Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - srpanj 2007
utorak, srpanj 31, 2007



ne trgaj snove: u besnenim noćima u pod plahom mjesečinom važi dan koji slijedi u njemu zasadi klicu željenoga
ne trgaj snove: tren po tren izvučen iz duplja prošlosti iskopaj kao blago što će hraniti vremena koja klize ususret
ne trgaj snove: ko snohvatač veži niti raznih vremena pa ih drhtavim a opet sigurnim perom ispiši nek govore o sebi i o trajanjima oko nas utegnutim u prah muke i zaogrnutim u zvjezdanu prašinu sreće
ne trgaj snove: na vremenskim postajama svi smo ponekad iščekivali panično kako će klepsidralni pijesak iscurjeti a vjetar je krao šešire kišobrane rupčiće
ne trgaj snove: na traku mjeseca zaplovi prema željenome i dotakni sunce prstima bez straha da ćeš se opeći

ne trgaj snove...ne trgaj ih...tako ti tebe i svega
jer kad glavu okrenemo preko ramena bez neke želja da se vratimo na mjesto odakle je točka krenula na neki svoj put vidimo da se točka još nije izdužila koliko bi trebala
pa pogledamo naprijed a tamo oaza što smo je jednom davno zamislili
niknula iz svakog daha iz svake želje iz svakog i u budnom stanju sanjanog sna
oaza stoji
negdje na obronku vremena









bagrem-prut @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 30, 2007


kiša stoprsta
vjetar višeglav
oko praznih kula

zmajevi su ispili  vodu
pa potoci
utabali podzemne puteve

prstima siječem 
nebo naslonjeno
na grudi

očima pijem
rukohvate
iznikle u oblacima

uglove oplela
paukova koprena
svilenolika

a dan
tako miriše
na tebe









bagrem-prut @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 29, 2007



i razbi se noć na punom mjesecu
krv otvrdnu na očima
pauci zašuštaše u uglovima
srebri uspavanka ponad okna
tinja dah zemlje

a kazaljke plivaju



bagrem-prut @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, srpanj 28, 2007







             Postoje ljudi koji ne bi mogli živjeti bez knjiga. Obično su se s njima sastali u najranijem dječjem razdoblju života kad im je netko blizak  i drag čitao iz njih ili jednostavno pripovijedao. Tada su se ti mladi duhovi zauvijek inficirani riječima i slikama koje u djetinjoj glavi te riječi mogu proizvrsti. Mašta se razbuktavala, pitanja se nizala, prva slova otkrivena. Nakon prvih slova na red su došle prve knjige. Prvo likovnice, zatim klasici dječje literature..
             I ja sam jedan od tih inficiranih. Zaražen sam dok sam bio sasvim malen, a bujice priča iz bakine riznice slijevala se u moja područja spoznaje i užitka. Nešto malo kasnije, u vrtiću, debelo pred školu, znao sam posve samostalno čitati. Tako smo pri kraju svoje vrtićke avanture, mi predškolci, najstarija grupa, pod budnim okom teta Danice i Ružice, u jednom vrtiću iz predgrađa, pripremali završnu priredbu. Kad bolje razmislim, možda baš i nije bila završna, ali u svakom slučaju bila je - priredba.
Glavna točka bio je igrokaz - "Ježeva kućica" Branka Ćopića...
             To je bio prvi susret s tim klasikom dječje literature i bili smo silno uzbuđeni već prije dodjele uloga, a nakon te podjele nije bilo sretnijeg djeteta od mene. Potpisnik ovih redaka igrao je glavom i bodljama samog Ježurku Ježića. predstava je bila sjajna. Svi smo dali sve od sebe i bili burno pozdravljeni.Niti smo mucali niti zaboravljali tekst...Ma, pravi mali genijalci...Jedini peh desio se Ježurki...Naime, dok sam se pokušao izvući iz svog brloga, da bih izgovorio posljednji ježev monolog,  samo sam osjetio kako po šavu pucaju hlače na turu. Rupa na hlačama nije pokvarila veliki finale predstave. monolog je bio izveeden u jednome dahu...Sreća je bila da se nisam morao leđima okrenuti publici, inače bih vjerojatno umro od sramote.
            Drugi susret s tom knjigom desio se već u srednjoj školi. Imali smo predmet Dječja književnosta u sklopu Hvatskog jezika. Zreli, bistri, nabildani znanjem, promatrali smo tu knjigu drugačije nego u vrtiću. Karakterizacije, likovi, jezik, tema...
            Treći susret bio je više-manje posredan...Početkom devedesetih godina na lakim krilima rodoljublja brojne su knjige nestajale s polica knjižnica. Taj rodoljubivi zanos u mnogim je knjižnicama pomeo i "Ježevu kućicu"...Bio sam strašno tužan i zgranut. Nije mi bilo jasno, a nije mi jasno ni danas, što su knjige krive. kakav razlog postoji da se uništi, spali knjiga? Da se makne s polica? Neki novi index librorum prohibitiorum?Uostalom, tko pametan može poreći rodoljublje sljedećih stihova:

                        "Ma kakav bio moj rodni prag
                         on mi je ipak mio i drag.
                         Prost je i skroman, ali je moj,
                         tu sam slobodan i gazda svoj.
                         Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
                         i mirno živim pod svojim krovom.
                         To samo hulje, nosi ih vrag,
                         za ručak daju svoj rodni prag..."

To su, dakako, riječi iz posljednjeg Ježurkina obraćanja Vuku, Liji, Medi i Divljoj Svinji. Nude mnogo stvari za razmišljanje, pa tko želi... Krvnika Vuka smakla je seljačka hajka, Divlja Svinja pade od lovačke puške, Medu izbole pčele do smrti...Jedino se lukava Lija nekako uspjela izmaći kazni za izdaju, ali tako to bude uvijek.
           Hoće li i palitelji knjiga u bilo kom vremenu doživjeti grižnju savjesti ili nelagodu što su radili upravo to što su radili? Ili?





                                  

bagrem-prut @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, srpanj 27, 2007





             Ispričano toliko puta...Razmišljano  još više...Nikad domišljeno i nikada dopisano...Bez kraja i konca, bez mogućnosti da se dovrši ta emocionalna i racionalna putešestvija beskrajnim nizovima ispisanih tekstova, da se dokuči neki konačni smisao i da se lutanjem virtualnim i stvarnim puteljcima iznađe neka domislica koja bi bezgrešno odredila temeljni smisao pojma sreće.
               I dok se tako ponekad vrtimo uokolo samih sebe, oko vlastitih snohvatača, oko slatkih kradljivaca našeg srca i našeg razuma, oko noževa zabodenih preduboko u nutrinu na dlan postavlenih emocija, često ne skrećemo pogled sa tog istog dlana i ne vidimo da i mimo njega postoji neki divan cvijet, možda posađen davno, u jednoj našoj mladosti, prepunoj i mraka i svjetlosti...
              I sada, u samo nama vidljivom mraku sadašnjosti, cvijet nikne, ali prema zakonima o očuvanju materije, nije mogao ni od kuda doći i nije mogao ni iz čega nastati...Zasadili smo ga mi, svojim rukama, svojim srcem, u vremenu kad  traganje za srećom nije bilo samo neka lucida intervalla, niti poza za znatiželjne promatrače naših života, već iskren odbljesak želje za pronalaženjem onoga ma što sreća bila, za trenutkom koji je nekim čudom moguće zadržati dovijeka, za fluidnim, a ipak ponekom oku vidljivim,  znakom pripadanja šačici pripadnika ljudske vrste koji su naučili da serum sreće postoji u nama i da nam ne treba na kraj svijeta poći...
              Doista ne znam je li Noah sa sobom u arku ponio i sreću...Ne znam niti nosi li je vatren trag Halleyeva kometa...Ne zanima me hvatanje za puce kad naletim na dimnajčara...Nebitno, zapravo...
             Jer i u osmijehu i u suzi i ona se zrcali...Znao sam je prepoznati u Tvojim očima. Njezino je ime Tiha Sreća čije nas budne zjene prate na našem životnom putu...Samo te bistre, tihe oči treba znati prepoznati...Baš kao što kaže pjesma...             


bagrem-prut @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 26, 2007






              Čudan je život. Dok moj, dvadesetak godina stari pony-bicikl (proizveden negdje u deželi) čami u šupi, ja uredno svako popodne, između ručka, odmora i još koječega, bacim poluznatiželjni pogled na Eurosport i Tour de France.  I naučio sam, usput, ponešto o toj utrci i o njezinim favoritima.
              Usput razmišljam o naporu koji biciklisti u prignutom položaju moraju izdržati, tjerajući pedale, po bilo kakvom vremenu, nekih dvjestotinjak kilometara u prosjeku, što otprilike iznosi između četiri i pol i šeest sati u sedlu, zavisno od toga je li etapa ravničarska, brdska ili kombinirana...Sad, jesu li biciklisti mijenjali krv, jesu li se pumpali steroidima ili nekom kemijskom supstancom koja im omogućava da budu bolji od ostalih i uđu u legendu, ovoga me trena ne zanima. Mada bi se i o načinima stjecanja slave dalo mnogo toga nadrobiti, ali nije mi to čak ni tercijarni cilj...
             Elem, jučerašnja etapa me definitivno prikovala za ekran. Kažu da je bila uzbudljiva, no nije mi to zapelo za oko. Zainteresirao me i oduševio direktan prijenos brdsko-planinskog pejzaža, kako snimanog iz helikoptera, tako iz automobila i sa motocikala...Naprosto nevjerojatan pejzaž. Pretpostavljam da su bili u igri Pirineji. Kamermani iz helikoptera bili su nevjerojatni u vještom panoramiranju i to je ono što me zaista osvježilo i oduševilo.
            I sad, biciklisti se marno uspinju do konačnog cilja etape...I onda, nekoliko savršenih kadrova. U kadru su se našle, ni krive ni dužne - krave. 
                       

                                           
                
               I to ne jedna, ne dvije, već jedno solidno stado. U miru planinskom i božjem mirno su što žvakale, što preživale što s dosadom mjerile helikopter ko da ga vide svaki dan. Nedaleka vriska navijača, koji su uzgred rečeno u svojoj navijačkoj pomami gotovo rušili natjecatelje s bicikala,  nije ih uopće sprečavala da uživaju u zraku i slasnim travama, a na bicilkiste se nisu ni osvrtale kao da su i same jednom osvojile Tour de France. 
               Malo dalje u kadru se našla obitelj neke pasmine brdskih konja. Uživali su mirno u porodičnom objedu negdje na pašnjaku obraslom visokim, vitkim travama. Tek, u jednom trenu, uznemireni zvukom helića, pokrenuli su se ulagni kas, i to svo troje, kao obitelj...Zaustavili su se u jednom trenu i nastavili pasti...Kao da su znali da je kas bio za paradu preko satelita...
                       



           I dok je sportski svijet, s podozrenjem ili bez njega, veličao dopingiranog Danca Michaela Rasmusssena, pobjednika etape, krave i konji su nestali iz kadra. Smiješno ili ne, meni su oni pobjednici ove etape...Nisu se dali omesti nečim što bi trebalo biti lijepo, ali su to pohlepni ljudi, po tko zna koji puta, pretvorili u bolesno sabiranje novca i varljive slave.



bagrem-prut @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 25, 2007




a danas sam se pokrivao suncem pod laneno modrim nebom i brojao nebeske ovčice
onako poput maslaca razmekšanom nisu mi smetale bube što su gmizale oko mene i po meni tražeći uljeza koji im je zapriječio njihove ustaljene dnevne putanje kroz šumolike polusuhe travke
kao da mi vrućine nije bilo dosta grijao sam se
puštao sam neka me zrake dotiču klize niz odmoreno tijelo
a pustio sam i unutarnji zvuk kroza se
na tren kao da su se smirili mravi zaustavili leptiri oblaci prestali ploviti a sunce stalo na dijelu svoje dnevne elipse
mogao sam čuti kako mi prst po mirnom zraku prati taktove glazbe koja je burkala i blažila istodobno
nisam joj dao da izađe
micao sam usnama riječi
klizio mekom uzbuđenođću tonova
trajao sam u tom suzvučju kao prosjak i kao car istodobno
kao prosjak koji se nada
kao car koji ima
kao vena ispunjena krvlju bogatom kisikom

podigoh se
mravi nastaviše svojim putem
leptir mi mahnu na otpozdrav
oblaci se nasmiješiše



bagrem-prut @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 24, 2007

kad se dan utopi
u svenulim laticama ruža
muk se uplete
u paučnjakovo pletivo
pa se trza
zajedno s lepirom noćnjakom
pokidanih iluzija slobode

kad se neosedlan vjetar sjuri
niz nebeske serpentine
pahuljasti maslačak izazove
sudbinu plahih bića
pa postane žrtvom
da bi jednom bio pobjednik

kad se umiri treptaj oka
između dviju drhturećih kapi mraka
oteščalo srce pobjegne
za mekoputnim svilenim 
toplinom obojanim osmjesima
što poput nezaborava žive
u okoštalim škrinjicama vremena

i plaha se dignu želja
jalu nedodirljiva
uvijek
pa proromoni kroz suhe oluke tmaste večeri

riječ se pokloni spomeniku
kao u snu



(...raspored zvijezda napraviću za nas ja...
...raspored zvijezda u kući svemira...
...raspored zvijezda... svitaca dalekih...)



bagrem-prut @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 23, 2007
ljuljuškam se
između tonova i zvukova
u glavi otajstvo mirnih misli
i baš me briga što je ova pjesma već razmjerno davno bila ovdje
ne mogu ništa protiv nje
protiv njene mekoće snage fluidnosti
neki bi rekli patetično
možda  i jest
ali večeras mi nekako baš takva atmosfera paše
dok se prepuštam određenoj dozi melankolije i nostalgije nije mi problem samome sebi i tu patetiku natovariti na leđa
u nekom drugom životu u nekom drugom vremenu u nekom drugom svijetu ovo bi bila smao još jedna obična pjesma
u ovom ovdje, mom ali i ne samo mom, ovo je balada o jednom vremenu koje, iako je prošlo, nije izgubljeno



bagrem-prut @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 22, 2007

skupljam nemir
ovog uskuhanog predvečerja
i kao amanet
u bijeli rubac
slažem 
ostatke
posijedjelog vjetra

možda će noć
boje polumjeseca
uspavankom
pomilovati čelo
a krijesnice
sa dlana
krenuti
kamo srce poželi



(Zbog tvoje ljubavi, neću zauzvrat ništa tražiti,
što smo više sebični  -  više smo uplašeni, bezlični...)




bagrem-prut @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, srpanj 21, 2007

kratak razgovor s kikijem mi je dao ideju za ovo svevremensko osvježenje

ne samo osvježenje već ugodu za svako iole razmaženo uho
postoje varijante na raznim jezicima, postoje razni izvođači koji su posezali za ovim glazbenim klasikom
tražio sam španjolsku verziju na koju me je kiki upozorio 
(trebalo bi se zvati suavamente me mata)
međutim te, španjolskopjevajuće varijante na jubitu - nema

stoga, prva i jedina prava verzija
roberta flack
treba li još nešto reći osim imena...?

za šmekere i one koji će to tek postati...




bagrem-prut @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, srpanj 20, 2007

u prilično prorijeđenoj gužvi na asfaltu sivilo isparava iz svake pa i najmanje pore
tržnica još  reanimirano živa  u devet izjutra
oko mene mirisi boje
novčanik pun
ceker prazan
rekao bi čovjek kako nemam dara za boje
prije bi se reklo kako nit imam apetita nit imam volje muvati se oko štednjaka u ovoj Tropikani

ipak
idemo redom
prvo su  u cekeru završile 



mislim da ću ih pripremit na židovski način
bit će solidna popuna za




marinirat ću ih
pa pariški ispohati

zatim su u cekeru završile

    i    


paprike ću napuniti rashlađenim i začinjenim



i sve zajedno - rashladiti

i kad su već sve đakonije završile u cekeru zastadoh
mirisalo je nevjerojatno moćno
okrenuh se i pogledah
jedna je mila bakica pred sobom imala punu zdjelu inače kasnoljetne šumske čarolije
pet kuna svežnjić
svježe mirisave neviđeno raskošne boje
kao da je konac kolovoza ili početak rujna
i eno ih na mom stolu
mirišu
centralno mjesto stana oplemenjeno nečim oku iznimno ugodnim
u vazi 






bagrem-prut @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 19, 2007

Ova gospođa je nekad davno bila dobila ocjenu 10 (slovima: deset).



Zvala se Bo Der(n)ek...

Koliko se sjećam tako ju je ocijenio Dudley Moore.



Mislio sam naći na jubitu kako su njih dvoje radili "giči-giči" (citat iz Marinkovićeva "Kiklopa") na pješčanoj plaži...Kako filmića nema, a i nema smisla da ga postavljam ovamo glede uspaljenih maloljetnih blogera i blogerica koji bi mogli ovamo slučajno naletjeti,  umjesto Dudleyevih i Boinih uzdisaja i stenjevaca, evo nešto drugo, posve ekstatično i od toga filmića, opće poznato i kao affrodizijak...




Za neupućene, ovo je Ravelov "Bolero", a zašto je ima afrodizijačka svojstva, ja vam neću reći...

*********************************************************

E sad, imam i ja svoje prioritete po ovoj vrućini...nešto za ocjenu - 11 :-))))))))(slovima: jedanaest)



A vi sad mislite što hoćete...


bagrem-prut @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 18, 2007




pa...kad je već vruće...i kad je lavor solidno rješenje....'ajd nek malo maštam...
(blaženi čika Gugl)

sličica broj jedan



(bijeli pijesak...to vidite...al' na Fijiju...)

sličica No2



(novo društvo s plaže...)

pikčr numero tre



(danju može more..navečer ono u čašama...ili može i jedno i drugo u bilo koje doba dana...)

fotka broj 4



( naranče i med..može i triput dnevno...)

broj pet..onako usput



(ovom ni ne treba etiketu skinut..ide odmah na štap..il na kamen...)

daklem...kako nema ničega od ovoga...idem se pozabaviti onime što imam...

   

  i   



a vi - kako vam drago:-)))


bagrem-prut @ 20:45 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 17, 2007





mogao bih se utopiti u suncu
dohvatiti plavet 
rukom koja zaziva
umorne ptice
prevarene praznim pojilištima

umirujući kazaljke
mjerim unutrašnje vrijeme
ispunjeno 
zanosom





(Ljubav k'o glad, k'o sudbine mač...)


bagrem-prut @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 15, 2007




             Kako bi rekao moj blogerski prijatelj Mrzivoje, ovo baš mrzim. Nisam jedini kome je vruće, pa to zaista i nije neki valjani izgovor. No, što je - tu je. Cromagnon započeo, Normabella kod Cromagnona  nastavila, a i  ja sam ono što sam započeo kod sebe, nekako ni kriv ni dužan, odlučio nastaviti. Priznajem da me je malo "potkurio" Bolegr na naslovnici, no ne zamjeram mu. Kao što ne zamjeram nikome iz prepiske koja se tiče (ne)zadovoljavajućih rezultata nacionalnih ispita, pogotovo argumentiranim repličarima i diskutantima. Zamjeram onima koji se u diskusiju upuštaju bez argumenata i znanja. No, takva smo zemlja i mnogo ljudi se "razumije" u sve od nogometa, preko politike, jezika i pravopisa, pa do otrova za štakore.
            U svome postu,  koji sam nevoljko linkao, osvrnuo sam se više-manje površinski i na emisiju i na razloge stanja u odgoju i obrazovanju. Niti tvrdim da sam ih analitički obradio, niti želim reći kako su mi i teze i argumenti bezgrešni. Pokušao sam stvari sagledati, koliko je to god moguće, iz perspektive cijele struke, no za to nije dovoljan post već bi to bila sjajna tema za doktorsku disertaciju. No, bojim se da bi takva doktorska disertacija bila pokop čitavog odgojno-obrazovnog sustava.
            Pokušat ću, koliko je to moguće, analizirati razloge katastrofalnog stanja pismenosti kod završenih osnovnoškolaca, a to se kasnije vrlo uredno prenosi u srednju školu. Neću , pri tome, odstupati od stavova navedenih u linkanom postu i nadam se da se neću pretjerano ponavljati.
            Vrlo mi je teško govoriti o stanju u osnovnoj školi, jer tamo ne radim. Mogu govoriti o onome što vidim kad osmaši postanu srednjoškolci. Postoje izraziti primjeri nepismenosti, kao i izraziti primjeri valjane pismenosti. Nije uvijek slučaj da učenici u trogodišnjim strukovnim školama pokazuju nisku razinu pismenosti, niti je pravilo da gimnazijalci i ostali "četverogodišnjaci" pokazuju primjernu pismenost. Uostalom, nacionalni ispiti su to pokazali. Mnogo toga zavisi od činjenice iz koje osnovne škole pristižu djeca ali i od količine njihovog samostalnog rada uloženog u pismenost.
             Kaže mi nedavno, inače uvažena kolegica iz jedne osnovne škole, kako djeca iz prva četiri razreda pristižu sa sve slabije razvijenim vještinama pisanja i čitanja i kako je nakon toga od petog do osmog razreda izuzetno teško, uz ovaj fond sati koji imaju, ispraviti ono što je loše učinjeno. Ikaže još, kako se priča, kako postoje težnje da se smanji satnica nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj školi. Ovo je, dakako, neprovjereni podatak, ali gdje ima dima - ima i vatre. I sad, kako se polovično izučene vještine protežu do srednje škole idalje - stanje je takvo kakvo jest.  Kad govorimo o vještini čitanja, onda, dakako, ne mislim na tehničko prepoznavanje slova, rečeničnih cjelina i rečeničnih znakova, već mislim prije svega na čitanje s razumijevanjem . No, postoji jedan lijep broj srednjoškolaca koji nisu sposobni bezgrešno glasno pročitati nepoznati, novi tekst na hrvatskome jeziku. Onih, koji nakon jednom  pročitanoga teksta mogu posve točno odgovoriti na pitanja tipa "tko, što, kako, kada, gdje i zašto" - još je više.
             Nisam educiran da bih  nekoga tko ne zna mogao naučiti čitati. Za to postoje  i didaktička i metodička pravila i ljudi koji bi za to trebali biti educirani. No, čitati se može naučiti samo ako se to želi. Riječ je o vještini čiji se stupanj  usvojenosti prije svega povećava vježbanjem. A, kako se u nižim razredima osnovne škole, koliko sam upućen, forsira rad u školi, uz tezu kako se sve u školi može naučiti i to bez učenja kod kuće, uvježbavanje čitanja stvar je učenika samoga i angažmana roditelja ili starije braće i sestara, recimo. 
             I, čini se da sad dolazimo u slijepu ulicu. Roditelji (i opravdano i manje opravdano) imaju sve manje vremena, neki opasno kubure s voljom, a ima i onih koji kubure i sa procesima čitanja i pisanja kao takvima. Djeci manjka motivacije da sama učine nešto, a ruku na srce, silno su rijetki pojedinci koji će, bez motivacije i prisile, sami uzeti nešto u ruke i čitati.
             Nakon što nedostaju vještina i motivacija, suočavamo se i sa još jednom poteškoćom. Čitanje knjiga postaje prava noćna mora. Učenici će kazati kako su knjige dosadne, debele i nerazumljive. Tim razlozima pokriva se nekoliko  stvari: nevoljkost da se čita, nesposobnost razumijevanja teksta i nedovoljno razvijena sposobnost zadržavanja pažnje i koncentracije pri čitanju duljih tekstova. Razlozi ovog posljednjeg su brojni i vrlo vjerojatno bi ih sociolozi i psiholozi bolje od mene rastumačili, pa se u tumačenje toga ne bih upuštao.
            Uz nečitanje slijedi nužno i vrlo brzo strašna posljedica. Slab verbalni iskaz, malen fond riječi, poteškoće u samostalnom govorenju a da ne govorimo da iz nedostatka čitanja slijede i ozbiljne poteškoće u učenju bilo kojeg nastavnog predmeta. Na taj način školski neuspjeh postaje konstanta, volja da se napreduje rapidno pada, izostaje se s nastave, traže se opravdanja na sve strane. No, i o tome i o programima i o kadru puno sam kazao u svom linkanom postu.
            Zatvoren krug? Možda. I u vrijeme kad sam ja išao u školu bilo je onih koji su slabije čitali. Problemi su se nastavili i dalje, ukoliko pojedinci nisu našli načina da iz te poteškoće isplivaju. Osnovni način da se svi zajedno pomaknemo s mrtve točke jest - vježba. Nitko se naučen nije rodio, pa bi upravo to vježbanje čitanja, uz  obvezni razgovor o pročitanome, trebalo biti neka polazišna točka da se poprave rezultati, kako diktata, tako i sastavka.
             Poboljšanja ne treba očekivati preko noći. Proces je dug  i ne pretjerano lagan. Jednosatno vježbanje čitanja i doslovno guranje knjige u ruke bio bi nekakav početni korak u svemu tomu. Na kraju krajeva, i gramatika i pravopis se i - uče. Moraju ih učiti čak i oni koji imaju izrazito istančan sluh za jezik...
             I, na samome kraju,  smatram da ima i kompetentnijih od mene na ovom području i svaku novu spoznaju ću od njih primiti sa zadovoljstvom i zahvalnošću.
             
           


bagrem-prut @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, srpanj 14, 2007




i porastem
u očima
pod krvavim žutilom lune

odmaram svijest
u naručju
vjetrolikom

dum spiro
spero



(...pročitana s dlana...sudbina...)


bagrem-prut @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, srpanj 13, 2007

                                                                    


bila je to sjajna sezona
već sam drugu godinu bio član plivačkog kluba i išao sa njima na pripreme na badiju, otočić kraj korčule
kako sam bio među najmlađima u pratnji su mi bili i otac i mater
a badija je bila san snova
otočić kao na kraju svijeta  ispred kojeg se na pučini bijele usamljena jedra a nebo paraju galebovi i burnice
znao sam nekoj od kamenitih plaža sjediti gledati slušati mirisati i diviti se

puteljak oko otočića vodio bi kroz makiju, garig i  borove
mogao sam opušteno šetuckati i oko podneva hraniti jelenoliku divljač koja se iz šume spuštala prema plažama
more je bilo čišće no što sam ga ikada igdje vidio
toplo bistro zelenomodro 
stoga sam se i godinama nakon prestanka plivanja vraćao i korčuli i badiji jer je badija uvijek u mojoj memoriji ubilježena kao pojam odmora

smještaj u bivšem samostanu davao je cijeloj toj idili neki prizvuk lagane mistike i potpune opuštenosti
tek ću kasnije, kad odrastem, pažljivije osmotriti svu ljepotu sakralne arhitekture koja je praktički tom otoku dala notu duhovnosti i mira
znali su stari majstori što je kamen ikako s njime treba
ljubav prema materijalu, prema bogu i posvemašnje odsustvo tehnike dalo je pejzažu jednu posve ljudsku dimenziju u kojoj se ugodno svakako dade povezati sa korisnim                                                                                                

no iako nisam bio neki poseban vragolan jednog sam
popodneva odlučio u djelo provesti svoju avanturu
pod izlikom šetnje udaljio sam se od grupe a pustili su me jer su znali da sam dobro dijete nesklono marifetlucima
e na tu sam kartu uspješno odigrao i avantura je mogla početi
otišao sam na dio plaže gdje je bio pijesak s namjerom da izronim perisku bez maske i disalice bez peraja
bio sam iznimno mlad i budalast nesvjestan bilo kakve opasnosti i ronio sam i ronio i našao pravi primjerak 
bila je oko pola metra dugačka ukopana u pijesak
nemam pojma na kojoj je dubini bila ali sam je izvukao napolje nakon trećeg pokušaja

uglavnom s plijenom sam se sav ponosan vratio grupi na plaži i kad su shvatili što sam onako žgoljav bez ikakve opreme radio skoro su ubili boga u meni
verbalno dakako
kasnije su mi kad su se prevrele strasti smirile objasnili opasnosti koje su vrebale a ni jedna nije bila bezazlena


*********************************************

više ne ronim
izgleda da sam naučio lekciju
dobrano su me prestrašili opasnostima nepoznavanja dubina
nema više ni periske
ali zato bagrem ako ikako mogne gotovo svake godine navrati na badiju i sedam dana posve miran puni baterije za  sljedću sezonu obračuna kod ok korala





 

bagrem-prut @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 12, 2007





kad već brišem prašinu dohvatih i vrmenoliku škrinjicu
podigoh odavna neotvoren poklopac i ugledah krhotinice nekog vremena šćućurene u kutu  kao da se boje da će ih netko ispuhati s prašiom i pustiti nek utonu u moru travki
premjestih se u neko vrijeme u kojem su brige bile relativan pojam i u kojem je životinjsko carstvo predstavljalo vrhunac dobre čokolade, bazooka joe se dobivala umjesto kusura, ma koliko da sam ja vikao kako neću žvaku a gradić peyton je gradske ulice učinio pustima ma koliko malo televizora bilo u kućama
stanovi i kuće su bili družilišta kinematografi feštaonice tugovališta veselionice tihoogavarališta prodikaonice psovališta ljubilišta i još mnogo toga

ispadne slika
uslikao me otac u grmu krizantema
listopad dakle  tamo godine šezdesetineke
te godine  sam se cijeloga ljeta kočoperio u špilhozama u malinskoj u kojoj nije bilo haludova i ljudi su se nekako prisnije odnosili prema češkim turistima mada su i tada jeli paštetu i paradajze na plaži i bili neviđeno duhoviti ako ste ih razumjeli
opušteni u hladu borova mogli su do besvijesti pričati proturuske viceve a mater i otac su se zaklonjeni iza knjiga i novina valjali od smijeha
ja se nisam imao čemu smijati jer niti sam znao tko je staljin a niti sam tada razumio češki
i mi smo tada na plaži imali paradajz i paštetu
kao i većina drugih naših furešta
meni  taj paradajz i pašteta ne smetaju ni danas
drugima - kako kome
postali smo - prefini?

zatvorio škrinjicu
treba brisati prašinu dalje inače će generlka trajati do sudnjeg dana
a toliko vremena ipak nemam
ili možda - imam






bagrem-prut @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 11, 2007





zavukoh se u neko svoje podzidje
privukoh se zaklonih se u jednu sjenovitu hladovitu usku crtu
tik uza zid gdje postoji mravlja staza
šćućurenih misli potiho osluškujem vanjske svjetove ogrezle u kiši 
ne pije mi se čak ni ova polovica dobrano ohlađene nessice
spas je kažu u strpljenju a strpljenje je vještina koju nikad nisam izučio kako valja čak ni kad me pubertet podučio koječemu

u zatonu između dviju plima ispisao sam po zrakopraznom prostoru čudnim nekim alfabetom želju  pa nek ju laki uzzibani uzduh prepun strepnje ponese van mojih zidova

tratina je ižđikala
gusta i žilava
ni kruzi koji se inače šire a u kojima živim ne miču se
stalo
ko kad ura stane

za navijanje ima vremena
ima li
ima li

ima





 (...Sacuvaj bar jedan kofer za sne... a ja srce ne dam )

bagrem-prut @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 10, 2007



pod smjehuljast oblačak 
stanem
pa pustim 
nek me miluje kišna suza
pa zaplešem
oko jezeraca
kišobran zavrtim
pa stanem 
u nevidnu točku zagledan
i krenem
prema nekom
samo meni znanom 
odredištu u vremenu...

ko u
cherbourgu

neka davna muzika
izmiješala tugu i sreću




bagrem-prut @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 9, 2007




zar kad strahu
kosti polomiš
nikne
iz praha njegova
stotina
izdanaka strahovladnih

i nije me strah
dok počivam ostrašćen
između dvaju udaraca
s terezijina tornja

jer znam
pod modrozlatnom strehom
negdje
postojiš




(...kroz igru riječi a riječi su djela...)


bagrem-prut @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 8, 2007



procvjetat će
dana riječ
ko ispod prozora
šeboj okašnjeli

u oku će se gnijezditi ptice
na rukama odmoriti kiša nakon dugog puta
oko tijela saplest se povjetarac 
žut od ranog predvečerja

srebrom ću ispisati riječi
ko da ih krvlju pišem

u već zaboravljenom jarku
modrom od potočnica
himničnom pjesmom
pozdravit ću
rođenje novog vremena






bagrem-prut @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, srpanj 7, 2007







a dok se zvuci 
valjaju klize presavijaju 
tonovi se ljube 
u predvorjima nepoznatoga

na pragu oka
sjenka se razvukla
u osmijeh






(Vjerujem da svaka suza prolazi dugačak put do vječnosti
i da se tamo pozlati...)





bagrem-prut @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 6, 2007







dlanom 
kad mi oči pokriješ
svjetove srca dišem
šapat sklupčanog vjetra
na svom  obrazu
ko poljubac
ćutim

dok nebo 
modrom glazurom pjeva
ja
ko bjeličast oblačak
nad tvojom sjenom
plivam



(...tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet
tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet...)





bagrem-prut @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 4, 2007


      U pravilu izbjegavam televizijske emisije s temom unutarnje politike. Prije svega zbog toga što me, koliko god da me se - htio ili ne htio- ipak tematika tih emisija još kako više ili manje izravno ipak tiče, prilično ljuti spoznaja kako čak niti moj izlazak na izbore neće mnogo promijeniti, bez obzira na moje želje. Također ne volim ni politiku, mada sam davno, na prvim višestranačkim izborima, i sam bio jedan od kandidata, naivno vjerujući kako moje ideje mogu mijenjati  svijet. Politika mi se zgadila, kandidatura i izbori još i više, pa sam elegantno bacio koplje u trnje i rekao kako to nije za mene. Isto tako izbjegavam i pisanje postova s temom politike, jer bi me takvo postanje predaleko odvelo, a to nikako ne želim. Osim toga, držim da je za pisanje o određenoj domeni potrebno i znanje, a o politici baš i nemam prevelikoga znanja. Kako nisam primjerak kavanskog političkog diskutanta, suzdržavam se ma koliko bilo popularno pljuvati ili uzdizati određenu političku opciju.
       No, ovoga puta jednostavno ne mogu prešutjeti sinoćnji "Fokus" HTV-a s voditeljicom  Sunčicom Findak i gostom ministrom Vladimirom Primorcem. Na žalost, nisam uletio na početak emisije, pa doista ne znam kako je glasio radni naslov emisije, no onih više od pola sata što sam pratio natjeralo me da u tako kratkom vremenu izmijenim nekoliko valova emocija: od smijeha, preko ruba plača do ljutnje i salve psovki  različitoga kalibra. (Eto zašto nikad političara od mene: emocije su mi ipak - višak...) Za one koji nisu gledali, u studiju su kao gosti i sudionici bili nazočni i učenici osnovnih i  srednjih škola i studenti koji su na nutkanje gospođe Findak ministru pstavljali pitanja vezana uz školstvo i reforme u njemu.
         Kako sam izravno involviran u problematiku, jer u prosvjeti radim dvadesetak godina, zanimalo me kako će to izgledati. Izgledalo je otužno. To je, čini mi se, najbolji opis zbivanja u studiju. Koliko god da učenici i studenti, naime, bili konkretni sa svojim pitanjima, toliko je gospodin Primorac vrlo kulturno, zahvaljujući se na pitanjima i procjenjujući ih kao dobra, bio izrazito nekonkretan i pažljivom je slušatelju "odgovora" bilo jasno da od preciznih odgovorana  pitanja neće biti ništa.
          Zašto je to bilo tako? Mislim da je razloga više.
           1. Ministar nije operativac. On je najviši državni činovnik zadužen za obrazovanje. Dobio je zeleno svjetlo za reforme. On sa provođenjem reformi nema baš ništa osim što pečatira i parafira dopise, naputke i slično. 
          2. Kao takav, ministar (gotovo) uopće ne poznaje stanje u bazi. Ne zna stanje na terenu. Ravna se prema brojčanim pokazateljima, statistikama, a čini mi se da zanemaruje i uzroke i posljedice.  Dakako da ne mora znati svaki pojedinačni problem koji postoji u bazi, ali ostaje činjenica da će reforme zagrebati površinu a ne srž problema. Kao takav, niti ne može odgovoriti gotovo ni na jedno konkretno pitanje koje mu je postavljeno u studiju.
           3. Gospodin ministar, bar tako izgleda, nije zločest čovjek i mislim da zaista vjeruje u to što radi. Vjeruje u ideal reforme kao takve, vjeruje u boljitak i za takav idealizam mu čak i kapu skidam. Ali, što reče netko danas na poslu: "On s Marsa još nije ni pao, on je još uvijek na Marsu." Naime, jasno je da niti jedna reforma ne može proći bezbolno i bez žrtava. Očito je da ministar želi dobro, ali se malo posvađao sam sa sobom kako to učiniti, jer...Ostaje činjenica da se na hrvatski socium ne mogu jednostrano prenositi modeli obrazovanja koji su u nekim zemljama tipa Njemačke ili Austrije postali dokazani inkubator za katastrofalno obrazovanu naciju, kao što se ne mogu  prenositi obrazovni modeli zemalja kao što je recimo Finska ili Portugal, zemlje koje su kulturalno i povijesno bitno različite od nas. Neće me utješiti, ni u kvalitetu našeg "modela" permanentnog obrazovanja uvjeriti, ni slavodobitna ministrova konstatacija kako taj naš model preuzimaju Kazahstan i Armenija...Isuse...!
           4. Sve je to zato što , opet se vraćam na to, ministar ulazi u problematiku s pogrešne strane. Jest da nas očekuje EU i pokoravanje njzinim obrazovnim standardima, no za ime Boga, mi reformiramo budućnost a da se sadašnjosti ne dotičemo. Kao lijek za boljke, gotovo na razini čarobnog štapića,  navode se nacionalni ispiti koji će, eto, pokazati u kojem smjeru trebamo ići. Hoće, točno, pokazat će jedan od smjerova, no, opet - površinski.
            5. Istina je da jedan dio učenika prekida školovanje nakon osnovne škole i to ne zato što nemaju novaca, nego zato što jednostavno u školu ne žele ići. Ne žele učiti. I nikakvi besplatni udžbenici neće niti njih, a niti ostale učenike, prisliti (natjerati, zainteresirati, kako god želite)  da uče. Uostalom, kakva je razina znanja, pismenosti posebno, kad su u pitanju srednjoškolci, dokazuje i katastrofalan rezultat diktata iz hrvatskoga jezika koji pokazuje razinu malo višu od desetpostotne uspješnosti. Ne trebam ni napominjati što to znači, a osim toga kakvo je stanje,  možete  vidjeti i na mnoštvu (dječjih) blogova.
            6. Možemo mijenjati načine podučavanja, možemo mijenjati opseg gradiva, možemo koliko hoćemo svako malo licencirati prosvjetne radnike i provjeravati njihove sposobnosti,  no dok se ne promijene radne navike učenika, nećemo doći baš nikamo. Ako se ne želi učiti i ako se misli da je sve lako ćemo, a to je učenička omiljena deviza, možemo izvoditi milijun reformi i niti jedna neće dati baš nikakav rezultat. Jedan od odgovora zašto je to tako čuje se svakodnevno i daju ga učenici: gradivo je dosadno, profesori su dosadni, škola je dosadna. Britney i Paris bi vjerojatno bile bolje učiteljice i ne bi bile dosadne...Ili možda nakon nekog vremena i bi? Treba shvatiti da je znanje, koliko god da je podložno promjenama, jedna trajna kategorija i netko to djeci treba objasniti. To je velik problem i tiče se društvenih vrednota u cjelini, pristupa radu prije svega i to u svim društvenim slojevima.
             7. Šezdesetpostotno povećanje plaća u idućih pet-šest godina samo jednim dijelom može biti mrkva nastavnicima i profesorima. Batina ionako - postoji. O pitanju plaća bi se, kao i o svim ostalim pitanjima, dalo razgovarati. Ali činjenica je da su osim lošim plaćama, prosvjetari zapriječeni lošim odnosom cijelog društva prema obrazovanju, neradom, neučenjem, nedolaženjem u školu, nasilničkim ponašanjem učenika prema učenicima i predavačima, sustavom koji brani ispitivanje učenika ponedjeljkom i petkom jerbo su subota i nedjelja dani za odmor  a ne za učenje, prenapučenim učionicama (i do 40 učenika), roditeljima koji obilno potpomažu takvo dječje ponašanje,nebrigom roditelja,  stihijskim nicanjem loših udžbenika, programima koji se ne krešu nego se preoblikuju, nedostatkom stručnih suradnika kao što su pedagozi, psiholozi, socijalni radnici i defektolozi...Dakako, nisu sva djeca problematična i lijena, niti su im takvi roditelji, kao  što  niti svi prosvjetari nisu savršeni.

            Problema je mnogo. I ja sam ovdje samo zagrebao po površini. Ministar jučer nije učinio niti to. Nabacivao se uopćenostima, floskulama, vizijama, usporedbama koje nikome u studiju nisu kazale ništa, što je jedna od maturantica i rekla, konstatiravši kako nije dobila niti jedan konkretan odgovor na konkretno postavljeno pitanje.
            Godine prolaze laganim korakom, kaže pjesma...U prosvjeti vrijeme ide prebrzo i greške se plaćaju skuplje ili manje skupo. Nitko u tom sustavu nije papir koji se može reciklirati. Osim ministra. On je potrošna roba, samo što će njegovo (ne)trošenje plaćati generacije.


bagrem-prut @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 3, 2007

Kako je krenulo s klimom, možda će uskoro biti ovako...



...ili možda...ovako...




... možda - ovako...:-)


..a tko zna...nije isključeno da ne bude i ovako...



ili...nedajbože...ovako...



Bilo kako bilo, nešto se opako sprema...
Hoćemo li doživjeti konačni rezultat promjene
 o kojoj se toliko svuda priča i piše...


bagrem-prut @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 2, 2007





ovako



...ovako...



...možda ovako...



...ili ovako...



...ili...



..svejedno...
žedaaaaaaaaaaaaaaaaaaaan saaaaaaaaaaaaaaaaaaaaam...



bagrem-prut @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 1, 2007







dvaput..triput...tko zna koliko puta
drhtaj...vrućina...osjet blažene pregrijanosti
kao kad misli opišu krug oko svijesti
poput noćnih leptira zapelih pod kandelabarima u paukovim mrežama i vrelini stakla žarulja
i dotaknu me mekoća riječi izrečene u brizi iznenađenju i snu
kao inače bez i jednog traga ogradama
bez ijedne domisli ispečene na vrelini gradskog asfalta pustih nedjeljnih ulica
kap po kap
suživljen s pričom ostavljao sam tragove u svježem betonu kao i inače
živom betonu
jer moja je sreća živa jednako kao i tvoja
i moja je bol bar približno bliska tvojoj
ukorak ići lakše je no samotnjačke noći opasivati samo svojim zvijezdama bez nebeske gravitacije koja bi osobne svemire činila posve i jedino osobnima

suživljen s pričom pustio sam neka baš ta priča dobije svoju poantu
nemjerljivu u mojoj svijesti
prepustio sam se ruci voditeljici
jer ti znaš mjeru moje stvarnosti mog postojanja 
moje krvi i mojih očiju



(...idem dalje ja sa tobom zajedno
dok je tebe, nista drugo nije potrebno...)



bagrem-prut @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.