Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - kolovoz 2006
četvrtak, kolovoz 31, 2006






                  Kad se dva dana za redom jednostavno pokušavam izvući iz vrtloga tlakova koji me čas dižu a čas bacakaju dolje, onda mi ne preostaje drugo da pomislim da sam jednostavno - klimateričan.Jok, nije tipfeler.Kli-ma-te-ri-čan...!Bez k između a i t...Za one koji ne znaju kako to izgleda kratak opis: otprilike kao za punog mjeseca. A za one koji ne znaju ni kako to izgleda nek pogledaju Intervju s vampirom. 
                  Šalu na stranu.Nije ugodan osjećaj.Malo se držite ko gljiva a malo divljasate kao tornado. Sukladno tlakovima. I ne pomaže ništa. Čak ni pan. Samo je - gore...
                  Usput, sukladno godinama, možda sam već i klimakteričan. Što ne bi bilo nikakvo čudo. Istina, još me nije dograbila gospođa senilia vulgaris domestica, osim kad po nešto odem u smočnicu i onda stanem  pred policama punim ajvara, kuhanog paradajza, brašna i tjestenine, češkam se po glavi i pitam se po što sam došao. Kad se vratim u kuhinju - sjetim se. Srećom, ni to češkanje nije prečesto, ali ne znam još je li zato što nisam dovoljno senilan ili zato što ne idem često u smočnicu.
                  Bilo kako bilo, sve ovo danas pripisujem klimateriju.Od kojeg se pomalo i klimam.


bagrem-prut @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







Koliko puta si ljubila stranca
I bila kao ptica kraj covjeka
Koji ne leti do tvojih visina
I nezna tajnu skrivenu u tebi

Ti si u tijelu punom zelja
Sa usnama zeljnim iznenadjenja
Al' nikog nema tko je tvoj
I ova se zemlja ne zove dom

U tvome oku, dragi kamen,
Ili to suzu, cuvas za mene
Al' ja sam samo snovidjenje
Koje ti kaze - Raduj se!

I ne znam kad i ne znam gdje
Ici cemo istom stranom ulice
Vjeruj mi duso srest cemo se
U svijetu tajni mi nismo sami


bagrem-prut @ 15:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare







Kad u međudnevlju mrak zamiriše
kad zamuknu moje osobne uspavanke
zatitraju misli kojekakve  - poganke.
Svijest se polako u sivim ćelijama briše.

Tad polako zaharači neka tišina suluda,
nema krijesnica, sova, žaba,zrikavaca,
mjesec škilji ponad moga umnog  bluda,
vjetar snen mekoput ledinom koraca.

Uto usnem  nemiran al pravedničkim snom
onako ostavljen da duboko dišem u tami.
Osluškujem: u glavi Jura pjeva  mi nismo sami
zarobljeni prokleto stalno i nebom i dnom.

Pa nek jutro žubor vode donese
vrelina sunca nek svijetom krene.
Stojim tamo gdje još nema mene.
Srce nek me na put ponese.





bagrem-prut @ 14:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 30, 2006







sa suprotne strane sunca
uscvala
duga
zamrmorila
dobra nebeska
voda
krznoliko oblačje
akvamarin
u se
zamata

na dlanu mi
srce otvoreno
od sreće tiho
od ushita uzludasano
od vode čisto
od sna
što se u stvarnost
preobražava
meko

jer znam
da je To
Onaj Tren



bagrem-prut @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare









Ka i uvik gledan more
ovu tajnu koja dise
ovu mrizu sto me vuce
u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine
I da ocu i da smin
Ne bi moga skupit
svu lipotu zivota
niti suze ovog svita
 
Sve bi da da si tu
barem jedan tren da vicnost bude
Da ti pratim trag u beskraju

Sve bi da da si tu

ka i nekad gledan nebo
tražim gradove u noću
di smo podno zvizda
zori krali grumen sjaja,
jutro moje di si sad



bagrem-prut @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare






netko je utrnuo dan

kišom
a ljeto je a nije kolodvor
a mutno je a nije novembar
a voće je a nije sunce
na drijemež
vuku
močvarnoliki oblaci

i onda
iz prvoovoljetnih
dugih rukava
opeglanih
keca izvučem
nasmiješim se
širok 
ko panonska ravnica
ko mornar zasučem rukave
povežem užad
od svile sna ispredenu
nježnoliko
ko iz modroplave
boce
duh isplovi

nek se zrcala posrame 
a kiša nek  glavu pogne
dan je
dobio drugu dimenziju



bagrem-prut @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 29, 2006







jučer
u vrtloženje životno
bačen
a nitko
ni da pita
znaš li plivati

danas
istinom osnažen
pjesmom i snom
zaljuljan
ljubavlju
obilježen
vučem

za sutra
tanku
krvavocrvenu nit
iz snova izvučenu
dok
oko puče
ište
hljeb
u miru predragih ruku
ognjište
plamenom okupano
srce
vremenom
zaigrano
osmijehom
ugrijano





bagrem-prut @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







pariz ti je dao sebe
dio neba zauvijek
što te muči na kraju puta
sjećaš li se španije
zanima me da li bi opet
išao u rovove



oh pavel
neman je pred vratima
 
govoriš mi o ideji
o patriotizmu generacije
da li je to skup interesa nekorisnih ljudi
ili nešto vrijedno robije
razgovarajmo o slobodi
sjećaš li se španije

 
oh pavel
neman je pred vratima

bagrem-prut @ 16:06 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare







Kad je pred dvjesta i više godina carica Marija Terezija osnovala moj grad, tada je imala u vidu grad kao vojno središte za obranu od još postojeće turske opasnosti i u njega je na naseljavanje pozvala stanovnike iz cijele Carevine. Došli su i ostali i vole svoj grad. Nemamo nobelovaca i oskarovaca, ali ponešto smo dali svijetu i ono što smo stvorili živeći u gradu - znamo poštovati...Danas, sa svojih 40 000 stanovnika, ovo je grad baš po mjeri čovjeka...Živio mi dugo, grade moj...

             

                                         grb                                           



noćna vizura paviljona u centru centra



dnevni ugođaj centra



četiri vedute



pogled na crkvu Sv. Terezije Avillske



panorama



gimnazija



gradski korzo - nekad



gradski korzo - danas




ulazak u grad sa zapada...nekad



gradske vedute - nekad



kolodvor - nekad



Cassina - prva knjižnica 



zimska priča






bagrem-prut @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 28, 2006







                Zaljujlam se nekad na zlatnonitnim strunama vremenske kolijevke.Otplovim prema vremenu koje se poput dima paučinasto izdiže iznad neke stijene što strši prema oblacima, nekako nedohvatno i daleko. Shvatim kako sam dovoljno slobodan da se mogu prepustiti tim daleko nedalekim vremenima, mada me, kao i svakoga, uz lagodnost sjećanja na ljepotu prošlosti , uz nju vežu i utezi, a s nekima od njih se tek moram sučiti, bez obzira na težinu.
                Ma kakovi ti utezi bili, u njihovom skidanju s pleća uvijek  nakon mraka tegobnosti osjetim i uzburkane duhove sreće koji mi šapnu kako sam , nakon što utege otkačim sa sebe, još slobodniji, još lakši...
                I, mada nekad, poput ptice nespremne za let sjedim na nekoj svojoj parceli i kao dai ščekujem trenutak za iskušavanje snage opernatjelih krila, dopuštam si, u stvarnosti koja plijeni i udarcima i ljepotom, trenutak u kojem budem od maslačkove pahuljice krhkiji i svojim lelujavim mislima dozvolim neka me odvedu na put kočijama skitnje.Tako daleko, a opet tako blizu.
               Pa bilo to i na rubu nekog ponora, s Tvojom rukom na ramenu i  pad mogu u let pretvoriti.







bagrem-prut @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







za
 onu suzu
pohranjenu na čuvanje
i za onu
otrtu s mog lica
za
kamenooteži bol
strgnut
s duše
za 
jezgrovitu tišinu
nabijenu
očima
za
vihorovite odlaske
monsunske dolaske
za 
bogatstvo postojanja
ljubav koja teče
snagu koja krijepi
za sve 
sreće
blagosti
predanost 
srčanost
za 
demone
anđele
vjetrove
sunce
za
prošlost
sadašnjost
budućnost

hvala...








bagrem-prut @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 27, 2006







udahnuh svježinu
vode
sa dlana dana
 u nastanku
sna u propinjanju
svjetla koje krijepi
kad me takne
plamena što grije
neba 
dok miluje 
kad se strasno plavi
akvamarinski
toplo
udahnuh
bliskost
radost što nosi

ustreptalog sebe
ponesoh
tamo
gdje još nisam bio









bagrem-prut @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare






sinoć
me pohodila
Svjetlost 
svu noć
žarila
pravednički

spremih je
u sebe
na sigurno
da otkuje
oblacima okovane dane
obriše
mokrinu
kiša ožutjelih
da ogrije
zime
podivljale
od mrazeva smrtolikih
od snjegova 
pustih
kao besvijest
bez jezuški
urezanih u ledenu površinu

da četiri zida samoće
budu
samo slika
da budu modrina visoka
a ne krletka
pozlaćena



bagrem-prut @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 26, 2006







u svetkovini kiše
oblaka
drhtaja stabala
provlačim se
kroz dan
uzburkan 
uzavreli gejzir
ostavljam
rukopise neka
papir izjedaju
mastilo troše

nikad dosta
zlata
pa nek
bude
moods se potiho
žari
izvirem iz dima
pokrio zrcalo


u jednom dahu








bagrem-prut @ 18:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare







Sam Bog će znati zašto pišem pjesme
i kome treba to što sada sanjam.
Još od djetinjstva znadem što se ne smije,
pa ipak pseto svog života ganjam.

Djetinjstvo moje već je iza mene
i otad sve je pošlo naopačke.
Koliko vrijede moje uspomene,
moj vrt i tavan, gušteri i praćke?

Još uvijek ne znam neke važne stvari
o voću, ženi, ljubavi i smrti.
Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.

O sebi znam još samo da sam ranjiv
od teških riječi, rastanka i plača
i ulicama hodam malo sanjiv
između ljudi, kuća i kotača.

I još se prenem na zvuk neke trube,
u stranu gurnut, kao da me nije,
pa tiho psovku procijedim kroz zube
i dalje idem - manji nego prije.

Još uvijek ne znam neke važne stvari
o voću, ženi, ljubavi i smrti.
Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.

Sam Bog će znati kome sve to treba -
ti stihovi, te riječi i te rime?
Taj dio pakla i taj dio neba,
ta proljeca, te jeseni, te zime?

Sam Bog će znati zašto pišem pjesme
i kome treba to što sada sanjam.
Još od djetinjstva znadem što se ne smije,
pa ipak pseto svog života ganjam.

la, la, la, la, la, laaa
la, la, la, la, la, laaa

Još uvijek marim što drugi ne mari
i moj se život ko ruleta vrti.


bagrem-prut @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare







ne
ne volim noć
kad 
pretvrdim noktima
grebem  po zidovima uma
oštrim zubima
nasrćem
na kradljivce mira
kad
oblaci
tlakovi
sparina
nalegnu na mene
i tiješte
ko španjolski žljeb
muče
kao da im priznati 
neku krivnju
trebam
a nemam 
što

a onda
mi čelo dotakne
znaš sve
misao
predraga
na rame mi sjedne
na uho zašumori
pa usnem
pa omekšam
predam se

dovijeka...










bagrem-prut @ 11:37 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 25, 2006






          Koliko god u svijetu koji nas okružuje znanje danas ne kotira previsoko na listi prioriteta velike većine populacije, koliko god da se stalno trubi o tome kako je znanje moć, ipak ostaju neke nepobitne činjenice kao temelj ovog mog razmišljanja koje započinje skroz racionalno - meni ne osobito blisko.Pedagozi, psiholozi, sociolozi i mnogi drugo lozi kroz vrijeme su promišljali i dali mnoštvo raznih odgovora na pitanja što je znanje i što je učenje. Sve te spoznaje i odgovori međusobno su slični u jednome - učenje je psihološki proces manje ili više voljne prirode.
          Učimo stalno. Cijeloga života.Nekad sami, nekad nas drugi uče. Dobromu i lošemu. Realnomu i irealnomu.Potrebnomu i nepotrebnomu. Mada je ovo najdiskutabilnije, jer ponešto što nam se učini u trenutku usvajanja kao koještarija,može ponekad zatrebati.Uče nas čitati, pisati, računati.Naučimo Ludolfov broj, brzinu svjetlosti , Tutankamona, prijedloge s dativom i lokativom, parlevufranse, valenciju ugljika i tko zna što sve još ne.Naučimo svijest o dobromu i onomu što nije dobro. Nekad nas lupe po prstima pa naučimo što se ne smije.Nije baš neka metoda, ali ima efekta.
         Međutim, uvijek postoje one stvari koje su mjerljive i egzaktne, dosegljive logikom i razumom. Kad o njima govorimo obično možemo bez krzmanja kazati:"Znam!" U onim drugim stvarima, malo manje mjerljivim možemo mirne duše kazati:"Mislim..."I nećemo pogriješiti.
           A gdje je ljubav u tom učenju?I što je ona uopće? Sasvim sigurno nije egzaktna. Ne pripada u domenu naučenih znanja. Ili možda pripada? Je li ona zapravo jedan veliki zbir svega onoga dobroga što su nas učili cijeloga života, onoga što kao dobro možemo prenijeti dalje kroz vrijeme? Kada smo sigurni da volimo? Ima li tome pravila? Meni se nekako čini da volimo onda kad nekoga ili nešto bezrezervno prihvaćamo vrlinama zaslužujući i neovisno o manama koje svatko od nas manje ili više posjeduje, kad dijelimo svo ono dobro i svo ono loše što se oko nas dešava, kad smijehom i suzama životu dajemo smislove daleko od financijske materijalnosti kao vrhunaravnoga prioriteta. 
             Neuzvraćenost u    ljubavi? Ma hajdete. Možemo patiti, jest, ali samo ako smo u svom davanju zaboravili na sebe. Tada je to košmar, ne ljubav. Patio je Dante, patio Petrarca, patio Matoš, Shakespeare, patio sam i ja (nek mi bude oprošteno ovo svrstavanje uz veličine pera). Dok nisam zavolio sebe - nisam znao voljeti niti druge. Poanta svega. Ispada da u svemu tomu ima preveć razuma a premalo osjećaja.Možda, ali ja znam da to domišljanje o silnom sukobu razuma i emocija  vara, da je nekako pogrešno...Ljubav je jednostavno mudrost srca. U kojoj se razum i osjećaji isprepliću u jednom nedjeljivom jedinstvu, a rezultat je osjećaj bezrezervnog pripadanja u ma kojem vremenu  i prostoru to bilo.
              Mislim? Ne, znam...




 




bagrem-prut @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare






u avanu
netko je u prah
izmrvio noć
samljeo san
kroz nebesko crnilo
u prijepodnevlju
prstohvat danjeg svjetla
ubacio
otirem sa sebe
naznojenost
praznu šalicu kave punim
još jednom
polugorkom

spavati?
prespavati?
oči navikle 
na noćne eskapade
riječi ištu
kao hranu
kao zrak
kao
vodu




bagrem-prut @ 12:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 24, 2006






         Od trena kada nas ubace u prostor koji su filozofi vrlo altruistički nazvali životom, zavisno od rasporeda sretnih ili nekih malo manje sretnih zvijezda iznad naše kolijevke vremena ili zavisno od nečeg sasvim drugog (prema vjerovanju ili kasnijem iskustvu), tragamo za svime što bi nam moglo pripomoći da svoj životni vijek nekako centriramo i prilagodimo manje-više razumnim htijenjima, što svjesnim što nesvjesnim. Je li i australopitekus razmišljao na takav način i je li možda Adam požalio što je poslušao i zagrizao rajsko voće, nepoznato je, ali je činjenica da su i jednom i drugom trebali oslonci kroz život.
          Ma koliko mi bili moćne psihe, snažnih pleća ili srca kamenoga rijetki su oni koji mogu kazati kako su na svom putovanju zemljom sve prošli sami. Zapravo - nema ih. Nisu , ako ništa drugo, sami progovoorili, sami prohodali i sami sebi mijenjali pelene, ako baš hoćemo doslovni biti. Teško je to poistovijetiti s neovisnošću. Trebalo bi je definirati, ali nisam sklon definicijama, pa ću ostati dosljedan samome sebi. 
            Kročeći, dakle, ovako krhki u spoznajama, kratkovječni u bivstvovanju i ranjivi u srcima, htjeli-ne htjeli tragamo za nekim uporištem. Netko će kazati kako je uporište u nama. Da, ali...Nismo dovoljni sami sebi i ne samo zbog održavanja vrste. Nedovoljni smo sami sebi zato što nekad  nije zdravo plakati sam a niti je sreća smijati se glasno u samoći. Nije jednostavno tajne držati samo svojima i nije lako sklanjati se od svega i svih kad život uzme bilo kakvu vrstu mjere, danka ili harača. Ponekad, istina, moramo malo biti i sebični i pružiti si tren, dva, tri kako bismo ugodili vlastitoj potrebi za osamom i kako bismo promišljajući donijeli odluke bitne za vrijeme pred sobom i makar na tren živjeli u dobroj vjeri i nadi kako stvari idu onako kako smo zaželjeli. Možemo čak vjerovati u samodostatnost, ali i to je dijelom  varka naše nesavršenosti. No, vjere u sebe moramo imati ako uopće želimo biti tragači i ako se želimo nositi sa onim što smo odabrali kao putanju.
            Gdje ćemo naći uporišta? U Srodnosti? U Ljubavi? U Bogu? Relativna stvar...Stvar osobnog izbora, stupnja socijalizacije, odgoja, osobina karaktera i tko zna čega još. Bitno je da to Središte postojii, da naše  životne elipse, krugovi ili što već u svom kretanju imaju gdje na tren zastati, nasmiješiti se i kazati im da smo sretni što postoje i da ih volimo,da su oni naše utočište kada grmi, kad oluje bijesne i naša oaza kada smo sretni da sretniji ne možemo biti,  da ih želimo dovijeka uza se i da svoj život želimo podijeliti s njima poput kriške netom ispečenog hljeba. A oni nam vraćaju istom mjerom, ma kada i ma gdje bili.












bagrem-prut @ 19:10 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare







na put
bez opreme
samo sebe nosim
vododerine preskačem
klance nevidno duboke
prelazim
pa stanem
da zmiju
grku  jalnušu
ukrotim
otrov joj isišem
ispljunem

zasjednem
na stanac kamen
sa kladenca
vode zahvatim
lice okvasim
koljena izgrebena
otarem
ispod
oblaci
iznad
staze kojima bi i koze
rekle
hvala ne bi
vrhunac
u koji ni grom trijesom
ne udara

ako stigneš
prije mene
čekaj me
gore

ma koliko
na vrhu trebalo
odsjediti
zvijezda izbrojati
vihora pripitomiti
kiša ispiti
snjegova odlavinjati
ostat ću
sve dok...







bagrem-prut @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 23, 2006







dajem
svakodnevlju
da me poduči
mijenama 
koje ne vidjeh
zvucima 
koje ne čuh
odsjajima
koje ne oćutih

dajem
pjesmi
nek poleti
na pute 
s adresom
i poste restante
stići će
već nekamo

glasu svom
onemoćalom
od šutnje
dajem
nek se izdivlja
nek se umori
pa zaromoni
baršunom

sebi
nepoznanici vječitoj
sebe dajem
da snovima popločim
svoje  ulice
sokacima imena
ljubavi sreće nade
da dadnem

od nemila do nedraga
vučenu misao
nek smirim
nasmiješen
okupan stalnošću
obećanja
ožitvorenja
usuda






bagrem-prut @ 18:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







                 Ni sam ne znam odakle mi je iznikla ova pjesma. Kao izvođača našao sam - Idole, jedan od rock-bendova moje mladosti.No moram priznati da mi zvuči dosta starije no iz vremena novoga vala. Bilo kako bilo, tekst je, meni barem prelijep. Dok mi odzvanjaju poznate note ove pjesme, evo vam tekst.Možda se netko sjeti tko je to prvotno izvodio.



O, toliko tog
da se učini još,
da se proživi još
znam, toliko tog,
da je duži moj dan, moj dan.



 
Znam, toliko tog
nisam pružio još,
nisam shvatio sam,
o, znao bih to,
Da je duži moj dan, moj dan.
 
Jer, otkad tebe znam
moj dan smo samo mi,
svaki tren mi ispuniš ti,
odnosiš ti!
Da li iko sad, čuje taj glas  
što moli za nas.

O, toliko tog
nisam dao ti još,
nisam rekao znam.
Mm, dao bih sve,
Da je duži moj dan, moj dan.

                   


bagrem-prut @ 15:44 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare







      Igrom različitih slučajeva u zadnjih sam se mjesec dana pretvorio u kuhara.Onog pravog. Istina, bez visoke kape ali zato lijepo opasan pregačom iliti fertunom. Uglavnom, nije neki problem smisliti glavni dnevni obrok - ručak. Kako se više-manje ježim mcdonaldsa i sličnih institucionaliziranih proizvođača i ponuđača uglavnom nejestivo jezive hrane doista - kuham. Nema tu neke prevelike tajne, čak i volim ono što radim, a oni koji to (ne) moraju progutati progutaju bez prigovora...
      Ali nije mi cilj veličati  svoje kuharske sposobnosti već sam u promišljanju današnjeg ručka jednostavno odlepršao u vlastito djetinjstvo u kojem sam svake praznike boravio kod djedova i baka. Kako oni, rođeni pred dvadesetak godina tek, uglavnom ne znaju vremena u kojem je parizer bio parizer a kranjska kobasica kranjska kobasica a ne žlundra i vrijeme u kojem se brza hrana svodila na neke skroz prozaične i neobične obroke, odlučio sam malo otploviti na valovima dobrog duha vremena u doba kada hrana još uvijek nije bila čisti hedonizam nego svakodnevna potreba.. .E, da, unatoč tome što ćete neka od jela prepoznati kao "gladna" - nismo bili gladni.
      Dakle, česta užina - brzo i jednostavno. Kriška domaćeg kukuruznog ili crnog kruha (pojačanog krumpirom kako bi duže bio svjež) namazan svinjskom mašću i posipan alevom paprikom i solju. Uh...Ili - krumpir s maslacem. Krumpir se skuha u ljusci i svatko ispred sebe ga guli, reže na ploške i još vruće lagano posipa prstohvatom soli i obloži ploškicom maslaca.(Mljac!) 
       Kao doručak često su išli žganci (palenta, polenta, pura, kačamak) od pravog kukuruznog brašna (ne instatnt) i moralo se kuhati sve dok se ne bi dobila potrebna gustoća uz stalno miješanje. Stavljeno u tanjur prelivalo se recimo svježe pomuženim mlijekom, vrhnjem ili čak i čvarcima preprženim na luku. Omiljen doručak bio je i griz na mlijeku posipan čokoladom ili riža na mlijeku (sutlijaš) posipan mješavinom cimeta i šećera.
    Da ne pričam o večerima kad je baka radila livance, posebnu vrstu palačinki u koje je išla i germa...Ili pogačice od krumpira, omiljeno zimsko večernje jelo, koje se spravlja tako da se  od svježe naribanog krumpira, mlijeka, brašna, jaja i soli napravi masa gušća od tijesta za palačinke i žlicom se na vrelu tavu (neopaljenu:-)))))) slažu popečci koji se stanje vilicom i prže s jedne i s druge strane.
     Pitate se a gdje je tu meso...Bilo ga je, ali ne svaki dan.Ne, nije to  bio znak sirotinje, već drugačije profiliranih potreba.
     Eto, nekima sam možda ogadio ručak, nekima možda dao ideju, nekima osvježio sjećanje, a neki će me (znam i zašto - sorry i pusa) ubiti:-))))))).
      Dobar vam tek.










bagrem-prut @ 11:56 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 22, 2006







prstima
orisah obrise
oblaka nad glavom
u sjeni ljeskova grma
stvarnost mami 
na drijemež

u sebi 
recitiram
nerudu
pa jesenjina
pa pjevušim
provincijalku
za uspavanku
pa 
pomišljam da me nije
tko bi
meni samome
sreću domišljao
riječi tesao
moje
vragove nesanice mrvio
tko bi
i kome
u šutnji
nekad kazivao
sve
ono što zna o meni
(što i nije tako malo)

udahnuh duboko
pticama
oblacima
suncu
prepustih zažarene visine
sebi - zemlju

da
tko bi
tko bi
ima li nekoga?
ima li?

 ima...
                 ima...
                                    ima...




bagrem-prut @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare







čitav dan
utopljen
u jednoj jedinoj
šalici kave
odraz jutra
prvom maglom 
ogrnutog
podne
natkriljeno suncem
predvečerje
oivičeno sjenama
noć
hirovita 
od tijela
što blude
usamljeno

da sam
korito riječno
pa nek
voda po meni
poteče
kapi nek prsnu
brzaci 
nek se
razbijaju
virovi
nek budalasaju
oko mene
nek me kovitlaju
pa nek živim

makar
na tren




bagrem-prut @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 21, 2006







pršti zrak
u hladovitoj krošnji
ptica

odsjaj vremena 
na fotografijama
crno
bijelo
boja
davno uglavnom
tren zaustavljenog pokreta
mnoštvo pitanja
manje odgovora
ali
mater zna
kazat će

u predvečerje
pretvaram se u lutaoca
dok ne naiđem oazu

četiri zida 
u dimu
čekaju
ocrvenio prozor
a ja
žedan slova
slažem
snove
          želje
                  nadanja
do u beskonačnost





bagrem-prut @ 18:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare






                  Kad čovjek polako dođe u neke godine, kad mu se makar samo i učini da je dostigao zenit tada se , ako nije već i prije, polako počne pitati o nekim stvarima. I to valjano pitati. Svako pitanje i  tada počinje sa kako, zašto ili zbog čega ili sa je li. Odgovore, dane bezbroj puta, pokušava kreirati na nov način no čini se da novotarija i nije posve nova nego stoljećima promišljana kroz generacije pa kad se na jedinku nakaleme utjecaji odgoja, okoline i vremena tada se dobije ono što se dobije.
                   Pitanja što se tiču posjedovanja materijalnih bogatstava postavljao sam sam sebi već nebrojeno puta.Pitao sam se čemu ona služe i zašto uopće poželimo nešto materijalno, zašto nam nekada treba sve više i više i čemu uopće težimo kad svjesno ili manje svjesno gomilamo materijalne predmete.
                  Jasno mi je jedno, i to oduvijek: bez materijalnoga se ne može, počevši od novca. Njega, kažu, nikada dosta. Također mi je jasna činjenica da gotovo ništa na ovome svijetu nije besplatno. Pa čak ni mjesto na nečem što neki u svojoj vjeri i nadi zovu onim svijetom. Jasno mi je, također, da je u ljudskoj prirodi da teži višem, boljem, neki bi čak kazali - sadržajnijem.Dakako, nemamo niti svi jednake potrebe, za bilo čime.
                  Nisam od onih koji će hodati svijetom poput isposnika ili pustinjaka, materijalno neovisnog o svijetu blagodati tehnike, tehnologije, konzumenizma. Ponekad i mene uhvati čarolija trošenja, desi se čak i bezrazložno.Međutim, obično se poslije pitam je li mi trebala ta nova košulja, je li bilo nužno kupiti hranu koju ću više-manje nasilu pojesti da se ne baci.Moram li biti taj koji će ići ukorak sa rođacima, prijateljima i znancima i  stalno imati nešto novo kako bi se mogao pohvaliti i kazati:"Vidi, i ja imam!!" Već godinama imam odgovor na to:"Ne moram! Ne treba mi ono što mi ne treba..." Stvar potrebe, želje ili čega već? 
                 Možda moje potrebe nisu u skladu s vremenom, možda su moje želje ispodprosječne, ali nekako sam sam sa sobom raščistio kako radim to što radim, kako imam novaca koliko imam i kako nikada neću imati onoliko koliko bih, kao i svaki čovjek, objektivno i mogao potrošiti. Suočenog sa neminovnostima koje nude životne situacije veseli me što ljudi imaju kao što me rastužuje i kad ljudi nemaju. Svemu tomu unatoč, nisam hrčak. Genetika bi mogla kazati svoje - ipak sam štedljivi Pemac...
               No nešto u meni mi kaže kako se osjećam bogatijim što sam blagoslovljen ljudima oko sebe, koje volim i koji mene vole, što nisam zakinut za sreću i tugu, za veselje i patnju, dok će se kriška pa i jučerašnjeg hljeba uvijek moći zamočiti u prstohvat soli. Prioriteti su postavljeni odavno, samo ih se nekada valja prisjetiti i obnoviti ih u praksi. Prijatelj me podsjetio na relativnost svega što postoji, na objektivnost i subjektivnost razloga i uvjeta, želja i potreba i zapravo samo potvrdio kako smo konstanta koju vrijedi odnjegovati za vječnost. I zahvalan sam Mu i na tome.A materije će uvijek biti. Nekakve...





bagrem-prut @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 20, 2006






zaustavim pogled

na tren
i ne mičem zjene
zamrle od sunca
duboko udahnem
potražim
misao
vrelu
od čekanja
da napolje izađe
okrilatjela
uzleti pod nebo
i vičem
vičem
vičem
usamljenim oblacima
da konačno saspu kišu

da sperem sa sebe
gorak okus dana
da udahnem dublje no ikada
otpuhnem 

od sebe 
samotinju
zlato
niza grlo istočim

pa opet
zaklopim oči
neću napisati
što 
vidim



bagrem-prut @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare







Dakle...Nije moj običaj, ali...Pajebemumateridanašnjemdanu...
Kako god, redom su se zbivale pi_darije:
     1. Kupovina na tržnici: vrganji po 40 kn kila izvana izgledali prelijepo - iznutra crvljivo...bacili trećinu
     2. Napolju već oko 10 bila jeziva sparina...Došao mokar ko devet malih crkvenih miševa...
     3. Kad sam konačno sjeo napisati ono što mi se izrojilo - krepao comp. Neće da ga jebeš i neće...Sva sreća pa (budući?) šogor zna posao...Usisavač je učinio svoje...Kao i puhanje punim plućima..
     4. Cijela posudica za papar mi odletjela u dinstane gljive...Bacili drugu trećinu gljiva.
     5. Izgorjela tri (brojkom: 3) na bečki ispohana šnicla. Promijenili ulje, oprali tavu. Nastavio dalje kao da se ništa nije desilo.
Uglavnom, glasno sam se napsovao , a kako sve otvoreno i susjedi su mogli čuti...Bliža i dalja familija pobjegla od mene.Kažu - nije lijepo izgledalo.No, dobro kako dugo nisam psovao i to tako silno jako - oprostit će mi se...
Zaustavili se na tome. Pet malera dosta. Savršeno dosta. No dug je dan, pa stigne još koješta  u helać otić...
Stih, ako je nekome nedostajao- u večernjoj smjeni...


bagrem-prut @ 14:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 19, 2006







kap po kap
skidam
sa tijela
koprenu 
uzavrelo sparnog dana
otpuštam tijelo
na koži pišem
mokrim rukama
misao
odvodim
nek lebdi
u paučinastom sumračju
okom diram
putanju visoke ptice

žuto zlato
polako istačem
dok tijelo 
ne omlitavi
prsti se ne zaustave
mozak 
ne omlohavi
oči
ne zakrijese
san dok ne prevlada

dok ne otplovim
pjesmom nošen
ne izbrišem
miris sjete





bagrem-prut @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







triput
kucnem o drvo
glavu svoju
pretvrdoglavu
o stol
o brezu
o bor srebrni

triput
malo- pomalo
ispuštam pijesak kroz ruke
važem mu težinu
finoću

triput
promišljam
prije nego zucnem
naučio
lekcije

triput
pomažem sam sebi
sa srca terete skidam
ližem
rane

triput
se pitam
jesam li
čovjek

triput

a nikad
ne sudim
nije 
mi dano





bagrem-prut @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 18, 2006







kad na moje žalo
prispiješ
korakom čvrstomekim
meni znanim
znam
nikad u 
istu rijeku
svojom nogom
ne stanem
oblake razgrneš
zvijezde pomakneš
suncu osmijeh
otmeš
vjetrove uznemirene
ukrotiš
oceanima duha
puteve utabaš
delfine dozivlješ
nek se igraju
neke
druge
smislove
pronalaziš

 a ja
dišem
                    dišem
                                       dišem





bagrem-prut @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare







na razdjelnici
u beskonačju
stapaju se
snovi
a ja
snopletač
sanje uzlam
pravo uglavnom
snotkač
na stanu vlastitih 
sitnih želja
tkam
zlatom
od ljubavi
od donebesja safirnog
od srca punog
vežem niti moćne
nevještim rukama
kalfe

nemojte me buditi
probuditi
razbuditi
maknuti
paučinastu koprenu
nije vrijeme
lijepo mi je
voljeti





bagrem-prut @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 17, 2006







ničim remećen
ritam dana
svjetala kolovoških
tek
predvečernji
nebeski zavodnik
vjetar
okrenuo oblačak
dva
tri
zazlatila modrina
u uglu
kalež
razmrvljenom suzom
dopunjen
na oltaru
nadanja
lebdi smiješak
srce se vinu
otvoreno
široko
ljubav
u riječ
pretvarajući
oči
obasjavajući

udisaj
ko
spokoj
blizine





bagrem-prut @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







          Jučer, odlazeći prema centru grada, odlučio sam se na malo zaobilazeću šetnju i umjesto uhodanom rutom prošao sam kroz kvart svoga djetinjstva. S desne strane podignute  na tričetvrt stambene zgrade, koje nikada nitko neće dovršiti jer je u ovim blaženim kapitalističkim vremenima netko digao lovu i gurnuo građevinsku firmu u stečaj, malo dalje dom umirovljenika, a lijevo zgrada mupa. Pred dvadesetak i viš godina ničega od svega toga nije bilo. Tu je bilo sajmište, oivčeno drvoredima kestenova. I tako je proradilo sjećanje...
           Bila su to neka sretnija vremena ili to samo tako izgleda iz ove moje sadašnje perspektive. Sajmovanje i nije neka nepoznata stvar. Ne razlikuje se puno od današnjih mega - marketa samo što u toj trulokapitalističkoj tvorevini ne možete vidjeti seljaka kako se teška srca rastaje od svoga vranca ili ponosnog novog vlasnika kako odvodi istu plemenitu životinju svjestan da je pošteno kupio vrijednost  i ljepotu koja će potrajati. Ili ne možete vidjeti krdo male prasadi kkao se natežu oko majke-krmače koji će prvi na koju sisu. Ne može vas niti tele zalizati po kosi, niti vas krava može pomaziti repom ako ste joj se učinili da ste obad. 
           Dakle, sajmovalo se četvrtkom. Cijeli je gradić bio u znaku tog tjednog obreda. Čak su i trgovine tada poslijepodne bile zatvorene i taj se običaj zadržao dugo dugo i nakon što je sajmovanje institucionalizirano i prenešeno u jedno zapadno gradsko predgrađe. Uglavnom se trgovalo krupnom stokom. Ovaca ovdje nije bilo, a koze su ionako od države bile proskribirane kao štetočine, pa ih se gotovo nitko nije usudio uzgajati.
            Ali, nije to bilo samo sajmište. Kad je tradicija pomalo zamrla, ali ne i samo zbog toga, na tu prilično veliku, drvoredima kestena i željeznim prečkama (kao šine željezničke) na betonskim stupcima, ograđenu  parcelu, posebno u ljetnim mjesecima, u hlad kestenova smjestili bi se Čergari.Sa gomilom djece, prekrasnim konjima, zapregama, živjeli su svoj život miljama daleko od naših razmjerno urednih života, danju lješkareći, večerima uz visoke vatre i violinu, slobodni pod kapom nebeskom.
              Mi, derani iz naselja, ako nismo visjeli po željeznim prečkama, natjerivali smo loptu po tom prostoru sve do navečer kad bi nas majke zvale večerati. Zimi, kako je to bilo vrijeme u kojem nije bilo mnogo automobila a očev  fićo bio pojam za cijelo naselje, otac nas je znao u niz svezati saonicama za fićeka i tako smo neometani saobraćajem oko naselja znali napravitit nekoliko divnih krugova. Ak otac nije bio raspoložen, tada smo uzeli sanjke i krenuli na sajmišnu "vagu", neku vrstu zemljanog brdašca sa kojeg su stoku ukrcavali u kamione.To je bilo vrhunsko sanjkalište, naš St. Moritz, posebno kad bi se nagib zaledio. U nedostatku sanjki poslužile bi i najlon-kese..Bože, kako je to jurilo...
              I tako, u sutonu prolazim uz tu parcelu. Ništa više nije isto. Ostali su kestenovi. Istina, ne svi.Morali su ih posijeći. Za telefonske žice. Nema niti konja, nema ni čergara. Kroz misli mi se vrati djetinjstvo ostavljeno u vremenu za neku drugu priču.
  










bagrem-prut @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 16, 2006







nagomilane oblake
kišom bogate
rukama razgrnuti
sunce dohvatiti 
njime lice okupati
u osmijehu
gorku tugu probugariti
pjesan probesjediti
priču ispričati
sa zvijezdama 
kroz noć letjeti
korak dana olakšati
noći nesanične
u smireno bdijenje
pretvoriti
sanjalačke misli
u stvarnost
domagijati
do neba sretno 
zavikati
suzama lice 
namaškarati
smijehom se
svakom bolu 
oduprijeti
srce
otvoriti

uz Tebe






bagrem-prut @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare






sunce izbistrilo
safir nebeski
ispilo
sa travki
rosu predjutarja
istjeralo
sumaglice pamučne
iz ljeskovlja
užgalo asfalt
otpustilo
donebeski
glas pticama
mene
nasmiješilo
kavu naručilo
žeravne oči
ukrijesilo





bagrem-prut @ 11:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 15, 2006







Dakle, dok sam kopao  po ladicama, pod ruke mi je dospijela neka davna tvrdoukoričena bilježnica. Lagano sam se iznenadio misleći da je odavno završila na reciklaži, s obzirom na činjenicu da neki tekstovi u njoj nose  i datume iz 1982. godine. Razvselih se kad sam opazio tekstiće izvučene iz beogradskog časopisa ITD, točnije iz broja 17 od 17. svibnja 1982. .Riječ je o žvrljotinama polaznika Učiteljske škole Aleksinac iz pedeset i neke godine...

MLADA I NEUKUSNA
          Bila sam mlada i neukusna. Pastiri su tjerali stada ovaca među kojima sam bila i ja. Odjedanput meni mi nešto zaigra ispod nogama. Svi popadasmo od stra na travi! a meni mi srce siđe u petama.Posle kad i s toka se vrati smo u svest neko upita šta to bi, ja si reko u sebi pa to smo učili u školu na geografiju i reko decama:to u arkitektonski potresi duboko ispod zemljanom površinom.

LJUBIMAC PREDMETA
          Pošeja sam da se upišem za u učiteljsku školu preko prijamnog ispita pretkodno. Ušao sam u autobus koji je bio upaljen.Autobus putujući tako pogledivao sam okolinu okolo sebe. Posle pola sata truckajući se na sedištu autobus je prispeo na železničkoj stanicu. Tu sam video još svoji drugovi  koji će se upišu za u učiteljsku. Svi smo se penjali u voz uđemo u jedan kopej kada tamo sedi jedan čovek sa džakom od prtenu konoplju i jednoga maloga zečića.Ne obraćajući pažnju na našoj galami mali zečić poče skakuće po kopeju i vikati mi smo se smejali. Ova škola koju sad pokađam dosta je lepša i poukrašenija od onu što sam tamo pokađao. Ja marljivo učim i postao sam ljubimac svih predmeta. Pre neki dan sam saznao dan ije jedan drugovi bolestan pa sam pristao da ga posetim. Iako sam bio zauzet poljskog rada ipak sam pristao pri odluci.Putujući tako pored puta vrapci su cvrkutali a ptice su pevale na zelenim grančicama pod sjajnim sunčanim zracima idući tako mome drugu...

KRALJEVIĆ MARKO - BOMBAŠ
           U Narodnooslobodilačkoj borbi prolivali su svoju jarko crvenu i skupocenu  tečnost koju možemo da nazovemo drugačije krv protiv Nemce fašista i domaćim izdajnicima pa čak i poginuli dajući svoj život Sava Kovačević, Ivo Lola Ribar, Marija na Prkosima, Karađorđe zvani Petrović, Uča, Gvozden, Marko Kraljević i drugi naši sinovi koji su branili i koji će braniti svoju zemlju doklegod je života u njima....

O BOŽANSTVENOJ KOMEDIJI
           Ovu komediju napisao je najveći pisac Danta Alegorija. Ona se zove ili nosi naziv ili naslov Božanstvena zato što Danta mora da dobije božansko nadaknuće da bih mogao da prođe kroz pakao da ne izgori ili padne u neki kazan sa vrelu vodu pa da se ispari pa da ga posle ne prime u raj gde ga čeka njegova devojka koju je on strašno mnogo voleo pa možda neće da joj se zasviđa koja se zvala Beatriča ko ima rane na licu i na rukama koje on nju voleo pa i ona njega pa zašta da m use sada ljubav pokvari. Ova se knjiga zove još i komedija zato što je to što pisac piše izmišljeno i što mi neverujemo pa se smejemo kada čitamo šta tu piše.Da napiše ovu komediju nagovorijo ga je njegov priojatelj Virgilija on je pisao sonete Lauri i ne voli joj samo dušu kao Danta već i oči i kosu i vidi je kkao se vozi u čamac pa se plaši da se ne prevrne.Vodi ga nao naj svet i tamo nađu papu kako visi naglavačke nadole koji je tadaživeo u Rim na Tibar reku zelenu i pljačkao seljake koji nisu imali šta da jedu pošto im je uzeo sve ovaj papa i drugi buržujci. Odavde mi možemo da izvedemo zaključak kkao je Alegorija bio napredan i mrzeo sve gazde, tiranine i razne druge kapitaliste kako što ih i mi mrzimo i mrzićemo ih i neće se ugledamo na njima već ćemo marljivo učimo i izgrađivati zemlju i drugi svesni objekti.
__________________________
          Dakle...davno bilo...Ako mislite da i danas nema takvih tekstova, prevarili biste se...





bagrem-prut @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare







...sunce skočilo
na prozor
zasjelo
protegnulo se 
izvalilo
kao mačka
miluje
mirnom toplinom
a ja
zatvorio oči
poluuspavane još
umorne
od noći
kojoj su ukrali san
od vina
od tišine
zadovoljan
mrmoreći
predem
s mišlju
nasmiješenom...



bagrem-prut @ 13:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 14, 2006






    
Draga  Moja!
             Na početku se obično, kad smo rukom pisala pisma, govorilo kako smo primili nečije pismo i kako smo silno sretni...Ispričavam se što nisam odmah odgovarao. Promptnost mi je nekad bila vrlina, nekad mana. Danas je više nema. Uopće...Izgubila se negdje na putu od nekamo prema nigdje i natrag:-) Ne, nije bedara, nije tugovanka, jednostavno sam postao neki drugačiji ja. Valjda je to zakon života kako se mijenjamo prema okolnostima datim u određenom trenutku. Ništa nova...Samo što se ja nisam poželio mijenjati i nisam siguran je li ovo što sada vidim ispred sebe, u ogledalu, ovog trena,  najbolja moguća varijanta postojanja:-).Jedino što je ostalo isto, čak možda i intenzivnije što i dalje volim neke ljude koje sam i do sada volio, neke možda čak i više no ikada.
           No bilo kako bilo, tu sam. U principu samo tu. Nema me nigdje mada se povremeno pojavim negdje. Ljude sam osim par časnih iznimaka i jednog svog Osobnog Boga usput pogubio. Melečke osobine su tko zna gdje. Zaboravljene pomalo. Nema niti svrhe biti melek tamo gore. A u životu bih trebao postati konačno melek sam sebi. Nije prejednostavna zadaća. Kažu čak, jedna od najtežih. No, kako god da bilo, u mnogočemu sam još onaj stari Ja samo ne dam previše da se to staro provali na površinu  ponekad pomalo ohrapavjele duše.
           Za razliku od tebe, moj godišnji polako se slaže na policu oprašnjavjelu od zaborava. Ovo je ljeto u kojem more nije bilo prioritet i u kome je moj odmor pretvoren u nešto što sam samostalno nazvao "terapijsko kuhanje". Opuštam se čisteći povrće, začinjajući meso na najrazličitije načine, a čak sam (nemoj se smijati) napravio sjajan slatki štrudl od sira. Dok je štrudl bio točno po receptu, ostalo ide po sjećanju i bez kuharica. Al s fertunom naprijed, of kors:-).Kažem, terapijsko, jer - veseli me.Fulao zanimanje, reći ćeš. Možda.Tko zna u što će se sve to izroditi.Karapandža neću biti. Nedostaje mi marketinga:-).
            Ne, ne vrti mi se cijeli život oko klope, čak štoviše imam samo 75 kila. Na tu sam cifru spao sa očajnih 83. U četiri mjeseca. Bez nekog prevelikog truda, zahvaljujući vrućinama i još koječemu. Uostalom -  znaš...
            Tebi želim neki ugodan godišnji. Jebo poso, nek se snalaze bez tebe onako kako najbolje znadu i umiju. Štetočina ima i kad si ti tamo, prema tome...A što se šopinga tiče i ja sam pokleknuo pred njegovim čarima: novi cd-i Deana Martina, Franka Sinatre, novi stari Tonija Cetinskog, Hari Mata Hari s Lejlom (koncertni neki) i Kićo Slabinac, dupli - šlageri i tamburaši. Onako, za dušu, kad noć preuzme dan i kad se puno toga zavuče u ova četiri samo moja zida...
           Eto, nije nešto. Svijet će se i dalje vrtjeti u svom jedinom smjeru i svatko od nas će s njime ukorak kako zna i umije. Drugo - nemamo...Ili možda imamo...
         
      



     
     
                     Voli te ja...pusa.. 





bagrem-prut @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







sjena me 
zapljusnu
o razbijeno zrcalo
duhovi se 
nemirno
odbili
ustuknuli
prekopao
po sjećanju
isjeckanom
probodenom
probuđeno sunce 
donese
primirje
između dva
udarca prošlosti



tinjajuću bol
ostavljam
za poslije
nek se koprca
trza
obavija ko bršljan
put mi
jednolik
prema
sutra
ko i svaki
tragač
sve svoje
sa sobom
nosim





bagrem-prut @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 13, 2006






       Sinoć, kad se dan polako rastajao sa svjetlošću, kad se nebo po tko zna koji puta u nizu rasplakalo nad mojim gradom, posjetio me, zahvativši izdaleka, jedan moj dragi prijatelj. Silno sam se razveselio njegovu dolasku jer se inače viđamo rijetko što iz objektivnih što iz subjektivnih razloga, ali kontakt ne prekidamo i čini se da se razumijemo sve bolje i bolje.
          Uglavnom, odosmo do centra mog nevelikog gradića i zadovoljni zbog susreta pod kišobranom posve smo zaboravili ispsovati ionako listopadsko vrijeme. Sjedosmo i dok smo čekali večeru, priča je kao i inače, uz gemište, sama od sebe krenula. Bez ograda, primisli, zagonetki i tumaranja pogledom naokolo. A o čemu?
          Pa o čemu bi prijatelji i mogli do o svemu onomu što ih muči, tišti, o onom što ih rastužuje, okupira, o sitnicama i krupnicama koje ih vesele, nasmiju, rasplaču ili ljute. Uglavnom o životu koji ni jednoga ni drugoga nije pomazio u zadnje vrijeme i o načinima kako smo te lomove pokušali polijepiti kako bismo i dalje mogli funkcionirati u svim životnim prigodama.
         Izašavši i polako se uputivši prema stanu opet smo zaboravili na kišu koja je dosađivala beskrajno.Grad je za sitnih 22 sata bio poluprazan, automobili su se ljutito probijali kroz lokvetine a rijetki pješaci žurno hitali u od vodurine sigurna zakloništa. A mi smo ležerno, neovisno o svemu polako šetali i razgovarali i dalje.
        Kako dva gemišta iz restorana nisu ništa, tako smo do ranojutarnjih sati na oltaru trezvenosti žrtvovali dvije litre rajnskog rizlinga uz sarajevski kiseljak. Priča se razvila još žešće, suptilnije, ako je barijera još i bilo popucale su skroz. Muzika je igrala ulogu koju smo joj i namijenili. Opuštala je, blažila, rastuživala, poticala na razgovor i na šutnju posve rječitu u svom unutarnjem monologiziranju. Cigarete su se palile i gasile, a u meni je odjednom strelovito kroz glavu prošao Jesenjin, pa Mika Antić, pa Šerbedžija, pa Arsen, pa Đole...A jebemu...Jednostavno je takva noć bila tiha u svojoj ljepoti i bujna u razgovoru koji krijepi sadašnjicu u daje neke nove dimenzije prošlosti pa i budućnosti. Istina, konstatirali smo da bi nam i jedan treći mušketir dobro došao, onaj Moj Osobni Bog, ali isto tako znam da i rakijanje i s njim nije predaleko...
       Danas je moj prijatelj otišao opet svojim putem. Poslije roštilja. Kaže - dobro mi ide to pečenje. I kako to jednostavno moramo ponoviti. 
       E da, ponovit ćemo. Ne sumnjam u to.





bagrem-prut @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 12, 2006






kako
vremensku pticu 
rugalicu
ušutkati
napola
prožvakanu
prošlost ispljunuti
stotonsko vrelo
kamenje
sa leđa odvaliti
iz
vihorovita čudna mora
isplivati
ljepljivu knedlu
ponosa
progutati

a nikako...

osim...  
...možda dvojako:
pisati
milovati
ljubavlju
neizgovorene
riječi
i
ne prestati
voljeti...





bagrem-prut @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

  



   
       Ponekad nas, ničim izazvani, slučajni susreti podsjete na ljude, lica, staze, predjele, na događaje kroz koje smo prošli i kroz koje smo mogli proći a nismo, na riječi koje smo kazali i koje smo prešutjeli, na nas iz nekog drugog vremena i na nas u ovom vremenu.
        I tako, dok sam danas tumarao jednim šoping-centrom tragajući za kukuruznim hljebom, odnekud je između polica izniknulo jedno milo lice iz nekih davnih vremena. Očeva sekretarica. Smješak, orošene oči kad me opazila: "Bagreme, dijete..." Eh, zatitralo i meni lijevo oko, a oba se blago ovlažila, mada odavno nisam dijete, ali ona me se ko djeteta sjeća, pratila je i moju mladost, tako da je taj njen uzdah prihvaćen sa blagošću, nostalgijom, nježnošću...Uvijek, kad sam pred dvadeset i žilet godina dolazio kod tate u firmu, ali baš uvijek dobio sam šalicu turske koju je ona onako majstorski kuhala...Ne sjećam se da sam ikoji puta još pio takvu tursku. Uostalom kuhala je onako kako je otac volio. Ni preslatku ni gorku, bez mlijeka, s puno smeđe pjene na površini...
        Tate više nema. "A, mogao je još"rekla je na rastanku. Mogao je, da...
         Učili su nas kako neke stvari trebamo podnijeti muški, ma kakve one bile...Tatin odlazak nikada neću podnositi muški, nije to porezotina na staklo niti kiša koja već tupavo curi cijelo dopodne...Još    je   previše svježe, još ni četiri mjeseca nije prošlo...
        Fališ mi tata, makar da u šutnji ispijemo onu tursku, ako ništa drugo...Volim te...





 

bagrem-prut @ 12:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 11, 2006







ubrzani
 mastilom umrljani
oblaci
okrali sunce 
za sjaj
 vjetar
vječiti svadljivac
 zavodi
drveću suknje zadiže
hlače preokreće
ruke savija
nevidljiivo ljubi krovove kuća

u daljini
netko svira
trubu

sjevnu munja
zagromori
thorov zvuk po nakovnju
ilija mu pomaže
čekići se ushodaše zrakom
na putu do nebeskog nakovnja
pa opet
pa opet
pa opet
bljesnu
pa hitro zabrenčaše oluci
s kapima se posvađaše

mrak 
iz daljine dolazi
u kutove se povlači svjetlost
ugljenom namrljana
po zidovima

ohladnio uzduh
a ljeto je





bagrem-prut @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







Ne, nije Božić. Nije ni Dan zahvalnosti. Samo jedan suncem okupan dan, posve običan u svojoj pojavnosti.Zato...
Majkama želim neka ih djeca zagrle šire nego što zemlju grli ekvator, neka im se nasmiješe suncem napunjenim očima prepunim djetinjeg čuđenja i da ih poljube usnicama što znadu izustiti najčudesnija pitanja koja postoje.
Nebeskim letačima koji natkriljuju sve nama pojmljive i nedokučive predjele slobodne visine želim i neka im oči zablistaju mirnoćom i zadovoljstvom kad zarumenjela zora otkida komadić po komadić usplamtjele noći.
Neka bolnima bol bude manja, zdravlje nek' se ugnijezdi u njima praćeno ljubavlju Njihovih Malih -Velikih Osobnih Bogova dirljivih u njihovom nastojanju da usreće, vole i brinu.
Ljubavnike neka sakriju guštici, zatamnjene sobe, svileni pokrivači u njihovoj putenoj sreći kako bi taj, samo njihov tren postao vječnim.
Pozitivci neka i dalje budu onako krepko pozitivni ma koliko daljina boljela jer nekada i mora boljeti.
Mali-Veliki  ljudi nek se dižu i dalje, nek rastu u svom plemenito lijepom razigranom duhu.
Tragačima za prošlošću urezanom u glasove, zvukove, tonove i toliko dragi vinil nek se  i dalje otvoraju nova-stara obzorja.
Postwriterima neka misao bude žurna u htijenju da nađe put napolje ali i mirna u svom sjedanju na pravo mjesto.
I, na kraju...Prijatelju, sretan put. Odmori...



bagrem-prut @ 10:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 10, 2006







dok ovaj dan
nečujno briše 
svoje tragove
opkopavam 
kanale oko sebe
neka 
nemirna misao oteče

rukom pomilujem
srebrn-bor
zanosan u mirisu smole
kroz njega
se sa suncem igram
skrivača

na tratinu se svalim
svjež od pana
do pojasa nag
usred različaka
nek zatalasaju modrinom



zatvorim oči
trave vonjaju svježinom
predvečerje zvonjavom
nebo oblačcima pahuljastim
tijelo znojem košnje

razbijam na komade
noćašnjeg
krvavog vraga
pred zatvorenim očima
prepunim
blagog osmijeha

odzvanja sunce
zagasita sjena 
prekri
mene
poluusnulog sanjača

kroz otvoren prozor
svježina uranja
u zgusnutu samoću
četiri zida

raskriljujem um
mičem zrcala
obećajem
sebi
duboki osmijeh







bagrem-prut @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare







       Ne, nije me napucalo...Ne, ne svodim ni račune...Ili ih možda svodim...Uglavnom, ova je misao nekako pristigla između dva gutljaja obvezatne omiljene jutarnje duple espresso kave na omiljenom mjestu iza omiljenih tamnoplavih naočala u omiljeno vrijeme bez omiljenih ljudi. Grozni bi kazao da je ovo već neka 75% pozitiva a ako se ukjluče i tri cigarete tada je to već 85% pozitive. Matematika mi baš nikad nije išla naročito tako da su i ovi postoci , bar ovih 85, čisto nagađanje.
      Što je postalo...? Enigma iza trotočkastog znaka ostavlja prostora za špekulacije, nagađanja, koještarenja...Od mene, dakle...Što je postalo od mene...Bit će sam sinoć slušao "Ne volim januar" i još koješta, ali vrijeme je da ja barem ovim postom nekako pobijedim, van njegovog terena, pun mjesec što me već pomalo gnjavi dvije noći.
      Kako sam rasao, više u tuđim očima no u svojim (čisto odokativno gledano), i više fiziološki (od žgoljavca došao do prosječno izgrađenog srednjovječnog čangrizala) no u sferama duha, svatko je od mene ponešto htio, očekivao, želio...Htjeli su da postanem prvo kemičar, pa advokat, pa ne znam što više. Prije toga su htjeli da budem savršen sin i brat, po svemu istim slijedom stvari  sudeći savršen suprug, pa otac (ne nužno i tim redoslijedom), pa onda možda i djed i tko zna što sve ne. Uglavnom, savršenstvo je trebalo biti ta misao vodilja koja me trebala nositi svijetom bez obzira na scile, haribde, kiklope gladne onih koji posustanu na svom putu traganja za tko zna čim. Malokad se itko pitao što ja očekujem. Danas bar Netko pita. I tiče ga se... Osim mene
       Nisam postao ni kemičar, ni advokat. Postao sam, no...nebitno. Postao sam ono što sam želio i ne žalim. Nisam postao ni suprug ni otac. Kako stvari izgledaju - niti neću. Bez obzira na to kako se kazaljke u životu poklope ni tu nemam razloga za žaljenje. Većinu sam prijatelja izgubio negdje u vremenu kad su oni krenuli uvriježenim stazama života i kada su postajali sve manje važni sebi a sve više robovi navikama, očekivanjima i moranjima koja si nisu uvijek sami sebi zadali. Možda ih ne shvaćam dovoljno dobro no ne shvaćaju ni oni mene i kako ispada ne znam jesu li me ikada i razumjeli. Ni tu se ne žalim previše. Ostalo je što je ostati moralo, ono pravo, eternalno. Jedan - ali vrijedan...
      Novaca - nemam. Omnia mea mecum porto.Ponešto od sebe podijelim usput. Pa ako se nekom dopadne - drago mi je. Možda odnekud iznikne opet neki divan cvijet što ga posijah. Pa ako nikne, nitko sretniji od mene. Kad se ipak okrenem iza sebe, makar i slučajno, neka zamiriše đulom ili beharom i neka uzjedra bojama u snovima dosanjanim. 
      I tako, bez ponekog keca u rukavu polako dovršavam ovo kratko putovanje kroz sebe. Ne znam jesam li pobijedio mjesec zakrvavljen od silne moći koju ima. Ne znam jesam li pobijedio ljutnju zbog nepotpisanih neregistriranih korisnika. Znam samo da mi se život kreće neutabanim putevima i da će mi trebati ponešto strpljenja, ali kad-tad nagrada uslijedi, razmjerna uloženim moćima.
       Ne, nije ovo bilo sravnjivanje računa. Niti potcrtavanje. Samo - zaranjanje. Na dah.
       I kako Netko reče nedavno. Bagrem stoji, malo se pognuo, ali - stoji. I namjerava stajati.







      

bagrem-prut @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 9, 2006







noć prožvakala san
krvava luna
poljubila
krvave oči
sanjači su šetali
od zvijezde do zvijezde
opijeni
njihovom prašinom 
mirni u svom lutanju
dugačkom 
koliko i 
svrhovita vrtnja svemira

staklenke zakrčile prolaz

prozor zablistao
žarom druge kutije cigareta

nagnut nad livade
hladio sam misao
rođenu uz lunu
misao nepotpunu
onu 
o danima izbrazdanim spokojem
o bajkovitom horizontu snova
o plahim zakucima slobode
o burovitim vjetrometinama bjegova
o tihim lukama srcem optočenog nadanja
o vedrini
nesebičnoj u svojem predavanju
i osmijehu tihom i smjernom
zatočenom
bliskoj daljini

misao koja će
potpunom postati
oživotvorena
razbuktana
plamenita
plemenita













bagrem-prut @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare






zorom
livade se kupaju
u vodama rosnaticama
kukuruzi
magle češljaju
tišinom obzorja
mirom podnebesja




o podnevu
nebo dozrijeva
modrinom 
zlatom 
pticama
u slobodu sigurnim
ružičnjacima
opojnim krvavocrvenim
žestokom blagošću mekoće
obdarenim




predvečerjem
mrak 
tamnom modrinom
satena svile pamuka
svijet odijeva
kraj prozora
riječi
kao žito iz šaka prosipam
neka nahrane
neka okrijepe
neka razblaže jad
neka utaže žeđ
neka nemir smire
i put novi utabaju
prema zvjezdolikim snovima
neizgrađenim gradovima
čežnjama orisanim u mislima
zbog gladnih ptica namjernica
zbog sebe
zbog Tebe









bagrem-prut @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 8, 2006







sakrio se dan u sumraku
mjesec urezbario
tvoju sjenu
u tratinu 
ispod bora
silnim plamenom gore
podnevna zvona
tišinom okupana
u meni

ispod spuštenih vjeđa 
put znojnih kapi pratim
otvaram mutne oči
zagasite
burom dosegnutih 
opustošenih vrhova
nebom se vuče trak 
nedosanjane zvijezde
odzvanja mjesečeva svjetlost
zašutješe rubovi svilenih pokrivača
tihim romonom 
digao se dim cigarete
rukom obrisah 
čelo
vatrama upaljeno
snagom obodreno
tišinom uzajamlja smireno
u sebi zbrajam
uzdahe večernjih leptira
oko ulične lampe

tvoja sjena
na prozoru
jača
od moje samoće
godinama
brižno uzgajane
dok
kletvom
udaljavam prošlost
i dišem budućnost

makar
i u snu


bagrem-prut @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare







prepoznajem se
u ogledalu
prepunom očiju jutrom okrvavljenih
u umoru sna ostavljenog za poslije
kako bi snokradice imale što raditi

prepoznajem se
u milenijumima povijesti
glavosječama bogatih 
i kovačima sreće čudesnog sklada ruku i uma
u vremenima
kada glava vrijedi onoliko
koliko i heretičko traganje
za bistrinom
suncem
nadom

prepoznajem se
u očima vašarskih lutalica
što između dvije šatre
promatraju začuđeno
nesmislenost borbe pelivana
loptice u zraku žonglera
i artisticu na žici
onako svezani za zemlju
dušom
u eonima
satkanim od zvijezda

prepoznajem se
u usamljenim drvoredima jablanova
uz neku cestu
koju su pustili neka teče
pod sjenom
kolovoškog sunca
uz neko jezero
tko zna gdje duboko u gluhoj planini
na kojem još samo
vukovi nalaze okrijepu

prepoznajem se 
u Tebi
što silaziš sa obronaka vremena
u intervalima samo Tebi znanim
što pijesak ljute pustinje otpuhneš
glasom vjetra
kažeš kako je dobro i vrijedno
hoditi svojim stazama
preko uzburkane prošlosti
prema mirnoći
budućih dana
smislom bogatih
osmijehom berićetnih
od pješčanih ura
zaboravljenih










 

bagrem-prut @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 7, 2006







     Kada smo poslani na svoje putovanje kroz vrijeme tada smo manje - više dobili i sebe same kao ono što treba čuvati, dizati i učiti letjeti. Netko više - netko manje. Nisu nas pitali znamo li plivati u moru oko nas. Jednostavno smo ispušteni. Prepušteni hidrama, olujama, scilama i haribdama, ali i bonaci , mirnom moru i uzduhu punom topline. I, malo po malo, naučili smo - ponešto.
     Ipak, nije uvijek ugodno ići kroz samotni život svoj. Trebamo uza se potpomagače, ramena za ustrajanje u naporima i brisatelje suza, one koji će s nama zapjevati i u sreći i u tuzi, koji će s nama bosi gaziti kamen i lijegati na svilu. Neki trajni, neki manje trajni. No najbitniji su oni beskrajni, letači velikog neba koje trebamo i koji trebaju nas,da nas ponesu i da ih ponesemo, oni koji uz nas traju nepromjenjivi u svojoj veličini i ljudski u svojoj snazi jednako koliko smo i mi sami ljudi. 
      Tereti se koliko-toliko ravnomjerno rasporede, zalihe vode također, pa putovanje ide lakše uz uzajamnu brižnost, potporu, izmjene na čelu. U našoj osobnoj, čovječno nedugoj povijesti, onoj zapisanoj u srcima, ti rijetki Prometeji, što su znali ispuniti naša srca plamenom obnovljenih ideala, ostaju zabilježeni nevidljivim mastilom. 
       Dovoljno nam je, da u svojoj brižnosti , uz nas, znamo da postoje i da primaknuti uz njihov duh ustrajemo  letjeti prostranstvima o kojima nismo ni sanjali da postoje. Na nama je da, kao zahvalnost ,svijetu prenesemo osmijeh, njima -  žar očiju i brižnost dok nam putanja traje...







     

bagrem-prut @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare







Ja sam natrag došo
bez mutnih misli na svom licu
U ljetnu svjetlost
osmjehuje se blago duša moja

Izađi na svoj prozor
gledaj:
Daleko gdje se preko šuma icrvenih kuća svijetle obale
sa zelenom se vodom moje tijelo igra

Polako ćeš zaboravljati prošlog mene
Pred tobom ću rasti
nov i visok

Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezde
i šumi svojom divljom radošću
po vodi i zelenilu

U plavom zraku golo tijelo se zablista
krikne
i izgubi se u dubljini zašumjele zelenkaste vode





bagrem-prut @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 6, 2006







         Od pradavnih vremena ljudi su se učili strpljenju. Prvo je Adam strpljivo čekao preobrazbu rebra u ženu,a zatim mu je strpljenje neoprezno zapelo u grlu kad je zagrizao jabuku koju nije smio. Želja za spoznajom kakva je okusa to čudno voće bila je jača od potrebe da spoznaja dođe postupnije, sporije...Znatiželja je očistila raj zemaljski od ljudskih bića i u njemu je ostala samo zmija koja nije također mogla izdržati a da ne bude strpljivija u nadmudrivanju s ljudskim bićima, pa je zato i kažnjena.
         Teško je biti strpljiv. To se uči od najmanjih nogu. Uče nas da strpljivo pričekamo da majka obavi telefonski razgovor, uče nas da ručak ne može biti  baš u trenu kad smo mi to zamislili i kako čokolada u marketu nije baš na popisu najnužnijih stvari za taj mjesec.
          Kasnije nas nauče kako strpljivo moramo graditi uspjehe i kako ne smijemo klonuti ako smo krivo pročitali riječ iz čitanke. Kako opreznije trebamo, a opet sa žarom istraživača, strpljivo i hladne glave uranjati u svijet odraslih. Poneka zmija sa strane uporno i mirno čeka naš krivi korak - i  ugrize. Strpljenje nas liječi, strpljenje nam daje energiju, ono nas čisti od nagomilanih otrova.






          Nekad tako dođe i čas da, ne sjedeći sa strane, strpljivo čekamo vlakove na tko zna kojim stanicama, pa makar pusti bili peroni i makar kako bilo na njima mnogo ili vlakova. Neki je svakako naš i vodi nas do odredišta koje priželjkujemo u tišini vlastitih želja, htjenja i snova. Obično je to samo tren u kojem se realiziraju sve naše pritajene snage.
          Neki od nas očekuju pregače. Neki - satove. Neki - riječ. Neki - zdravlje.Svatko u svom uglu, svatko u svom zakutku ove kugle zemaljske.
           Osobno, nikada nisam bio prestrpljiv. Došlo je vrijeme da naučim. Da ponovim, uz pomoć Svog Osobnog Boga, već davno naučenu lekciju kako je vrijeme nekad nevažna stavka u računu koji se radi, kako se strpljenjem svaki grad može izgraditi i kako nekad svaka bol bude ublažena ljepotom susreta koji će biti zakazan kad strpljivost kaže: "Neka se desi!" I, sazrijet će, kao što je svemu čas, trajanje, bespovrat, nagrada.






bagrem-prut @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare







Ništa se slučajno
ne događa
Odavno je pisana
moja i tvoja pustolovina
u pijesku pustinje
koja vječito
od vjetra strahuje
I mi se uzalud molimo vojskama
što harače travnjake
u zatonu





Ti misliš
da su noću sve ptice uprogonstvu
Ali ja znam
čitava jata stražare
za moje i tvoje staze
na obronku
Jer je tako
Pisano






bagrem-prut @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare







Svojim brodom kroz san
od izvora do mora
od pustinje do oaze
klancima i vrtačama
kao burevjesnik putuješ
Na devetom brijegu
Stakleni Grad
S tornjevima u oblaku
srcem u srcu sunčevu







I nije bajka
Vičeš vjetrovima
I nije prikaza
Prkosiš zvjerinju
Nego zbilja oka
i krvi u žilama
Na raskršću
pjesmu razapeli kao bludnicu
A ti zvijezdu na čelo
pa kroz trnje i drač
Tražiš
Stakleni Grad










bagrem-prut @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 5, 2006







       Kad - tad moramo pasti. Ma koliko visoko letjeli i ma koliko nas naša jaka krila nosila putovima koje smo sam odabrali. Kad -  tad se nađemo uvaljani u prašinu neke naše životne pustopoljine, okupani kalom neodabranim za naše ateriranje. Nekad nas sruši naš iluzijama okupani vidokrug. Nekad nas sruše drugi a mi , nenavikli da nas gađaju, neoprezno uletimo.
       Pogledamo oko sebe. Očima prepunim čuđenja što nam se desilo, rukama prvo otiremo lice a onda malo pomalo brišemo centimetar po centimetar umornoga nam tijela. Polako vidamo ogrebotine, poderotine, skidamo suvišnu kožu. Polako.Kao da se zmija svlači. Zavučeni u skrovište nekog našeg grmolikog svijeta motrimo pogodan tren kad će naša duhovna koža dovoljno ojačati, krila ponovno osnažiti a da bismo ne posve sigurni u sebe, ali ipak, poletjeli nekim novim smjerom zacrtanim u kratkotrajnom skrovištu u kojem smo pronašli oporavak.
        Potražimo Nekog Svog Osobnog Boga koji nam uvijek pruža ruku. Utjehe. Ljubavi. Nade. Razumijevanja. Osmijehom krijepi  i smiruje našu bol. Briše suze. Blagošću nagoviješta bolje doba. Zlatnom riječju tjera duhove, čudesnom magijom natkriljuje oblake, trga ih i kroz njih moćnim dahom tjera zrake sunca. 
        Svjetlost nas blaži. Trenutak za zahvalnost produžuje se dovijeka. Ojačani krećemo u neko novo doba s Našim Osobnim Bogom uz nas,s osmijehom kao zalogom vjernosti i zavjetom kako ćemo dobro dobrim vraćati.






bagrem-prut @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare






      Ja ljubim svoga bića tamne sate, 
      kad ćutila istražuju dubinu;
      ko stara pisma, oni tada plinu
      i moj mi život već poživljen vrate, 
      legendarnu potisnut daljinu.







      U njima spoznam da preda mnom stoje
      prostori za jedan drugi život, dug i vječan.
      I kadšto budem kao drvo koje
      nad grobom šumi ozbiljenje svoje
      onih snova što ih bivši dječak
      (koga njegov topli korijen obuzima)
      izgubi u tugama i pjevanjima.










 

bagrem-prut @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 4, 2006







       Desetak puta sam otvarao...Desetak puta zatvarao...Desetak puta sam počinjao i isto toliko puta brisao. Promišljao sam riječi i promišljao misli. Slagao ih...Uzalud...Nije išlo...Ne znam čak ni ovoga trena hoću li biti sretnije misli i lakoprijemčivije riječi. I hoću li  uspjeti ovamo izliti cijeli ovaj dan u kojem toliko kovitlam.






      Prvo sam zatvorio prozor. Izurlao se. Nije pomagalo. Sjeo sam. Zapalio tko zna koju cigaretu. Zamislio se. I uhvatio sam se kako gledam u prazno. U jednu točku. Bezizrazno poput zaleđene površine. Samo su odjednom počele kapati, bezglasno, kao da su čekale neki nevidljivi poziv da krenu u pohod niz dušu i obraze. Nisam ni pokušavao zaustaviti ih. Neka ih...neka idu...
      Ovo je izgleda onakav dan. Mrak s točkom. Svijetlom. Negdje na kraju tunela. Sva je moja energija tamo. Treba je dohvatiti, poteći uz nju, dići se sa toliko istabanog tla na kojem trzam izbrazdan oblacima i vremenskim mijenama koje napolju kovitlaju poput mene danas.
     Smjer zacrtan. Ogledalo pokrivam ručnikom. Smiješim se unutarnjim duhovima koji me lome iznutra. Otvaram prozor. Usredotočujem se na buduće vrijeme u kojem je svaki tren smisao a svaka riječ ostrašćena u djelu punom razumijevanja i  kada svako djelo postaje mir. Željen, voljen, siguran.












bagrem-prut @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.