Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - kolovoz 2007
srijeda, kolovoz 29, 2007




samo sjevnu fijuk udarca
glava se otkotrlja

a srce je 
lomno ko staklo
padalo 
kroz kapi


bagrem-prut @ 08:31 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, kolovoz 28, 2007



bagrem-prut @ 16:55 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007





bagrem-prut @ 21:19 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 26, 2007







bagrem-prut @ 10:40 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 22, 2007



"... Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima
kad zažmurim ali postoje u nama neke neprevodive dubine.
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam..."




bagrem-prut @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 21, 2007


"...snio sam vrata u tom suvom zlatu..."


A golden door to the infinite
bagrem-prut @ 16:21 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 19, 2007







        Kao klinjo bio sam neviđeni žgoljavac. Da su puhali malo jači vjetrovi vjerojatno bih prošao i gore nego Dorothy i Toto, no kao smo u familiji ipak imali racionalnu osobu poput moje bake - žena me    odlučila podvrći liječničkom nadzoru i spriječiti vjetrove da me otpušu.
       Odvela me tako jednom k liječniku i udarila u kuknjavu kako eto meso ni ne gledam, a osztalo brljavim po tanjuru. Onako nezainteresirano gledao sam sličice u tada rijetkom čudu,  privatnoj ordinaciji dr. Bittea .(Da, da, oni stariji jako dobro znadu doktora Bittea iz serije "Kapelski kresovi", igrao ga je Vanja Drach...)
          Dakle, sijedi stari gospodin doktor gledao je moju baku prepunu nade u čudotvornost doktorova savjeta za debljanje njenog mezimca, ali je sijeda glava samo mirno progovorila:"Gospođo Bagremowsky, doći će doba kad vi unuka nećete moći nahraniti dovoljno...Strpljenja..." Tako smo iz ordinacije izašli gotovo jednako kako smo i ušli - baka razočarano, ja - nezainteresirano.
         Uglavnom, došlo vrijeme i da se škola isproba. Bagrem je čitao, pisao, računao i još svašta ali je i dalje bio neviđeno žgoljav. Osamnaest kila žive vage za šest i po godina života nije baš reprezentativno i drugi čika doktor rekao je kako neću ništa ispustiti budem li se godinu dana dulje -  igrao. I da je rješenje za moje debljanje - bavljenje nekim sportom.
          I tako je krenulo. Suprug jedne mamine kolegice bio je plivački trener i tako je počelo Bagremovo druženje s vodom.Ali, avaj sramote, Bagrem tada nije  znao plivati , no uz budne oči trenera ubrzo sam od sjekire zaplivao ćuku. Istina, te sam godine savladao lamatanje ruku u kraulu ali mi baš ravno plivanje "na crtu" uz prugu baš i nije išlo, tako da je pedeset metara zapravo bilo sedamdeset i pet. Šit. Sva sreća da u vodi trag iza takvog orača kakav sam bio ja ne ostaje predugo inače bi cijeli bazen bio izbrazdan u cik-cak.
           Malo pomalo počeo sam jesti, a iz sezone u sezonu i plivanje je zauzimalo sve više i više vremena u mome životu. S vremenom se otkrilo da nisam svjetski talenat, ali da sam pouzdani borac i osvajač bodova - znalo se. Znalo se i da neću nikad biti svjetski prvak, ali sam postao solidan prsaš, zatim delfinaš (kad sam nakupio 14-15 godina delfin je više rijetko tko želio i znao plivati)...A Bagrem je prema potrebi plivao sve...Bronca sa zimskog prvenstva Hrvatske u ono neko davno vrijeme, sedamdeset šeste - sedme bio je moj vrhunski doseg...200 mješovito je bilo..I da, poštno govoreći bilo nas je četvero u konkurenciji...
          Uglavnom, tada su nam idoli bili Kornelija Ender i Roland Mathes, nenadmašni plivači iz DDR-a, kasnije sretan ljubavni pa nesretan bračni par, pa Mark Spitz., legendarni Amerikanac s hrpom zlatnih medalja...Dečki su nastojali nabaviti kupaće gaće kakve je nosio Mark Veličanstveni, speedasice su se donosile u švercu iz Trsta. Cure su sanjale biti kao Đurđica Bjedov...Istina, bili smo svi jako daleko od toga, ali lijepo je bilo sanjati i trudom probati približiti se uzorima...Pa makar i plivajući dva i po mjeseca u otvorenom plivalištu, a ostatak godine smo glumili plivanje u dvoranama...Ostatak opreme nabavljali su nam roditelji, a onda, jedne godine, kao opremu, dobili smo već stare "Sireline" trenirke...Nemate pojma kako smo bili nevjerojatno sretni...






          Zapravo, sve to skupa pokušavam smjestiti u ovo sadašnje vrijeme, kad imam čak i previše kila a da bi me se smatralo žgoljavcem, kad nakon pedeset metara delfinovim načinom očekujem hercinfarkt i kada u mom gradu plivačkog kluba gotovo da više i nema...Ili , ako ga ima, ja se duboko ispričavam na neznanju..Ima samo otvoreni bazen, kao i pred dvadeset sedam godina kad sam nakon silnih obećanja kako će nagodinu zimsko plivalište biti gotovo, iznerviran obećanjima prestao plivati...Možda sam mogao još...Tko će znati...
           Uglavnom, dr. Bitte i onaj drugi poštovani doktor bili su u pravu. A ja i dan danas uživam gledati plivanje na eurosportu i žao mi je što, iako  ja i bez pretjeranog talenta, a i brojni  kolege suplivači talentiraniji i bolji od mene, nismo dobili  priliku biti što bliže uzorima, a možda i bolji od njih...


photo


 

bagrem-prut @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 18, 2007




...o sebi znam još samo da sam ranjiv od teških riječi, rastanka i plača...
a i sigurno je da još uvijek neke važne stvari ne znam možda i zato što mi neodmjeren korak uvijek put mjeri naoko isti a zapravo...
pouzdane stvari su rijetke pa mi ostade još samo ti i i ništa manje i ništa više kako bih opstao i opstajao a da rukama ne trpam zemlju u usta i ne sanjam koštane zvijezde u noćima kakvih nema na mom nebu
...i ulicama hodam malo sanjiv između ljudi, kuća i kotača...

...i još se prenem na zvuk neke trube, u stranu gurnut, kao da me nije...
kad u snu dobih udarac u glavu od kojeg se preokrenu cijeli svemir izgrađen u nekim mojim vjekovima predugim za druge a prekratkim za mene okrenuh se silovito i očima dograbih mjesec što se žutio iznad rosnatih ledina
osakaćenog sna a ionako je bio prenemiran zadubih se u oblake što su prepolovili nebo
...pa tiho psovku procijedim kroz zube i dalje idem - manji nego prije...

...sam Bog će znati zašto pišem pjesme i kome treba to što sada sanjam...
i samo se presavinuh i izvana i iznutra
uostalom i pruće se savija zar ne kao što su u filmovi ubijali konje inkvizitori vještice i kao što se svako jutrenje polako pretvara u košmarovito maglovit predjel u kojem su tragovi srca najveće blago koje postoji
dok blagujem za istim stolom sučelice tebi i u samo meni vidnim bljeskovima oka vidim meni znane drage misli strepnje riječi i ti vidiš kako se to strepnja pretvara u sreću i obrnuto i kako to putovanja mogu biti mirno lješkarenje na mjestu pronađenom za beskraj zajedništva
a ipak čini se da još imadem učiti neke važne stvari koje ne znam i koje ćeš me naučiti kroz vrijeme  kondenzirano u zagrljaju čvrstom i mekom ko leptirovo krilo odaslano prema suncu
...još od djetinjstva znadem što se ne smije, pa ipak pseto svog života ganjam.

a zemaljska se kugla i dalje vrti dok se trenovlje zagubljeno u vremenu u kap života vrijednu pretvara



bagrem-prut @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 17, 2007





umro sam već tko zna koliko puta
i ne znam jesam li se iz ikojeg od tih umiranja probudio pa bunovan nastavio okretati vreteno riječiaaaaaaa
jesam li se navikao da se ispod moje kože ugnijezdio sjeverac samotnjak drugarčina crnih golubova
jesam li
ili sam negdje koraknuo preko ruba litice postavljene u nedogledju dok sam šećući oštricom žileta sanjario potočnice i pjevao o koječemu

umro sam već tko zna koliko puta
ispresijecao svoje životne brazde pečatima krhotinama staklovinjem razbijenih čaša udarcima bubnja što poziva na polagani korak u mirnom oproštajnom hodu
da me ubiti neće nitko do li ja sam znam već poodavno
ali znanje mi ne dopušta da budem siguran u postojanje onog trenutka kad proključala krv natopi utkanicu mojih sanjanih obzora

umro sam već tko zna koliko puta
bez da sam svoju predstavu uvijek dovršio do kraja jer se nijemi odjek snova ponekad borio s vrtačama punim okamenjenih strasti
i tako ne znam više kako se vežu krajevi iskidanih odora u koje sam se odijevao o svečanim prigodama tuđe sreće koja i nije čak ni malo bila moja

i tako čemu sve to
da čemu
za sve  što činim pa tako i za ovo i nema nekog oprosta
niti ga treba
volim te
a umro sam već tko zna koliko puta


bagrem-prut @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 16, 2007




...srce stade k'o dete da se otima...
položih rukovet poljskoga cijeća nek zamiriše vrelinom neba
sljubili su se obrisi nekih davnobliskih odjeka i strmoglavih se prema svemu što sam istražio odavna 
potražih u zakucima prošlosti biser kristal modrinu
...trazili smo se po prethodnim zivotima...
pronađeno blago spremih posvuda a opet ujedno
kad se vrijeme sažme u jednu točku bit će tu preda mnom ko najvredniji kamen životonosac 
ko najživototvornija kaplja sačuvana od vreline bilo kojeg dana pred zavojevačima i halapljivim vodopijcima tuđih voda
i ja branitelj svojega glasa i svega onoga što imam kao jedno životom i dahom patetično posljednjim branit ću tu onoživotnu i ovoživotnu svojinu sve dok dišem
u njedrima očuvan dah koji će opustošiti sve ružno i sve tmasto od teška vremena zasađeno
...ostavih iza sebe svet, zablude, promasaje koji tiste...
odavna odavna odavna
da bi život bio život svemir svemir a svirači da mogu izbrisati vragolike sjene iznikle u usputnom žbunju
a sve baš sve sam tarabe zbog tebe preskočio
pa nek se čude pa nek gledaju pa nek zavide
neka im
ne dam
...prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste...


bagrem-prut @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 15, 2007




...ispisaću po nebu riječi za tebe vjekova mir vraćaš mi ti...
u nepostojanju drugih znam što postoji
u nepostojanju stvari vremena odraza nepomične svijesti na izmrljanoj hartiji znam dovoljno a opet nedovoljno a da bih poremetio ritam vlastitog srca
a ono kuca ritmom nekog bezvremenog sevdaha što se ugnijezdio negdje između svijesti i nesvjesti između oka i uha između neba i zemlje pomirenih bar na tren
...smiruješ vode nabujale  moj šapat i krik ćeš pomiriti...
negdje na početku puta onoga nevidljivog oku a vidljivog srcu 
u zametku tihih previranja baršunastih gotovo u kojima je mijena samo drugo ime za novi cd novu punu čašu nov odmjerak glasa izraslog uz tambure
dok se svilen odjek rijeke što se valja i nosi ime dunav sava tisa omata oko riječi uljuljan u svemirske dimenzije tiho odmatam filmove
oči časkom širom zatvorene časkom otvorene upijaju sunce što opasuje bezoblačnu modrinu
...pijem ti dah kao lijek svaku noć, prije no što usnim ja...
pa tako nehotice zaboravim sebe noć nedospavanu pjesmu nedovršenu i puštam neka kapci budu otvoreni dok se tama presvlači po zakucima mojih samo tebi otkrivenih odaja
pobrisana prašina 
pauci pletu neku svoju sretnopređu po stropnim uglovima
ustajala noć orosila mi ruke oslonjene o prozorsko okno
mrkov što ga spremih  za kas od miline kočoperi se uz svoj carski prijesto i odmjereno lupka nestrpljivim kopitima a ritam potkovica doziva zvuk đerma i ljetni mir dalekog salaša
pa i da sanjam otvorene oči mi mogu samo pucnjevima zatvoriti a san mi ne mogu oteti ni godine što stežu ni njihovi nevidljivi čuvari
...i taj tren i zauvijek samo ti, ti si mi u mislima...





bagrem-prut @ 15:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 14, 2007




...noćas nisu sjale zvezdice na nebu...
a ja sam promiješao vlati vremena sapletene oko svoga tijela i uma
ugnijezdio sam se u čahuru posve spreman izletjeti kad vremenski prometnik kaže kako je tomu vrijeme
krhke stijenke moždanog oklopa napukle pred najezdom haračlija samo takvih
...nekog nije bilo u malenom selu...
riječi su se kovitlale bez reda početka i kraja
a bilo ih je bože moj kao i sjena što se vuku svijetom  u potrazi za krhotinama svjetla izgubljenih negdje na putu između nemila i nedraga
puteljci su se nazirali u jednom jedinom dnevnom trenu kad je nemoguće razlikovati je li nit konca crvena ili crna
...noćas je padalo cveće sa bagrema...
zazvonjale tugaljive tambure pa prosuše vreo noćni krik kroz samotništvo umornih vjeđa
sklapale su se latice maslačkova cvijeta da ih nitko noćas ne probudi
ni lahor
ni uznemirujući zaziv ćuka
ni psi koji su lajali na bezmjesečno nebo u nedostatku karavana
...sve je tako tužno...jer..nekoga nema...
bezgranična se ljubav ljeskala na dlanu
nedruželjubivi tamni leptiri pohodili su daleka svjetla
pristanište s jednim jedinim vezom i dalje je slobodno kako bi se lađa na njemu mogla odmarati
usplahirene trave pile su rosu s dlana novog dana
sunčana pjesma razli se uzglavljem
o, noć je kazala sve i ništa
a ljubav nastavlja cvasti
...iz sokaka...moga...



bagrem-prut @ 12:05 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 13, 2007





a zvijezde su padale prebrzo
sebično tvrdim
kako je svaka
naša




bagrem-prut @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 11, 2007



Postoje stvari po kojima pamtimo određene godine. Možda ih ne pamtimo u slikama koje smo otada ponijeli sa sobom. Češće ih pamtimo iz priča i povezujemo s kasnijim spoznajama i zbivanjima.
Šezdesetosme se ne sjećam ni po četiri svjećice na torti  ni po polonima koji su se vjerojatno kretali oko nečeg iznimno upotrebljivog kao što je bila odjeća, obuća, pokoja čokolada tek za gušt. Kraševa, naravno, jer tada je kraš bio pojam kvalitete.
Ne sjećam se kako su tegodine izgledale ulice moga grada. Bio sam premalen a da bih u sebe upijao dojmove te vrste, ali se dobro sjećam kako su mater, baka, djed i svi ostali, negdje u kasno ljeto,  bili silno zabrinuti. Za ujaka.
Bio je on tada mlad dečko i boravio je na nekom usavršavanju, studentskoj razmjeni nekakvoj, u Čehoslovačkoj. Pamtim lica prislonjena uz rijetke tv-prijemnike i uz mnogo češće radio-aparate. Odasvud se provlačila samo jedna riječ. Rusi. Tada nisam pojma imao ni tko su ti Rusi, ni o čemu zapravo svi razgovaraju. Samo znam da su mnogi ljudi oko mene bili uplašeni. 
Kasnije sam saznao mnogo više i shvatio tu tadašnju zabrinutost. Jer, Prag je tada izgledao ovako...













A ovako je nešto kasnije izgledala sahrana Jana Palacha, studenta koji je izvršio suicid samospaljivanjem na Vaclaveku.



Povezujući stvari, kasnije sam naučio  zašto su članovi moje obitelji bili tako silno zabrinuti i zapamtio sam jako dobro što se zbilo u Čehoslovačkoj i što je zapravo Jan Palach htio kazati ...
Za one mlađe: Rusi su u ljeto 1968. godine vojno intervenirali u Čehoslovačkoj jer su se tada Česi  i Slovaci ozbiljno otimali ruskoj kontroli, a Jan Palach je student koji se u znak protesta protiv ruske vojne intervencije, a koja je uzela mnogo života i uzrokovala mnogo materijalne štete, zapalio na vrhu Vaclavskih namjesti, Trgu Svetoga Vaclava, kultnom mjestu samog centra Praga.
Međutim, više od svega zapamtio sam što sam od ujaka dobio iz Čehoslovačke. Dobio sam igračku, automobil na daljinsko upravljanje. Tatra je bila. Otprilike ovakva, samo naravno - puno manja.
                        



Imala je žuti kabel kao spoj između neke vrste svijetlo plave konzole, na baterije, naravno. Nemam pojma koliko mi je dugo trajala, ali znam da sam bio oduševljen. Tata, mama i ja smo imali fiću, a samo ja sam imao - tatru...
I pitam se sad odakle to zapravo sve odjednom. Valjda zato što i dan - danas ujo predstavlja jednog od mojih životnih idola, a moj idol će sutra k nama na kavu...


bagrem-prut @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 10, 2007




i tada sam otvorio prozor nekako mekan na prvu ruku pošteno sumnjajući da je kiša kriva svemu pa čak i tome


otvorio sam i pluća ispunjena dimom tko zna koje cigarete
kava se posve ohladila mada nije bila prokleto bezukusna kao inače
ili mi je možda svejedno baš kao što se navikom jake sekunde teško otimaju od životnih prirasnica
svakako zrak nekako miriše mada nemam pojma kako i mada nemam pojma odakle mi uopće ideja da omirišem vjetar jer mi je zapravo svaki njegov dah stran jednako kao i kvaliteta pijeska negdje tamo u kalahariju
tren je trajao sasvim oprostivo dugo
dovoljno da s leđa bar u tom trenu otresem nestrpljivost i da uronim u neke riječi mile drage daleke a opet ovdje i sada prisutne
borovi hropću a vjetar tuče
kiša će kažu
kiša
večer će biti ubojito ista 
možda je i potrebno da bude takva kako bi sve ono što dolazi imalo svoj puni smisao
udahnuo sam smisao 
prostrujao je do najtamnijeg zakutka mozga
onako posve nepregledan sam sebi zatekao sam se kako me steže negdje
možda večer i neće biti ubojito ista ako uključim tambure pokrenem slavine i grlu dam priliku da se izviče tijelu da se smiri očima da se očiste
pa kako bude

i tada sam pogledom pomilovao vidik
samotne kapi kiše obilazile su vidokrug lijepeći se za žedne krošnje
opet sam ispustio duboko udahnut dim tko zna koje cigarete
na prstima me obilazio moj svemir
a ruke su mi  bile prazne

bagrem-prut @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

ajmoooooooooooooooo
drži ritaaaaaaaaaaam



bagrem-prut @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 9, 2007




iz očaja izvukoh nemir
iz nemira - zvuk
iz zvuka - titraj
iz titraja - trzaj
iz trzaja povukoh pjesmu što ju tambure nose pokoljenjima da se ne zaboravi da postojimo da ne izumremo olako i da nas ne pokopaju bez suza ako nas već moraju pokopati
pa se prisjetih u svoj svojoj nijemosti i gluhoći kako nisam sam i ima drugih nego ja
kako postoje razlozi za sve mom komešanju unatoč
kako postoji razlog zašto sam ovdje a ne negdje drugdje

i da ne postojiš u mom svjetlu i mojoj tmini trebalo bi te izmisliti
a kao baštinik ljubavi mogu samo rukama razgrtati svu svoju brižnost unatoč shvaćanju kako je brižnost ipak samo  jedno od onih drugih imena za ljubav



(...spusti se ko lopov po zicama, ruke mi napuni tvojim sitnicama
I tesko prodje sve to...)


bagrem-prut @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 8, 2007


....te reči mi dođu k'o jeka...

"Moji drugovi sad voze skupa kola...
i izlaze u ..otmjene restorane...
zaboravili su... ona naša jutra...
i pijane noći... ispod... Slane Banje...

Srest ćemo se nekad...
u nekoj kafani...
poručit ćeš piće..
za staroga druga...
i vratit će se načas..
oni naši dani...


I ispit ćemo piće...
iz prvoga cuga..."
bagrem-prut @ 15:28 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, kolovoz 7, 2007




.....................



bagrem-prut @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 6, 2007

...ovome ne treba moj tekst...
..živjeli...



bagrem-prut @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 5, 2007





neka je čudna ptica 
cijelu noć pjevala 
nemir
dok sam
preslagivao 
neke daleke
davne nikom vidljive slike

san mi 
poljubi oči
i čuh
kako me dozivaš
osmijehom




(...ničeg nemam da dam osim sebe a dao bih sve...)




bagrem-prut @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 4, 2007





a otvorena vrata obećavaju blagodat tihog svjetla
čašćenje radosti
um i srce prepleteni
u jedno



(...kako tužno je kad iza tame
misliš da si svijetu suvišan...)


bagrem-prut @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 3, 2007

...mljac...mljac...



...mljac...mljac...mljac...



uhhhhhhhhhh


bagrem-prut @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 2, 2007






a kad se probudi noć
i jave se maglene davnine
sjene nestašno 
izađu iz guštika

prstohvatom srebra
kapljom zlata
modrom tminom nasmiješenog neba
svoje lutalaštvo slavim



bagrem-prut @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 1, 2007



spustih vjeđe
pa iznova trepnuh 
i  kroz mrku tisu
meko
iskrojih komadić neba
za sebe
za tebe

za ovaj tren
dosta






bagrem-prut @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.