglavnom, nikad se više nije vratila, niti posjetila bilo žive bilo mrtve. Kako nikada o tome nije pričala, nitko nije ni pitao. Ali moralo je biti - strašno. S nepunih 17, sa znanjem češkog, ruskog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika, obrela se na drugom kraju raspadajuće Carevina, u mjestašcu ponad Dunava,  gradiću kojeg i danas okružuju i plemenitim čine njegovi vinogradi, Iloku, kod strica . No, ni to nije bilo duga vijeka. Uslijedila je nova država
.
     
KRALJEVINA SHS
     Nije da je baš bila obećana zemlja, ali natrag se nije moglo. Nedaleko Iloka, u Osijeku, dobila je i prvi posao. U laboratoriju šećerane. Gradom se kretala učeći prve "hrvatske" riječi: ćuprija, kapija, avlija. Osijek je bio samo jedna usputna stanica. Jednom je, tko zna zašto, putovala vlakom i negdje kod Siska susrela je kasnije čovjeka za kojeg će se udati, izroditi petero djece, čovjeka koji će kasnije pokazati kako je sposoban činiti različite pizdarije. Mada, mislim da ju je na svoj način i volio. Makar u početku. Kasnije je ljubav prestala, on je odlučio život provesti malo drugačije, a ona se sa djecom probijala kako je znala i umjela i nije ni jednom rekla kako joj je teško i kako je muž - ništarija. Ponovno su se susreli u četvrtoj državi kada ga ona druga više nije željela i kada je on bio vrlo blizu životnom kraju. E, da mjesto radnje - Križevci.
    
N D H
        Kako je Bog nadasve milostiv, jedno je dijete neposredno pred rat - umrlo. Gospodin suprug odšetao je s drugom ženom i izrodio još dvoje djece. O rastavi nije bilo niti govora. Sad, zašto su se njih dvoje razišli - ne zna nitko. Ali kako za dobar život treba dvoje, tako i za dobar rastanak isto treba - dvoje. U svakom slučaju, nastavila se probijati kroz život sa jednom punoljetnom kćeri i troje maloljetne djece. Zapravo, sve bi to još nekako išlo da se nad njihove živote nije nadvila sjena. Sjena se zvala državljanstvo NDH koje nitko od njih nije imao. Preostale su stvarno ljupke solucije. Prva je bila skončati život na nekom od lijepih odmarališta tipa Gradiške ili Auswitza. Druga je bila skončati ovdje pod kišom metaka za nekim plotom. Treća je bila nešto sretnija. deportacija natrag u Češku. Kako joj se ni jedna varijanta nije dopala, odlučila je poslati pismo na Glavni stan, u Zagreb i zatražiti državljanstvo. Izgledi za odgovor i to pozitivan ipak su bili gotovo jednaki nuli, ali kako je lijepo nadati se i ona se nadala. Odgovor je stigao. Pozitivan. Mogla je na tren odahnuti i primiti se kakvog takvog posla kako bi prehranila sebe i potomke. Rat je prošao, preživjeli su. Ostalo ih je troje. Ona sa dva maloljetna sina. Kćeri su se poudale i krenule svojim putevima.
   
JUGOSLAVIJA
       Teška vremena. Možda ne svakome, ali većini - sigurno. Trbuhom za kruhom krenulo se dalje. Bjelovar je bio odredište, tvornica Biser gotovo idealna prilika da se nešto zaradi. Tako je i bilo. Ugnijezdili su se u jednoj dvorišnoj zgradi, kraj koje i danas prođem sa sjetom i nostalgijom. Dvije sobice, bez vodovoda, klozet na susjednom ulazu. No, kako je to očito bio idealan smještaj, netko ga je poželjeo. Uglavnom, dobila je nalog iseliti. Malo se pribrala, otišla nekoj Glavi i zamolila da to ne čine. Kao odgovor je dobila :"Marš van!". Takvim se odgovorima nikada nije zadovoljavala i nakon što je uredno izašla iz kancelarije, napisala je pismo na Maršalat, u Beograd. Za tjedan dana zvali su je opet onoj istoj Maršvan Glavi. Glava ju je zamolila neka sjedne , kako je sve jedan veliki nesporazum i kako može ostati. Svečano joj je uručio pismo s Maršalata, Titovom rukom potpisano kao i rješenje o stanarskom pravu.Rekla je kako ne želi sjediti, jer nakon marš van vrlo ugodno stoji.
          U međuvremenu, unuci su se nizali kao na tekućoj vrpci i kao posljednji u nekom očekivanom slijedu pojavio se pisac ovih redaka. Planula je nevjerojatna ljubav. Tko zna zašto. Učila me čitati i pisati, vodila me kod Šabana na kolače i sladoled, pričala mi priče svog djetinjstva, one životne i  one bajkovite, naučila me prve češke riječi i rekla mi kako ne ide u crkvu jer su nju učili da je Bog svuda i da mu se može pomoliti gdje god poželi ako poželi.Vodila me na centralni park , po vodu koju smo natakali iz gradske česme.Voljela je slušati kako pjevam, mada ja danas mislim kako pjevam grozno, ali tko zna kako je to onda zvučalo.Tjerala me da crtam. Meni, žgoljavcu, nosila je torbu u školu. Uglavnom, bio sam središte njenog svemira, kao što je i ona bila moj veliki oslonac. Kasnije, kako sam odrastao, uvijek se za mene našlo kod nje nekog posla.Nekad je trebalo nacijepati i unijeti drva, nekad uštihati dvije gredice, nekad donijeti nešto iz dućana. Uvijek je slijedila nagrada. Naime u ladici kuhinjskog stola, u poklopcima laka za kosu čuvala je kovanice, uredno sortirane po apoenima. Obično sam dobivao 5 dinara..Ajme veselja...Zauvijek ću pamtiti te kovanice, bile su zlatom i ljubavlju presvučene.
      Kako godine čine svoje, morale su to učiniti i kod nje. Odveli su je u bolnicu, postavil na operacijski stol, otvorili i - zatvorili. Karcinom probavnog trakta. Neoperabilan.
     15. srpnja 1981. Kod mojih u vinogradu pripremala se fešta. Ja dopodne u školi, popodne sam trebao sa susjedima u vinograd. U međuvremenu trebao sam u bolnicu. I otišao sam. Slika m ije bila čudna. Tada nisam znao što vidim. Bez ikakva osjećaja za mene zurila je u plafon i ubrzano disala. Nisam znao što vidim. Oči su joj bile mutne. Na brzinu sam otišao po novine i po sok, neka u ove ljetne dane ne bude žedna. Kad sam se za pet minuta vratio, iz sobe je izašla liječnica i kazala kkao moje bake više nema. Tog sam trena shvatio što sam vidio. Vidio sam smrt u njenom njprirodnijem obliku. Sve ostalo išlo je nekako, kao ...Ne znam ni sam...Tako ću dobrih 25 godina poslije ispratiti i oca...
     15. srpnja 2006.  Sveti Andrija, svijeća, nijemi pozdrav. Hvala. Za sve.





bagrem-prut @ 11:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 14, 2006

    Jednom, u gradu tko zna kom, bio jedan čovjek. Dijete vremena i prostora, rekli bismo. A to vrijeme i taj prostor bili su mu uvijek nekako tijesni i prema jednomu i prema drugomu držao se nekako s rezervom. Tumačili su ga kao čudaka i ophodili se prema njemu kao prema arogantnom osobenjaku, što mu je zapravo sasvim odgovaralo. Ostajao je u svojoj ljušturi i samo povremeno bi iz njega provalilo . Traganje. Traganje za sukladnošću, srodnošću, blizinom. Uglavnom neuspješno traganje dobrano začinjeno nevoljama koje su ga se lijepile kao pijane plota. Uostalom, plotovi su u njegovom okruženju odigrali veliku ulogu. Iza njih i preko njih se pričalo i time se davao pečat njegovoj ionako zatvorenoj egzistenciji.Doduše, nije ga se preveć ticalo, jer... Snaga mu nije bila u djelu, već u misli. Ili, kako bi neki rekli, životni nesposobnjaković. No, ono o čemu nitko nije nije razmišljao bilo je njegovo srce. Rijetki su ga vidjeli - na dlanu.
     Gotovo istodobno, u jednom drugom gradu tko zna kom, bio također jedan čovjek. Nikada ga nisu tretirali kao dijete prostora i vremena, jer je uvijek bio antiprotivan zakonima građanske urednosti. Za razliku od onog prvog. Malo tko ga je razumijevao, malo tko je poimao zašto on tako čvrstim koracima grabi prema neistraženosti, zašto se tako silno trudi biti svoj i zašto mu ne odgovara okoliš u kojem su zatarabne priče nekad jedino mjerilo ljudske vrijednosti i smisla postojanja. Niti njega nisu zaobilazile nevolje. Nije ih tražio, nailazile su. Nekad same od sebe, nekad su ih usmjeravali drugi. Nosio se dobro sa njima, jak je on. Samoću je znao pretvarati u dobitak, dobitak u ljepotu, ljepotu u ljubav koje je imao uvijek, a bol koje ionako nije nedostajalo pretvarao je u zlato. Onako, na dlanu.
    I tako, jednog dana, u vremenu nekom, u prostoru nekom, tko zna kom, igrom sudbine, udesa, čega li već - našli su se. Priča je počela dobivati obrise, isprva plaho i nesigurno, kao mačke oko vruće kaše. Nekad uspješnije, nekad neuspješnije, al od priče je polako narastao roman, od romana je polako narasla - biblioteka. U svakom slučaju, isplivavali su na površinu bolovi, krikovi, nadanja, sreće, tajne, utjehe, bijegovi i dolasci. Odlučili su svijetu podariti najljepše od onog što posjeduju: ljudskost, istinu i prijateljstvo. Uspjeli su. 
     Vidim ih povremeno. Nekad piju zajedno kavu, nekad s prijateljima zaderneče. Nekad zajedno plaču, ako su suze potrebne. A nekad, jesu. Uglavnom se smiju, sretni što su se našli kao more i mornar.Razgovaraju o svatovima, o obiteljima, o budućnosti koja će biti najljepša na svijetu. Promatram ih kroz tamne naočale sjedeći u Brokeru. Sretan sam što ih poznajem i što su mi svoje živote ponudili onako kako to jedino i znadu. S osmijehom u očima i srcem na dlanu.


bagrem-prut @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 13, 2006
veza 
želudac
mozak
srce
ruke
posve uskovitlana
bez sidra
utega
lijećem
a tapkam
uzbunjene misli
nagli pokreti
sunce u zenitu

sijedim
bagrem-prut @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 12, 2006

        Sinoć sam vodio jedan prelijep, pun dijalog. Nije to bilo propitivanje, jer smo se već odavno propitali. Niti istraživanje, jer već je dosta toga istraženo. Jednostavno razgovor o svakodnevlju koje se pretapa u riječima. I tako nekako je, nakon što je puno toga izrečeno s mjerom i kako valja, u meni narasla misao...
          Odavna sam naime vezan za riječ. I za njenu upotrebu. Naučio sam, s vremenom, poštovati napisano, izrečeno, mišljeno...Naučio sam ovladavati kontekstima, pogledom, semantikom, višeznačjem, uporabom...Dakako, ne bezgrešno. Riječima blažimo tugu, ljutimo se i ljutimo. Njima tugujemo, usrećujemo, rastužujemo. Ljubimo, pomračujemo svijest, vrijeđamo i budemo povrijeđeni.Shvaćamo ih i ne razumijemo, tumačimo ih kako nam odgovara, često ih ni ne slušamo. Njima tugujemo, plačemo,smijemo se i pjevamo. Kroz njih tragamo, lovimo, raskrivamo se i ograđujemo. Nekad olako, nekad manje olako.
           Ne volim olaku upotrebu riječi. A ljudi čine baš to...Ne uvažavaju svetost pojedinih riječi...Koliko god da je svetost pojedinih riječi strogo individualna kategorija. Nekome je sveta riječ Bog, nekome Vrag, nekome Vjera, nekome Nada...Moje je sveto trojstvo zapravo vrlo jednostavno: Ljubav, Prijateljstvo i Riječ. Njihova veličanstva moga svemira. I nijednu od njih ne izgovaram olako. I svaki puta kada ih napišem, izgovorim, učinim to sa dužnim poštovanjem. I mislim ih kada ih izustim, ispišem, podijelim s nekim.Posebno kad kažem :"Volim te." Rijetko to kazujem. Jako rijetko. I tada to mislim u punom značenju. Naučilo me da  to može biti samo tako i nikako drugačije. I jednostavno mi ne drži vodu floskula kako Bog voli sve, jer niti on to ne može. Da može, svijet bi bio drugačije mjesto. Ne raj, ali drugačije mjesto, u svakom slučaju.
           Gledam kako ljudi olako govore i pišu. Kao da kažu dobro jutro a zapravo ni ne misle o dobrom jutru nego samo na mehaniku, na to da nešto - moraju reći. Ne svi, dakako... Kad naiđu na dubinu koja ih preplaši, tada ne kažu i ne napišu ništa jer i nemaju što reći. Ne zato što bi im ljepota oduzela dar blagoglagoljivosti nego zato što ne znaju. Ne svi, dakako...Ne razumiju. Ne osjećaju kontekste ili samo misle da ih osjećaju. Ne osjećam se osobito ugodno kad ne razumijem. Tada i tražim objašnjenje. Na taj način  također štujem riječ. Mada, znam da Ljubavi ne treba objašnjenje...Bar ne meni.
        I tako malo pomalo i ja orem po ovoj planeti ispunjenih želja zvanoj bloger. Promatram kako riječi niču, kako ih ljudi koriste, pakuju, kuju, podastiru jedni pred druge. Otkrivaju se u svojim sanjama, ljubavima, prošlosti, sadašnjostima. Foliraju... Govore istinu... Eh, osjeća se to, osjeća...Treba znati. Treba ih znati doživjeti srcem i otvoriti razumom. 
        I da, istina, riječ može ubiti. Netko je kazao "Ubi me prejaka riječ." Neka mi bude oprošteno ako to ikada učinih, a sigurno sam učinio. Isprika, uime ljubavi prema riječima. 


bagrem-prut @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 11, 2006
razbijena čaša
staklo pod tabanima
malo krvi
stisnuti zubi
izbijeni zvukovi 
gluh dan

samoprijekor
bagrem-prut @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

     Ponekad izustim ili napišem krivu riječ...Impulzivnost mi nekad ukoči male sive stanice...Poslije, kad promislim, bude mi silno žao...Čak se i uplašim nekad, jer znam moć riječi.
     Uvijek ostaje nada kako kriva riječ neće učiniti štetu i kako ću isprikom moći sprati ljagu. Znam da riječi zabole. Čak i mene nekad, one iste, moje...Možda sad mislim predaleko, možda mi se čini, možda...Ipak, kajem se duboko i teško...Nije bilo mišljeno loše, apsolutno ne...Ni jedne sekunde, ni jednog slova...Samo - nedorečeno...
      Oprosti...


bagrem-prut @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 10, 2006

          Večer je bila lunatična. Srebrnina se kao u neke rastrošne grofovske familije rasipala gradom koji se koprcao u nekom svom srpanjskom polusnu uznemirenom sparinom. Stajao je na nekom prozoru, tko zna kojem. Promatrao vlakove koji su prema redu vožnje svakih nekoliko sati isplivavali iz mjesecom oivčenog polumraka.
         Granica, povučena između njega i cigareta još u ponoć, izbrisana je oko pola dva. Našao se još jedan podobro ohlađen pan u frižideru. Potrajat će nekoliko gutljaja, taman koliko zatreba da se još jedna vampirska preobrazba olakša. Tijelo mu se presijavalo. Oslobođeno svih odjevnih viškova izgledalo je kao blaga groteska. Nebitno. Znoj se polako graškao na čelu dok je dim odlazio nebu pod oblake. Tako bi rado sada pustio glazbu, ali onako..bez slušalica. A opet, nekako je bilo šteta razmrviti tišinu što se prelijevala sa polja na predgrađe uskovitlano brigama i nemirom.
          Piva se lagano cjedila. Staklenka je bila rosnata. Ruke - nesigurne. Srce - poludivlje. Pokušavao je napraviti neke redosljede. Nije išlo. Vampiroidne oči ukazivale su mu na trenutno stanje. Rupurut? Nešto slično? Ma, kaj god...Samo piva i cigareta. Možda ima još koja, ohlađena, u frižideru zatrpana između vrećica majoneze, paradajza i koka kole.Ima, još jedna. 
         Pola pet. Svitalo je. Vampir je namiren. U licu je ponestalo krvi. Oči su mu bile crvene. Tijelo mu se oblačilo zorom. Kutija cigareta bila je gotova. Pepeljaru je trebalo još odavna isprazniti. Krevet se činio kao najudaljenija planeta. Crvenkaste oči tragale su za zvijezdama na zorom okupanom nebu. Luna se pozdravljala sa zemaljskim ljepotama. 
         Okrenuo se od prozora i pogledao svoj odraz u monitoru. Vidio je iskricu osmijeha.  Ponovno se obrnuo prema zori   i mahnuo...nekome...


bagrem-prut @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 9, 2006

    Nakon dviju panskih izdivljasanih noći što uopće mogu očekivati...Glava mi košmarovita, misli njome klize kao da su i same poprimile obrise sjena. Nedjelja je kao stvorena da se osjećam razmjerno indiferentno koliko god da mi tenis pred očima i koliko god da nogomet danas (hvalabudibogu) završava. 
    A kad bih radio neku rekapitulaciju prethodnih dana mogu jedino vidjeti kako se stvari razvijaju prepune nervoze i ispražnjenih malih bočica. Svjestan činjenice kako se ništa važno bez nervoze kod mene nikada ni nije dešavalo, prepuštam se usudu i vjerujem kako će i ovo proći i kako će iza toga osvanuti neki kvalitetniji dan pa bilo to i na uranku oko pet, kad se livade hlade noćnom tišinom i kada se sunce onako sladostrasno stidljivo pomalja iza istoku priklonjenih brežuljaka.
    Kada bi moje srce sada moglo govoriti, reklo bi svašta. Neću ga puno sprečavati ali ću istodobno potegnuti sve svoje snage koje imam kako bih mišlju dopro do tebe i do daljina koje me muče, ali znam da ti čine dobro. Polako u sebi razvijam svijest o sretnoj činjenici kako sreća leži u malim stvarima i kako će uskoro blizina biti činjenica koja će kazati ono što znaš otprije a to je - baš sve.


bagrem-prut @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 8, 2006

svaka
priča
svoje
ime ima
časno
moja ima 
tvoje


bagrem-prut @ 18:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 7, 2006

               Vuče se ko i svaki drugi dan...Onako, bez kraja i konca...Mada...Do kraja mu je ostalo još sat i po, ali kad se petak natakne na subotu ja ću već spavati pijanim snom panskog nepravednika.
         Uostalom, takav je - kakav je...Mijenjati ga više i ne mogu..Ne mogu ga mijenjati uopće..A i zašto bi...Pan je prilegao taman onoliko koliko je i trebalo...A za ostalo...Marim ja...Ma, koga lažem, marim..Možda i više nego inače, možda i snažnije no ikada...Nisam brojao boce, sorry...I ljeto je nekako naleglo sa svom ovom sparinom na mene..Neka pet dana koji slijede budu sretni i berićetni, neka urode plodom od zlata žutim i od ljubavi punim, neka se rasprostru plavom padinom kao biserje na satenu tijelom obavijenim, neka nam udjele mir i spokoj, neka nam podare svježinu bistra izvora i mekoću  sedam polja pamučnih egipatskih...Skakavci neka ih preskoče i neka svaka suza ostane zakopana duboko u prošlosti...
            Aj, živjeli...


bagrem-prut @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

       Part 2. :-) Smijati se ili tumačiti drugačije:-)? Ma ne znam..Preberite i razumijevajte kako želite...Prikupljeno...Ljeto gospodnje 2006.

Scenograf scenira sve što je potrebno na sceni.
Monolog je dulji od novele a kraći od romana.
Pjesma u prozi je pjesma u prenesenom značenju riječi.
Tema je neko djelo o kojem se govori.
Pjesma u prozi je stih u praksi.
Epitet je komparacija pridjeva.
Epitaf je opisivanje pokojnika na podrugljiv način.
Lirska duhovna pjesma je pjesma koju pjesnik piše da je ljudima duhovita sa duhom.
Poredba je prenošenje riječi iz jednog reda u drugi.
Lirska duhovna pjesma posvećena je nekakvom ismijavanju ili poruzi.
Epitet je uskrsni pridjev.
Poredba je ponavljanje riječi na kraju stiha.
Govorni organi su: dušik, plućni koš, dušice i dušni kanal.
Epitet je nadgrobni natpisu kojem pjesnik može u nekoliko redaka prikazati pokojnika.
Hrvatska himna se zove "Naša domovina" a napisao ju je Vladimir Nazor.
Monolog je kada više ljudi govori.
Razlika između autobiografije i biografije je u tome što je autobiografija od više glumaca a biografija od samo jednog.

Eto:-) Malo hladnoće za mozak na ovu vrućinu...


bagrem-prut @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 6, 2006

put
koječim posipan
dani
obrubljeni
srećom 
tugom
iščekivanjem
misli 
prema naprijed
pružene
toplina
raskršća
odluke
susretanja

našao sam


bagrem-prut @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 5, 2006

     Dan se vrtjeo onako...Kao što sam i rekao u jučerašnjem postu. Ni traga uzbuđenjima, svakodnevnica samo takva a ja sam iz nje pokušao izvući ono najbolje pa sam odnio u Kaufland pet- boce ne bih li prištedio dvije i po kune. Kune dobijene, a onda ih je, naravno trebalo i potrošiti..Pravo bogatstvo...
    I tako, u preuranjeno veče, negdje oko šest, sjedio sam po običaju opet kod Brokera, ispijao relativno kasnu kavu. Odjednom se u mome vidokrugu pojavilo poznato lice. Drag prijatelj iz mladenačkih dana. Dugo se ne sretosmo, dugo ne izmijenismo niti riječ. A kako i bi. Život nas je porazbacao onako kako to sam on zna. Svaki od nas krenuo je svojim putem, netko je odabrao obitelj , netko samotnjački puteljak s ponekom klupicom.
   Pozovem ja njega, na kavu, sok , pivo...Pa valjda uime starih vremena ima desetak minuta vremena. Začudo, imao je. Sjedili smo tako, ispijali naručeno. I pokušali smo razgovor. Počeli smo u engleskom stilu, o vremenu, zdravlju, bližnjima. Sve nešto celofanski s mašnicom, bez pravog sadržaja i bez prave potke...Dobacivali smo se frazama kao dai gramo ping-pong, odbacivali od sebe i najmanju pomisao da bismo kao nekad mogli zaroniti opet ispod površine. Doduše, iskreno, pokušao sam... Možda se nisam dovoljno potrudio. Međutim, čini mi se da smo ostarjeli. Ja manje, on nešto više. Uredan život postao je bitna preokupacija, šala je odnekud nestala, a znam da toliko toga ima ispod površine. I kod mene i kod njega. 
      Vrijeme je uzelo svoj danak i zapitao sam se nije li sve ono iz mladosti bila čista iluzija nečega što sam poznavao kao prijateljstvo. A prošli smo puno toga zajedno...I kako to da danas s nekim, meni jako dragim, mogu proći sve, i više nego sve, a da ne posumnjam u uzajamnost, pripadanje i bezuvjetnost. 
      Nemam puno toga. Nije mi se priča o dva auta učinila inspirativnom. Na kraju krajeva u automobile se ne razumijem. Tako smo se nekako polusrdačno i razišli uz obećanje (koje smo dali puno puta) kako ćemo se čuti i naći eto  na puno duže vremena. I popričati kao ljudi. O čemu? O opet novom autu?
       Razočaran? Ne previše... Zbunjen? Ne, ni to...Ljut? Ni najmanje...Samo gorko svjestan kako se mijenjamo i kako  je  neke ovo vrijeme prvobitne akumulacije kapitala pretvorilo u tragače za iluzijom zlata, materijalne sigurnosti i kolotečinu za koju misle da je život sam po sebi. 
       Ja imam svoje iluzije i realitete koji me oblikuju i zato sam takav kakav jesam. Svoj sam put odabrao davno, neke odluke donio nedavno, ma kako one možda nekome zakašnjelo izgledale. Znam da sam neke odluke donosio na svoju štetu. Znam da sam se od nekih odluka morao opraštati zbog drugih. ili sam to samo tako mislio, da moram, da sam dužan. Nema više te priče. Ma što i ma kako bilo, odluka stoji. I zato osjećam zadovoljstvo jer znam, konačno znam, da neću biti potrošen kao paloma maramica i izigran. U to ime, neka bude...


bagrem-prut @ 12:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 4, 2006

         Kava je zamirisala i oči su se otvarale usporeno, kao da je san bio ljepši od oronule fasade koju sam gledao. Sam sam sebi djelovao kao da sam padobranom spušten u npoznati predio. Misli su mi bile učahurene i ništa ih nije mamilo napolje. Kupio sam usb i znam što ću raditi danas popodne. Arhivu.
         Iznenada iz mene provali oštrina. Bol presiječe mozak. Slika jedna od pred gotovo dva mjeseca. Na lice mi se navuče sjena, teškim udahom povukoh dim i pustim ga kroz nosnice napolje...Navalih na tu misao kviskom. Svojski. Preuzeo je inicijativu i vratio me kavi koju sam žudno gotovo mačjim gutljajima ispijao. Polomile se rijeke u meni, ispretakala se mora. Vjetri se sudarali jedni sa drugima. A fasada je ispred mene stajala i dalje kao i prethodnih 200 godina i baš je se ništa nije ticalo. Uostalom, nekako se imene nije ticalo. Duša ravna kao komad šperploče. Silan umor odnekud.
          A tek je zajutrilo. Suncem okupan grad užurbavao se nakon polujesenjih kiša koje su ga mirile prethodnih dana. Nebo je sa sebe istiskivalo posljednje ostatke ostataka oblaka i mamilo sunce neka se razbaškari na toj modroj poljani. A što ako...Što ako je ovaj prizor samo varka ćutila nesavršenih i što ako ja samo sanjam kako me proždire kiklop od ovoga dana...Što ako je to sve žarka istina iz koje ću morati napolje ako poželim da ostatak dana bude svijetao kao svjetlost petrolejke barem. A ništa...Idem dalje svojim putem.
         Možda i ovo istresanje nije imalo smisla, možda kiklop i nije toliko gladan, možda i meni treba još jedna kava. A možda mi se sve to čini jer nikako ne mogu heftu mirnih dana nakupiti pa da krenem gledati kako valja. Tko će znati. Ne znam ni ja...Više...
        Idemo, naočale dolje, čelo prema naprijed i smiješak...Pa makar to bio jedan od onih, beskrajno dugačkih dana.


bagrem-prut @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 3, 2006

            Kiša samo takva...Nebo od olova i ruke od bezidejnosti...Misao od koječega i riječ koja traži izlazak. Pa neka bude slovo o udarcima, taman takva klima.
     Noćas sam se prevrtao. Ne revijalno, već onako, poput praseta na ražnju. Ne, nije mi bilo vruće i zapravo mi se silno spavalo, ali već dobro znam kako to izgleda kad misao ne da spavati. Uhvati me prvi san i onda kroz glavu grunu lavine. Doduše, prvo krene pahuljasta misao, na nju se nastavi neka grudičasta, zatim od grude nastane lavina...I pomete san. U glavi je bilo mnoštvo misli koje su se trzali kao leptiri uhvaćeni mrežom nekog strastvenog leptirolovca. Onda ih je nevidljivi leptirolovac pribadačama (nježno?) nastavio na moj mozak...Zapravo, nije to bilo više od jedne jedine misli, to jest sve ih je bilo moguće sravniti pod zajednički nazivnik - udarci.
     Nikako da se na njih naviknem. Bar ne na ove posljednje. Možda zato što dolaze otamo odakle ih nikako nisam očekivao. Prilično su niski.Udarci, mislim.A i udarači. Debelo ispod pojasa. A ja - ne udaram. Samo se povlačim. Uistinu, jednom sam vratio lopticu kazavši što mislim. Uslijedila je smrtna uvrijeđenost. Ali ništa se osim toga nije desilo. A ja - ne udaram. Stojim. Pljuske padaju kao po tekućoj vrpci. Iza toga slijede pokušaji mita i korupcije...To kod mene nikada nije palilo. Polako se povlačim a udarači se čude da što mi je. Ma zapravo. ne boli me više. Jednostavno sam oguglao kao ono magare koje biju i bičem i rukama a ono strpljivo podnosi rezerviravši si neko mjesto u magarećem raju.
     Ne želim čak više ni razgovarati o tim udarcima. S udaračima. Suvišno je. Jer udarači ni ne razumiju da - udaraju. Tješim se kako sve kad-tad dođe na naplatu, mada mi nikada nije bio cilj naplaćivati...(Heh..i praštam stare dugove...) Niti želim da se ikome u glavu vrati ovo moje...Grozna je jedino pomisao da sam poneki udarac možda i  zaslužio...Više ne pitam...Više ne govorim...Smiješim se tješeći se kako će udaranju skoro biti kraj i kako ću prodisati...Ovako ili onako, ali svakako ću - prodisati. A udaračima ostaje nek nađu neku drugu vreću. Bojim se da takvu više neće nikada naći...
     Kiša samo takva...Nebo od olova i ruke od bezidejnosti...Misao od koječega i riječ koja traži izlazak. Eto, uz  slovo o udarcima je dijelom bilo i slovo o magarcu i vrećama. Doslovno? Metafora? Zaboravljam polako i pelin i otrov, na parceli blista kolovoz (da ne kažem  kolodvor:-). Vrijedne ruke će suncem okupati život...


bagrem-prut @ 14:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

dok 
rogobori vjetar
i nebesko se modrilo
sa suncem
oblacima
kišom 
svadi
otpečaćujem
svoje srce

malo krvi
ne boli previše
smiješak


bagrem-prut @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 2, 2006

Djordje Balašević - Provincijalka

Rekli su mi da je dosla iz provincije
strpavsi u kofer snove i ambicije
drug je studirao sa njom pa smo se najzad sreli ona i ja
shvatih, boze, ovo je sazvezdje za nju - provincija

Srce stade k'o dete da se otima
trazili smo se po prethodnim zivotima
ostavih iza sebe svet, zablude, promasaje koji tiste
prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste

O da mi je da se jos samo jednom zaljubim
opet bih uzeo kostim vecnog decaka
i opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih
usamljeni galeb iznad mora osrednjih
reci bi sve pokvarile, samo se cutke pokraj mene stisla
sami, svoji, izbeglice iz besmisla

O da mi je da se jos samo jednom zaljubim
opet bih gledao niz kej kao niz prugu
i opet bih znao da se u oblak zadubim
i cekao bi samo nju, nijednu drugu

Napisi mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li cu umeti. 
Reci
jesu moje igracke, cakle mi se u glavi kao oni sareni
staklici kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u ocima
kad zazmurim ali postoje u nama neke neprevodive dubine.
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam...
Napisi mi pesmu, molila je. I nisam znao da li cu umeti.
Voleo sam je tako lako a tako sam tesko to znao da pokazem a
onda odjednom raspored mladeza na njenim ledjima kao tajna
mapa pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i
tako, eto ti pesma, ludo jedna...


bagrem-prut @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, srpanj 1, 2006

     Imam jednu parcelu. Tako, nije nešto posebno velika. Meni dovoljno draga da na njoj dođem odmoriti oko i duh. Imade na njoj ponešto, tu i tamo koji behar probehara, zamiriše poneki đul a i pokoja mirisna jabuka za namjernika pa i  studene vode štono je zahvatim đermom. Sve u svemu, parcela koja me štiti od vremena i prostora i pušta me da budem svoj koliko to ja želim.
    Imam i jednoga prijatelja. Nije namjernik, al redovno dođe pa nadušak ispije vode dubinama ohlađene, zastane, s mirom u pogledu odmjeri behar, bostan i đulistan, pa opet krene u putešestvije kuda ga konji vrani nanesu.
    Sretosmo se jučer na parceli. On i ja. Gleda on parcelu i vidim kako nešto razmišlja. Kaže:
    "Čuj, lijepu parcelu imaš. Al', kako bi da bude još ljepša. Haj'mo je malo urediti, neke prilazne puteve načiniti, zasaditi poneki cvijet, nasuti zemljom pa zasijati meku travu."
     Nenavikao na vrtlarenje, nisam niti razmišljao o svemu tomu. Pristadoh jer sa njim mogu baš  - sve.I krenusmo. Laganim tempom. Nekoliko smo se sati igrali sa sađenjem, nasipavali, krčili, obrezivali, tražili najbolje sjeme i najljepšu tratinu. Jah, kakav sam antitalenat, nije sve sjelo kako valja pa rekosmo kako ćemo nekom drugom prilikom dodati mome svijetu još malo boje. E, da...I tarabicu napravismo...Nije nešto, al je gotovo naše. Dadoh mu ključ od ulazih vrata. Ako ga put nanese, kad mene nema, neka se odmori na toj parceli. Ako poželi baštovaniti, neka baštovani. I nek udahne miris jednog vremena zaustavljen kraj đerma iznad studen-hendeka...


bagrem-prut @ 10:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.