Nitko da ne dođe do...
onako_usput
Blog - rujan 2007
nedjelja, rujan 30, 2007


                                    NELAKO, ALI ZNAČI SLOBODU


posve je nelako ostati svoj 
u vremenima kada ti okolina na svoj način nudi mogućnost biti netko drugi 
netko kao okolinska spodoba iz epp programa ili američke bižuterijske tvornice snova
neka hodajuća vješalica s milanske modne piste
kao netko tko pokušava pjevati njišući se zamamno u iluziji slave ili tko zna čega

posve je nelako ostati svoj u poplavi ispisanih redaka na blogu u novinama časopisima žutim i onima koji misle kako nisu žuti
nelako zato što nas mame tuđe riječi misli ideje koje onda svjesno ili manje svjesno modificiramo kao svoje nesvjesni kako smo vlastite živote žrtvovali na oltaru nečega što ljudi pompozno nazivaju potrebom za slavom
koliko god da svi trebamo priznanje za ono što činimo
neki misle kako nisu učinili ništa strašno jer na koncu konca sve je zapisano u bibliji ilijadi i odiseji
složili se mi s time ili ne - tako je
ostalo su autorske ideje iskustva razmišljanja o životu svijetu ljudima
manje ili više uspješne
originali su rijetki epigona je puno

nelako je ostati svoj i živjeti svoju životnu priču
onakvu kakvu smo sebi zacrtali
izbjegavati vješto scile i haribde svakodnevnih mijena i pratiti sebe kao original životnih pretvorbi
znati kreirati sebe
ne kreirati druge
ne kopirati druge
rekoh originali su rijetki a epigona je mnogo

vještina i ljepota naših malih života je u našim sposobnostima da ih kreiramo kao svoje koliko god je to moguće
i kad vam se na tom putu kreacije pridruži netko tko diše s vama istu kreaciju a opet ostaje svoj tada je to najveći životni uspjeh koji možemo zamisliti 
lišen svjetala pozornice i aplauza gomile fotografiranja paparazza i života uz bodyguarde iskežene poput pitt bullova
u toj ljepoti smisao imaju iskrenost ljubav razumijevanje pripadanje

nelako je do toga doći
krvav je put do toga
ali vrijedan svake kapi znoja svake suze svakog krvnog tjelešca što kroz nas protiče
nelako je
ali znači slobodu

imam tu privilegiju kako mogu potpisati ovaj tekst kao i sve ostale koje sam iza sebe ostavio -  ljubavlju i slobodom
na tome sam zahvalniji nego na bilo čemu drugomu
jer trebalo je pronaći životne sudisače suputnike
tebe prije svega
a to je bilo posve nelako













bagrem-prut @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 27, 2007



5 stvari koje volim:

               a) plivanje
               b) osmijeh
               c) svoj posao (još uvijek)
               d) riječi
               e) Tebe (nisi stvar, no volim Te više od svega)

5 stvari koje ne znam a volio bih znati:

               a) hebrejski, arapski ili perzijski jezik
               b) svirati neki instrument
               c) kako bolje pisati
               d) postoje li paralelni svjetovi
               e) kako biti bolji čovjek

5 stvari koje me fasciniraju:

               a) izlazak sunca
               b) ljubav
               c) životni borci
               d) sevdah
               e) život općenito

5 stvari koje ne volim:

               a) laž i prijetvornost
               b) laktarenje i udvorništvo
               c) posjete zubaru
               d) nedostatak piva u frižideru
               e) neizvjesnost

5 stvari kojih me sram:

               a) grozno pjevam (bar to meni tako izgleda) 
               b) nisam pročitao sve što sam morao
               c) više pišem, manje pamtim
               d) nedostatak energije
               e) povremeni napadi silne lijneosti

5 stvari koje želim:

               a) dostojanstveno živjeti u Tvojoj blizini
               b) ostvariti zacrtane životne ciljeve
               c) vidjeti malo svijeta i upoznati
                   neke drage virtualne ljude
               d) normalan život meni bliskim ljudima
               e) dostojanstveno umrijeti

[Iako bi ovo trebalo pisati u jednom dahu, bez puno razmišljanja, nije išlo tako glatko....Nadam se da će tečnije ići onima koje izazovem (osjećam da ću biti lagano proklet...)
Dakle: vlasnicebloga
            kikislave
            tine
            šjor take
            von baschtowansky...na vama je red...]

Naknadni dodatak
Ispričavam se Pearl što je nisam naveo kao svoju izazivačicu...Perlo, imaš veeeelik suncokret...:-)
            



        
            





bagrem-prut @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 26, 2007






volim svoja svjetla ma gdje ona bila
volim ih jer se u njima prelijem u fluid svijeta oko sebe
jer u tom fluidu pronalazim ravnotežu
onu vanjsku i onu unutarnju koja mi ponekad nedostaje kao što ponekad tražim dovoljno dobre rjieči koje mi nedostaju 

volim i svoje mrakove koji su obično u meni
zamaskirani mimo doba fašnika
demonizirani odbljesci tmine posložene u nekim mojim zakucima što aritmično sijevaju nekom gotovo opojnom strašću preuzimanja neželjenih konaca u vlastite ruke
volim ih čak i zato što iza njih u nekom mom krivudavom tunelu (ipak) tragački dodirujem ohladnjele stijenjke i kroz blatnjavu neutabanost dođem onečišćen a pročišćen do krijesnice što je na tom mom putu zalutala kao i ja
pa put nastavimo dišući zajedno ritmičkim skladom i čuvajući dah za usklik sreće za (konačni) izlazak iz tunela

svakodnevno se mijenjam
naočigled sebi i drugima
izmjenjujem  tako kratkotrajnu svjetlost i  čini mi se dugotrajnu tminu

a kažu da mi je teško pročitati oči u zadnje vrijeme
tako jest sada
tako će i biti
i znam da će se moje oči opet moći  poigrati svjetlima 
jednom ako ne i prije






J

bagrem-prut @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, rujan 25, 2007

                  
                                     UZOR

     Bilo je to davno, prije dvadeset i sedam godina. Prvi susret sa srednjom školom šuvarovskog tipa. Imam danas posve određeno mišljenje o "šuvarici", dapače, nimalo loše, ali nije to bit ovoga teksta. Kako smo prvi puta sjeli u te klupe, odavali smo kako pripadamo trima osnovnim skupinama: posve zbunjeni, dijelom zbunjeni i kuleri. Ja sam pripadao onoj drugoj skupini. Znao sam da će me, kao i sve "društvenjake" opako namučiti matematika ili fizika, ali što je - tu je.
       Na jedan od satova u učionicu je po prvi puta ušao  jedan markantan sijedi gospodin. Povijest...Predstavio se, rekao kako je rodom iz Breze i kako već skoro 30 godina živi ovdje i kako se smatra našim sugrađaninom. Prije toga smo prikupljali informacije o njemu. Saznavali smo kako je arogantan (svim se učenicima obraćao sa Vi), kako puno traži, kako ga ne zanimaju udžbenici i kako priča budalaštine. Ali nitko nije rekao ono što je mene zanimalo: koliko daje, govori  li zanimljivo i zna li predmet. Priče o jedinicama me nisu zanimale, jer sam znao da ih neće biti. Poslije se ispostavilo da je kod njega zaslužiti odličan bilo lakše nego dobiti kolac ili, ne daj Bože, završiti na popravku. Tamo nisu završavali ni oni koji su recimo "znali" kako su Nijemci u prvom svjetskom ratu Ardene prešli helikopterima, da su faraoni vladali Južnom Amerikom i da su Indijanci dali ime Indiji.
          Udžbenik ga doista nije zanimao. Nije ga koristio. Diktirao je, a mi smo lovili predavanja kako smo znali i umijeli. A on je točno znao u kojem trenu treba zaustaviti, dopustiti nam da odmorimo ruke. I tada je pričao. O tome što je tog tjedan radio sa suprugom (predavala nam je biologiju, obožavali smo je), o Bosni svoje mladosti. Pripovijedao je u najboljoj maniri bosanskog divana. Tečno, sočno, sjajnim izborom riječi. Svaka je priča, pa i naoko najbanalnija, imala svoju glavu i svoj rep. I dok su drugi uglavnom odmarali i ruke i mozak, ja sam odmarao ruke, a uposlio sam i mozak i uši. Upijao sam, uživao u priči, u riječima...
            Jednom sam tako, pri koncu drugoga razreda, bio ponešto rastresen i zadnje dvije rečenice predavanja su otišle u vjetar. Nitko ga nikada nije prekidao. Ne znam, možda se nisu usudili ili ih jednostavno nije bilo briga. Digao sam ruku i zamolio da se ponove posljednje dvije rečenice. Pogledao me, nasmiješio se i kazao: "Za Vas - sve!".Ajme meni... U razredu se odjednom tišina mogla nožem rezati, a ja sam crvenio kombinirano - od ugode i od neugode. Dakako, rečenice su točno, od slova do slova, bile ponovljene.
            Lipanj je žario ulice moga grada. Polako smo odlazili prema usmjerenjima. Jednog takvog žarkog dana čekao sam u predvorju škole jednog svog frenda. Moj Idol je izašao iz zbornice i pitao: "A što Ti namjravaš dalje?"  Uzmucao sam se nenavikao da mene ili bilo koga oslovljava sa Ti, rekoh mu kako ga ne razumijem baš iz toga razloga...Riječ - Ti. Nasmijao se od uha do uha  i kazao kako postoje posebni i njima ide to - Ti. Rasao sam kao kvasac...Razgovarali smo kao ravnopravni sugovornici...
          Prošle su godine. Igrom slučaja nakon završenog fakulteta dobio sam posao u istoj zbornici u kojoj je i On carevao. I tako smo jednom, svaki na svome kraju zbornice, pokušvali ubiti vrijeme četrdesetpetminutne pauze, kad me je Profesor upitao bih li ja da on skuha kavu pa da je zajedno popijemo. Dakako da nisam imao ništa protiv. Sjeli smo jedan do drugoga, zapalili kao ljudi i dosita se napričali. I nije to bila posljednja pauza, nego samo prva u nizu. Na žalost, te su pauze uskoro nestale jer je posao htio da krenem u neki drugi kolektiv. Teško mi je to palo.
            Viđao sam i njega i suprugu, kako se šeću gradom držeći se za ruke. Dok, jednog dana, neki blesavi vozač nije ženu pokupio na pješačkom prijelazu deset metara daleko od kuće i kažu da su je u dijelovima skidali sa krova...Uslijedila je sahrana kakvu moj gradić više nikada neće vidjeti. On je ostao raditi, polako je kopnio, ali više nije bio onaj stari. Uskoro je morao u mirovinu. To ga je - dotuklo.
           U to sam doba ponešto honorarčio na lokalnom radiju i u jeku ratne šizofrenije u Bosni otišao sam ga zamoliti da dođe u moju emisiju "Iz dna duše" i ispripovijeda o Bosni, o svojoj mladosti, o svemu. Tužno me odbio kazavši kako se ničega ne sjeća i kako ne bi niti imao energije za to kad bi se i sjećao. Shvaćao sam ga posve. Bio je žut kao limun, teško je govorio i oči su mu bile mutne. To je bilo posljednji puta da sam ga vidio. Umro je nedugo zatim. I opet je uslijedio onakav, jedan od rijetko viđenih sprovoda...
         Nedostaje mi. I danas kad me put nanese na Svetoga Andriju, posjetim Pavla i Božu, zapalim svijeću i poklonim se njihovim sjenama. Sretan sam što sam ih poznavao i hvala im što su me tako puno naučili i ne samo  o profesiji kojom se bavim.
          Možda sam i zbog Njega tako zavolio Bosnu. Tko zna...


bagrem-prut @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2007


"Pusti tisoč dni in tisoč noči ki jih več ni
če sploh ne veš da so gdaj bili
vzemi le en dan ki skril si ga tja na srčno stran
pozabil ga nikoli več ne boš
To je bil tvoj dan ljubezni,najlepši dan ki ne mine nigdar
svet živi za dan ljubezni,dan ki da ti vse i vse ti vzame
tega nigdar ne veš
Kdaj prišel bo za te spet ta dan,naj te upanje ne zapusti
le zaspi,ko jutro te zbudi
to bo
ljubezni dan... "

(mislim da ćete sve razumijeti...baš sve...)
bagrem-prut @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 23, 2007

                         SLIČICA DRUGA

      Skroz ravno od rečenog podruma pa druga vrata desno nalazila se štala. Obično sa tri stanara. Tri dobrodržeće krave. U kući tako nikada nije nedostajalo mlijeka, domaćeg maslaca, sira, vrhnja, a kako je u svinjcu stolovalo ponešto prasadi , dalo se to sasvim dobro ukomponirati sa slaninom, kobasicama, šunkom...No, da ne poželite biti gladni prije vremena, prijeđimo na stvar. Jer, bit je - u štali.
      Bio sam posve neiskvaren, mlad, da ne kažem nevin. Tri ljeta imao sam na junačkim plećima i krasila me nevjerojatna radoznalost. Svakamo sam znao gurnuti svoj nos, a jedna od omiljenih zabava bila mi je na kuhinjski pod istresti i pomiješati osušeni grah, rižu, pola kile nemljevene minasice i kilu šećera. Nije moja baka stoga jednom rekla kako se osjeća ko Pepeljuga: zrno graška- zrno kave - zrno riže...i tako unedogled...Voljela me, ali nisam siguran da je taj posao radila s veseljem i smiješkom na usnama.
       Dakle, štala. Čaroban prostor. Jest da je smrdjelo, jest da je ljeti bila ispunjena muhama, jest da se redovno moglo zagaziti u drek, pa čak ste mogli biti rafalno popišani i posrani ako ste došli pred kraj kravljeg preživanja. No, sam tamo nisam smio bez službene pratnje bar dvoje odraslih. Obično sam gledao kako je pratetka muzla, a ja bih za nagradu obavezno dobio lončić svježe pomuženog, pjenušavog mlijeka. 
       Srce mi je plamtjelo žarom srca Kristofora Kolumba i jednog sam lijepog dana samo šmugnuo nesmotrenim odraslima koji su imali važnija posla. Ušao sam u štalu i nekako zatvorio vrata za sobom.Krave su me prilično nezainteresirano pogledale ustiju prepunih najfinijeg sijena. Onako, posve očišćen bilo kakvog straha, šetao sam između njih, mazio se, tjerao im muhe i pokušavao izbjeći drek i udarce repom. Odjednom izvana se čuo krik, pa vrisak, pa zapomaganje. Nasmiješio sam se: "Traže me!" "Bagremeeeeeeeeeeeeee, Bagreme dijeteeeeeeeeeeeeeee..." Orilo se vani. Čuo sam kako mater zavijajući plače, ali meni se nikako nije javljalo. Bilo mi je lijepo, toplo  i osjećao sam se, vidi vraga, sigurno. Kravama je također, vjerojatno, bilo sasvim dobro, jer - nisu mukale.
       Odjednom su se otvorila vrata. Tri glave su se pomolile na njima. Mater, djed i baka.Uskoro su se pojavile još dvije. Otac i pratetka. Mater je zaurlala kao da se dešava ne znam što. Krave su me nježno lizale i sasvim sigurno bilo je jeftinije od odlaska frizeru. U polusvjesnom i narubuživaca stanju izveli su moju roditeljicu. Tetka je prišla kravama, primila me za ručicu i izvela van kao da sam bio u ne znam kakvoj opasnosti. Otac se smijao tješeći moju uzrujanu mater, djed i baka su se samo pogledavali, a krave su posve nezainteresirano promatrale cijeli ispad.
      Odmah sam se našao u koritu ispran bunarskom vodom i domaćim sapunom. Uglavnom, kravama više nisam smio, bar ne sam. Mlijeko sam nastavio piti. Jednom, u budućnosti, opet ću se vratiti kravama, kad ću po gradskoj okolini s veterinarima tuberkulinizirati ih. Ostale su mi drage. Ako ništa drugo, a onda zbog frizure kakvu mi nitko nikada više nije napravio.



bagrem-prut @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, rujan 21, 2007

                            SLIČICA PRVA

        U neko davno doba, kada je frižider na selu bila posve nepoznata kategorija, podrum je uvijek bio mjesto gdje se hladila hrana koju nije bilo moguće drugačije čuvati i skladištiti. Nije se hladila samo hrana. Hladila su se i tijela. No, nije ovo uvod u seoski hard-core s radnim naslovom "Orgije u podrumu".
        Dakle, u to davno vrijeme, koje niti ja ne mogu pamtiti, mada kažu da sam već tada bio razmjerno živahan i haračio po seoskom dvorištu, u tom istom, bakinom i djedovom dvorištu svake se jeseni odigravao tradicionalni ritual. Pečenje rakije. Glavna i odgovorna osoba za  bezgrešno provođenje tog rituala bila je moja pratetka, izučena šnajderica koja se nikada nije udavala i koja je suvremene stvari kao što su šampon i tramvaj zvala šampion i trajvan. Do zla boga je prezirala Badel i Navip i bila silno tašta, ne toliko na sašivene haljine, koliko na kvalitetu ispečene rakije, koju je od rane zore do podneva ispecala udišući surov dim niške morave i kasnije ibra.
      I tako, jedne takve zlatne godine, kada su šljive urodile jače nego ikad, domaća pecara se opet nastavila posred dvorišta. Plavić je pospremljen za pranje prozora, ostatak od nekih sto litara zatvoren je u bačve, a kom je vrlo uredno, kao i inače, istovaren na đubrište do svinjca napučenog sa četiri živahna nerasta. Kako se ne bi narušavala tradicija, pola jedan je bilo krajnje vrijeme kada je trebalo objedovati, pa su djed , baka i pratetka, pomalo pripita, sjeli objedovati. I dok su tako tamanili zelje na paradajzu i iza toga palačinke s pekmezom marelica, dvorište, inače živahno od silne gačuće, pačuće i kokodakajuće živadi, učinilo im se - pretiho. Izađoše na dvorište. Sve je bilo prepuno krepane peradi. Tjelesa pataka, gusaka, kokoši i pura leržala su naokolo.
      I što sad. Brzo su se sabrali, uzeli pribor za klanje (noževe, sjekire), zagrijali vodu u kotlu i bacili se na čišćenje i skladištenje pokrepale peradi. Trebalo je to što prije pospremiti u podrum. I tako, kokoš po kokoš, pura po pura, patka ko patka...Dok...
     Odjednom se jedna guska počela micati, pa druga, pa treća...Istina, malo su teturale, čudno se glasale...Nisu povraćale, bar to nikada nije bilo spomenuto. Prvo je uslijedio šok, pa spoznaja, pa ludi smijeh...Dok su moji pređi mislil kako je živad krepala od vrućine ili ko zna čega, perad se naždrljekala koma sa đubrišta i domrtva se opila...
       Uglavnom, podrum je bio krcat očišćenom peradi, cijelo je selo jedno tjedan dana imalo gotovo božićne bakanalije jer je sve to trebalo pojesti, tetka je i dalje svake godine pecaru držala u svojim rukama, a perad se tog dana zatvarala u ogradu.
       Danas više nema niti pratetke, niti rakijskog kotla, niti peradi. Ostala je - sličica.
     


bagrem-prut @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 20, 2007




istačem dan

s probrazdanih dlanova
smiješe mi se
krakovi sudbine

u talogu kave
cvijet

treba li mu trgati latice
pa zatvoriti oči
i u sivoplavom dimu
očima pomilovati
netremičnu misao
o tebi
što u meni caruje



bagrem-prut @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 18, 2007




Što dalje to je evidentnije da postajem pravi multipraktik-insan. 
Farbam interijere i eksterijere pri čemu nehotice duboko udišem bojorazrjedna otapala. Posljedica dubokog udisanja je iznenadna i nedugotrajuća želja za daljnjim pituranjem. Nedugotrajuća, jerbo kad pogledom odam posljednju počast zadnjem premazu boje preko letava i sjednem, te se uhvatim vlastoručno pomjerno smućkane nessice i zapalim cigar duvana, iznenada me, kako  je i došla, mine svaka želja za daljnjim soboslikajućim i drvozaštitnim radovima.
Kosilica me sluša kao rijetko kad. Pritjeran metereološkim mijenama nad mojim gradićem, projurio sam ko u ferrariju duž dvorišta. Samo s jednim gašenjem i jednim duvanjenjem.
Slušaju me i tave, meso i sve što uz to ide, a još bolje me slušaju nepce i zahvalan želudac.
A i wordu i pripremama je bolje da me slušaju jerbo ne budu li slušale psovat ću im sve po spisku što mi je uz farbanje tako dobro išlo. Koje sam psovačke kombinacije sve izustio čule su letve, kistovi, boje, moja mater i povremeno susjedi i nisu za ovako intramrežno objavljivanje, jerbo ovdje ima i maloljetnika.
 Malo me nekako iznenadila tišina u okolnim dvorištima dok sam farbao, ali zaista ne znam je li to od mog vulgaiziranog verbalnog repertoara koji je u srca i duše milih susjeda unio silan nemir i strah pa su ljudi prekinuli sve aktivnosti i potražili sigurnost svojih četiriju zidova. Imaju te moje verbalne eskapade i svoju korist: tko ih je čuo, nikad me neće zvati da mu dođem farbati...

Imam ja još nedavno otkrivenih talenata, međutim ovog trena kao jedini elemenat svog multiprakticizma vidim duvanski intermezzo u kombinaciji s mojom osobnom pjesmom dana...




bagrem-prut @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 16, 2007




melankolija nedjeljnog predvečerja...
alatke očišćene...
molerski analfabet pretvorio se u marnog- po- sili-stručnjaka za farbanje drvenarije... 
nije da mi fali još koja runda farbanja, no kako sam se zalaufao mogao bih i kineski zid ofarbati da je od drveta
i ne, ovo nije signal da me netko od vas pozove da mu dođem koješta farbati..a-a
ovo je pouzdani znak da  sam natočio zasluženi olimpijski gemišt (laški...), zapalio cigaretu

no već dok sam pituravao u glavi mi se odmatalo mnoštvo meni dragih pjesama
zadnja koja se odvrtjela je ova
pa nek se odvrti i pred vama...




bagrem-prut @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, rujan 14, 2007


...eiiiiiiiiiiiiiiiiiine Leiter will ich hollen...hollen...
...eine Leiter will ich hollen...hollen...
...eine Leiter holl ich mir...
...eine Leiter hol ich miiiiiiiiiiiiiiir



uuuuuuuuuuum...die Leiter...hinauf
um die Leiter  hinab...
um die Leiter hinauf
um die Leiter hinab
um die Leiter hinauf 
um die Leiter hinab
um die Leiter hinauf - hinaaaaaaaaaab
lalalallalallallalalalalallalalalalala
lalalalallalalalalalaaaaaaaaaaaaaaa





bagrem-prut @ 18:43 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 12, 2007

       


         "...Bagremeeee!!! Bagreme dijete...Dođiiiiiiiiiiiiiiiiiii! Dođi vidjeti tko je došao..." Tako se otprilike cijelim naseljem, negdje koncem kolovoza početkom sedamdesetih otprilike, orio gotovo bojni poklik moje matere. Iritirao me, zaista...Iz više razloga. Prvo nisam volio da me zovu djetetom. Zaboga, za par dana ću u prvi razred, imam šest i po godina i znam i čitati i računati i pisati i čak cijelih pet mađarskih rečenica i svašta nešto...Osim toga, susjedi, rođaci, prijatelji i poznanici smatrali su da sam već veliki dečko. Pa gdje su mojoj mami oči da ne vidi da nisam više dijete. No, kao svako dobroodgojeno derle ipak sam pokorno izvirio iz svoje sobe gdje sam ostavio lego kocke. Valjalo je poslušati, valjda.
         Posjetitelj je bio jedan divan prijatelj mojih roditelja, inače veterinar. Pristojno sam pozdravio čika Branka, a on je tajanstveno se smješkajući držao ruke na leđima. Bez puno priče utovario mi je najlon-kesu iz koje su me gledala dva prelijepa smeđa blistava oka. "Ovo je tvoje, Bagreme" rekao je čika Branko. Pogledah upitno starce, a oni su se potvrdno smiješili...A štene nepoznate pasmine i dobi netremice me promatralo lagano isplaženog jezika. 
         Ujme veselja obostranoga. Štene je bilo presretno što se oslobodilo vrećice, ja što sam dobio novog prijatelja. Ubrzo smo se natjerivali po dvorištu, dovoljno blesavi i otvoreni da se zavolimo na prvi pogled i prvi liz. U tom natjerivanju posve zaboravih da moj novi drugar nema ime. Pita mene čika Branko kako će se štenac zvati, a ja pametno ko iz topa: "Ako sam ja Bagrem Bagremowsky, tada će on biti Cuki Bagremowsky...!" Dakako da sam prvo izazvao lagano zgražanje a zatim sam upućen kako psi ipak nemaju prezimena, pa će Cuki, što je sasvim lijepo ime za psa, ipak biti dovoljno. Malo me to ipak štrecnulo jer sam, valjda, dodavanjem obiteljskog prezimena, potvrditi Cukijevu pripadnost obitelji, ali ako tata kaže da to tako ne može, onda valjda zna što priča. Slegnuo sam ramenima i pozvao tek krštenog Cukija na igru.
         Svakog dana nemilice smo se igrali. Dvorište je bilo naš raj, a i Cuki je ubrzo shvatio kako se zove. Isprva je spavao u hodniku, jer mater nikako nije željela pristati na ideju da spava u MOJOJ sobi u MOM krevetu. Bilo kako bilo, bio je to pravi rasni avlijaner, ili kako bi to moja baka rekla - potpuri štrase pasmina. Tko će znati tko su mu bili roditelji. Ali od njih je naslijedio prelijepu dugu dlaku gotovo boje meda. Poput batlera imao je bijela prsa i bijele šape. Klempava ušesa bila su onaj nasmijavajući detalj jer je nevjerojatno ljupko znao nakriviti glavu pritom lamatajući uhancima.Uskoro je malkice poodrasao, pa mu je moj ćale napravio kućicu na samom kraju dvorišta, a opet vidljivu iz kuće. Kako nismo imali ogradu, uskoro je, sukladno zakonima, dobio i ogrlicu i lanac.
         Voljeli smo se godinama. Koliko god da je volio mene i ostale ukućane, nije trpio izazivački nastrojenu dječurliju, kakve je u naselju uvijek bilo, a bome ni dimnjačare, smetlare i poštare. Nije baš da bi ih rastrgao, ali jednostavno uniforme mu baš nisu ulijevale povjerenje...Tko bi znao zašto...Uglavnom, radili smo sve što jedan dječak i jedan pas mogu zajedno raditi, a godine su  kraj nas prolazile laganim korakom. Kad bih dobio jezikove juhe, znao sam se izvaliti uz njega i jadikovati kako me nitko niti voli niti razumije, a Cuki je šapom na koljenima i jednim lizom u obraz znao donijeti bar trenutno olakšanje.
          Uglavnom, nisam se ni okrenuo a već sam imao punih četrnaest. Cuki je i dalje bio nenadomjestiv dio moga života, bez obzira što se očekivalo rođenje mog brata ili sestre. Dan nakon rođenja sestre, sav sretan došao sam kući i poželio se tog proljetnog dana malo izdivljati po dvorištu s Cukijem. Međutim - Cukija nije bilo. Lanac prebačen preko žice i ogrlica odavali su da ga ni otac nije pustio, a niti da se otrgnuo i pobjegao...Nešto opako nije bilo u redu.
          Kad je otac došao kući na moje pitanje o Cukiju rekao je kako je pobjegao i kako će se vratiti. Nevoljko sam i posve sumnjičavo prihvatio teoriju. No, dani su prolazili, Cukija nije bilo. Silna tjeskoba se uvukla u mene. I tako sam jednog dana opet oca pripitao za svog mezimca.
          I počela je priča. Iza žice, uz koju je Cuki imao svoju nastambu, bilo je sajmište, a tik uz nju susjedi su odložili građevinski materijal. S naše strane žice bilo je kompostište. Cuki je tako prelazio žicu. Uglavnom, tog kobnog jutra susjedi su maknuli grede i rogove. Cuki je prema navici odlučio preskočiti žicu  i , kako je lanac bio prekratak - objesio se. Nikoga nije bilo da mu pomogne, a otac je došao prije mene kući i sahranio ga je da ja to ne vidim. Nikako nisam mogao prihvatiti da ga nema. Nisam ni vjerovao u tu priču. Vjerovao sam ga da su ga nekamo odveli kako ne bi bio opasnost za moju tek rođenu sestru. Nudili su mi nešto kasnije novo štene, ali iako se klin klinom (nekad) izbija, nisam htio novog avlijanera. Htio sam Cukija.
          Proživio je uz mene sedam - osam godina. Nisam ga zaboravio ni danas. Iako ne vjerujem ni u raj ni u pakao, koliko god da nije volio poštare i dimnjačare, mislim da je zaslužio mjesto u nekom psećem raju, ako takvo nešto uopće postoji...


bagrem-prut @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 10, 2007




i samo uzdahnuh široko i lomno
i kao da sam sve svjetske bolove odbolovao jednom jedinom boli
i
vidio sam u snu ljiljan bijeli
eterom prenesoh drhtaj riječi isprekidanih brzim elektricitetom mozgovnih silnica
moja je slaba točka bila moja
kao što je i inače moja bespogovorno
i iako nikada nisam bio ahil ni hektor  a nikad se nisam  olako posve prepuštao sebi osim pred sobom čistim nebeskim svodom i pred tobom spustih ruke uza tijelo u snažnom miru srcu vidljive istine

pa da sam melek tisuću puta i meleci trebaju meleke
a ja te ni ne trebam svojim melekom zvati
od početka mog svijeta koji nekad liči na pentateuh jednostavno jesi
moj melek







bagrem-prut @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, rujan 8, 2007





poželjeh u nekom savim nebeznačajnom trenu vlastito lice utisnuto u kamen u   nekom jezuškastom predjelu gdje se plašljive sjenke vuku ispod neba napol usijanog i napol oledenjenog
mrkocrvene kapi nikle ispod brošića što se zabo kroz ohladnjele vene
trag točka oko kojeg se bršljan ipak ovio i tim tragom uvijek vrijedi poći kad se nemilosrdne bujice sruče u prostor između atoma stanica rasprsnutog vučjeg urlika iz šipražja planine zaboravljene i od boga i od vraga
u noćima koje se ziblju između umiranja na rate zaplešu vihori i opiru im se tiha tinjajuća svjetalca

karuce su odavna krenule
čilaši kaskaju zrakom obamrlim od praznine netrazima izbijeljele ceste pa poljube oblak i plemenitim okom osmotre izasebni put

i dok se trzaji vuku besplodnim površinama vješam pozlatnjele slike oko sebe
a nitko osim mene ne čuje ovdje negdje nikad zaustavljen korak i kap čistoće stisnutu u otvrdulim pestima

poželim ponekad svoje lice utisnuto u kamen
zbog svih onih trenova kada sam opet bio mlad i kada sam gladan  blagovao sa tvog stola i žedan ispijao sa tvog izvora




bagrem-prut @ 12:49 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 5, 2007

Pitaju me što je...
Pitaju me zašto ne pišem...
Nagađaju zašto su mi zatvoreni komentari...
Pitaju i sebe i mene kada ću osvanuti opet pišući...

Evo me ...
Osvanuo sam večeras i ne znam kad ću opet...
Zašto? Zbog čega ovako? Koje me vile u svoje kolo odvele?
Odgovore ću sačuvati za sebe...

Zahvaljujem što marljivo posjećujete bagremov blogerinjak...
Ja ću se samo ispričati i kazati kako vas ni ne čitam...
Jednostavno - ne mogu...
Ne, niste nekvalitetni...
Bar vi koje sam posjećivao u ovim virtualnim sferama...
Ako sam vas posjećivao, ni danas ne možete nekvalitetni biti...
Oprostili ne oprostili - tako je...
Bar istinu kažem...

Komentare ću ostaviti otvorenima...
Ovaj put...
Još ovaj put...
Aj, živjeli...


bagrem-prut @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.