Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - kolovoz 2009
subota, kolovoz 29, 2009



          Nekad davno, u ono neko romantično doba, kada je meni, danas čangrizavome i stalno nezadovoljnome, kino bila institucija, a film doista bio umjetnost, malo je koji vikend znao proći a da nisam odlazio u kino. Imali smo ih dva. Prvo je nestalo kino Partizan, koju godinu kasnije (razmjerno nedavno) i kino Gorica. Jest da su i u jednom i u drugom stolice bile rasklimane, jest da je zimi puhalo, jest da je zvuk bio očajan, ali - repertoar je bio vrlo raznolik i interesantan.
          Istina je, također, da sam u kino prestao ići pred nekoliko godina, neposredno pred njegovo zatvaranje, ali ne potaknut manjkom gledatelja (nekad nas je znalo, na pojedinim projekcijama, sjediti -  troje). Iz kina sam otišo zbog sveukupne tiranije američkog pogleda na film. Komercijala je filmu uzela dušu a samim tim  (na određeni način) i jedino kino gradu u kojem živim. Svoje su učinile prvo kasete a zatim i dvd, no čini mi se kako je zapravo repertoarna politika najviše utjecala.
          Zašto zapravo ne volim američki film (dakako, ne mislim općenito na sve što dolazi iz američke kinematografije)? Ne volim američki film zbog pompoznosti, gomile najrazličitijih efekata,  zbog činjenice da u većini njih gluma sve više i više postaje sporedna stvar i druge činjenice  kako su glumci i glumice sve češće i češće samo i jedino lijepa lica i tijela. Time ne želim reći  da Ingrid Bergman, recimo,  Beatrice Dalle ili Hanna Schygula nisu bile lijepe žene. Naprotiv, bile su i lijepe i glumice koje su znale zanat. Ne volim današnju  američku kinematografiju stoga što sve rjeđe i rjeđe vidim dobru priču u kojoj nema bezrazložnog nasilja i nadstvarnosti. Nije da ne volim nadstvarnost i iracionalno, no gotovo svaka takva fabula poput jajeta jajetu liči na neku drugu takvu fabulu.
          Iz istih sam razloga gotovo prestao pratiti filmsku umjetnost. Zapustio sam to. A dok sam studirao, najmanje jednom tjedno znali smo visjeti u Kinoteci i gutati Fassbindera, Bergmana, Tarkovskog, Wajdu, Menzela, Kurosawu, Wellesa, Hichcocka, Polanskog...U drugim smo kinima odlazili na De Palmu, Bertoluccija, Fellinija, braću Tavianni, Lilliannu Cavanni, Leonea,  Yilmaza Gunneya...Dakako, danas itekako volim Woodyja Allena i Johna Carpentera  (koje volim oduvijek), braću Cohen, Stevena Soderberga, J. J. Beneixa, Almodovara, a  na neki mi je način u nekim svojim ostvarenjima drag i Spielberg (Schindlerova lista)...
          Zapravo niti ne znam gdje je danas europska i posebno izvaneuropska kinematografija (Iran, Gruzija, Rusija, Njemačka, Italija, Španjolska, Francuska...) HTV nam povremeno servira cikluse nekih europskih velikana i kinematografija, no vrijeme u koje takve kultne stvari kreću u programu daleko je od primjerenog: subota ujutro ili u tjednu kasno navečer - gotovo iza ponoći...Netko će reći: postoji snimanje...Jest, točno, postoji mogućnost snimanja, no ipak...Nacionalna televizijska kuća ima informativnu i edukativnu ulogu, čak zakonom striktno određenu. Kultni filmovi, oni koji ne predstavlaju komercijalno prenemaganje, pripadaju u edukaciju...
          Imam dojam kako sam ovdje nadrobio svašta, ali isto tako znam kako sam zatvorio krug. Od nekadašnjeg kina preko današnje televizije došao sam opet na kino, ali ono današnje. Pred tri godine bio sam prvi i zadnji puta  u Cinestaru.Iskustvo - poražavajuće. Gledali smo Aleksandra Velikog. Film - osrednji. No mene je daleko više iznervirala činjenica da mi je glava lijetala po pregolemom platnu. U stvari, sve mi je bilo pregolemo i preglasno i išle su mi na živce kokice, kokakola i premekana sjedišta. Ne znam baš da ću tako skoro tamo...
            U mome gradu kina više nema. Ali, jedna grupa zanesenjaka, filmofilskih luđaka, krenula je proljetos sa projekcijama u Domu kulture...Imali smo ciklus nizozemskog filma, a takav ciklus nemaju ni gradovi bitno veći od moga Bjelovara. Nadam se da će ove jeseni nastaviti ono što su započeli i da ćemo imati prilike opet uživati u nečem što se zove kino i film. Jasno mi je da se amerikanizaciji ne možemo oteti samo tako, no vjerujem da se mali pomaci ipak mogu učiniti, kako bi film a i naša kultura gledanja i poznavanja filma opet bila upravo to - kultura uživanja u jednoj umjetnosti.



bagrem-prut @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 24, 2009




priča o boli mogla bi početi i kao priča o stvaranju svijeta
ili kao priča o potopu
svejedno
i s jednog i s drugog izvora mogla bi poteći rijeka slična nekim drugim tuđim rijekama
mogla bi početi kao priča o leptiru i privlačnoj gorućoj voštanici
o lomačama što i danas posvuda gore proklamiranoj slobodi unatoč
kao priča o razmjerno uspješnoj metafori u kojoj se kupaju riječi koje nitko nikada u tom slijedu nije upotrijebio i iz koje izniče spoznaja jedinstvenosti samozatajne  bezimene osobnosti a kojoj bi opet ta metafora mogla dati ime

a zapravo priča o boli je priča o nama
priča koja počinje i ne završava
jer u ogledalima iščitavam i svoje i  tvoje riječi i vidim kako se s vremenske distance polako spuštaju na moje oči jake i meke




bagrem-prut @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 19, 2009




noć poput otrova slijepljena s tijelom
dim koji bi trebao donijeti mir košmarovito pliva uz zidove
ni borges ni ptice ne mogu spavati: poluglasni titrajući neljudski napjev iz zgusnutih borova prati stranice alepha
emma zunz je učinila što je morala: savršen plan ubojstva doista je savršen, mazohističan - ali savršen
koliko bi planova čovjek morao stvoriti da uspije držati korak s tobom i koliko puta mi se u tim planovima učinilo da stojim pa čak i kad sam jurio

vjetar je probio zid sparine
odkliznuh plahtu od sebe
svijetla crta zatvori mi nabrekle oči




bagrem-prut @ 17:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 8, 2009



zrak ispuniš uzdahom
sjenama dopustiš da se kovitlaju malo
oko izgovorenog i neizgovorenog
nenapisanim riječima dadneš smislenost
kako bi i među travkama ožutjelim od podnebeske vatre
mogle šumoriti
ja
oduvijek ostrašćen tobom
mogu uvijek priznati svaki svoj grijeh
rukama dati da zagrle
očima da se orose
rijetkovrsnoj biljci da me cijelog proraste
pa da opet
na krilima tvojih očiju
uzmognem pjevati

kao nekad


bagrem-prut @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 1, 2009




pitaš
pjevaju li još uvijek zorom ptice kao da od njih zavisi sudbina čitavoga ssvijeta i šume li noću stabla obučena mrakom i čini li se da se kroz neprozirnu tminu neke čovjekooblične sjene igraju lovice pod odozgornom srebrninom

jest
slušam mrak kako pjeva tišinom
lišće kako se gnijezdi u uhu
okom grlim neprehodane staze
rukama tjeram san s lica
da mi srce osjeti mahovinu pod tvojim rukama
opet da mi tijelo i um sevdah ovije

opet će kao nekad pjevati ptice zorom
i briga me za sudbinu svijeta
slušat ćemo ih




bagrem-prut @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.